Foto: Dalmatinski portal

ANDRIJA BALIĆ odlazi u talijanski Udinesea. I dok su mišljenja javnosti o opravdanosti prodaje podijeljena, Balićev transfer samo je potvrdio jednu dobro poznatu tezu, i omogućio potencijalne odgovore na one još nedokazane.

Hajduku struka meki trbuh

Analizom transfera s financijskog aspekta ne moraju se izvlačiti pretjerano negativni zaključci - 3 ili 4 milijuna eura za ipak još nedokazanog igrača u nekom vakuumu uopće nije loš deal. Posebno u Hajdukovoj situaciji gdje nizom svojih problema teško uvjetuje više odštete, čak i za one najbolje igrače. Naš Hajduk preuzeo je financijski, infrastrukturno i duhovno devastiran klub, i prava je istina da je danas, kakve 4 godine kasnije, situacija mnogo bolja. Simbioza navijača i uprave, spori ali sasvim vidljivi koraci u pozitivnom financijskom smjeru, racionalizacija poslovanja i kodeks zapošljavanja na puno višoj razini nego prije neosporne su pozitivne točke Brbićevog mandata. Ipak, postoji jedan krucijalni problem koji još uvijek nije riješen, a on je upravo kancerogen za jedan nogometni klub.

Pravo pitanje nije zašto je Balić otišao za xy novaca, pravo je pitanje zašto struka nije kreirala ekipu, metodologiju treninga i igru u kojoj će on sutra vrijediti xy + xy novaca, a svojim igrama Hajduku donijeti mnogo više nego dosad. Svaki klub će na zakon velikih brojeva iznjedriti određen broj talentiranih igrača, oni koji to žele (ili moraju) će im dati i šansu, pa se prodaja u ovim trenucima i uvjetima nikako ne može smatrati uspjehom. Ne zbog toga što će Hajduk propasti ili biti bitno slabiji bez Balića, već što se uklapa u mozaik i uzorak kojeg čine i brojni drugi primjeri – Kiš, Pašalić, Kouassi, Milić, Radošević. Ne treba zaboraviti ni da je Vučević prije malo više od mjesec dana izjavio kako prodaja Balića ne dolazi u obzir. Radi li se o samoohrabrivanju ili iskrenoj uvjerenosti u taj stav u tom trenutku, manje je bitno – nedosljednost u koordinaciji Hajdukove struke i onih koji kreiraju rezultate jest problem kojim se unutar kluba moraju zabaviti mnogo intenzivnije od svega drugoga što je na dnevnom redu.

Projekt "Pirlo“ kao uteg

Što se samog Balića i njegove oscilirajuće sezone tiče, polaritet u kojem je jednog dana idol i veće "dite" od Matošića i Beare skupa, a već idući "škovaca koja igra jer je Hajduk propao"drastično kvari racionalan opis njegovih kvaliteta i mana. Već neko vrijeme, imponiranjem kako je on budući "Pirlo", te nizom Tudorovih i Burićevih postupaka koji pokazuju da razmišljaju u sličnom smjeru, govore da će se Balića razvijati kao "registu". Riječ je o talijanskom terminu za veznjake koji iz dubine terena kreiraju igru i ritam, često brzim i dugim dijagonalama na krilne igrače, a baš je bivši talijanski reprezentativac kojima Balića uspoređuju ovjekovječio tu poziciju. Vrlo brzo, negdje između zdravog razvoja i grešaka do kojih neminovno mora dolaziti kod mladog igrača, te maksimalno iracionalnog pritiska od strane navijača uzdizanjem u nebesa koje je uteg veći nego li "đir", Balić je počeo griješiti previše. Puno previše.

Nogomet je igra od dvadeset jednostavnih pasova koji poštuju suigrača u boljoj poziciji i pomjeraju suparnika ne bi li se negdje otvorio, a tek je onaj 21. (ili 51.) pas onaj kojim se suparniku probijaju linije i manifestira prednost. Baliću je svaki pas postao 21. umjesto prvog, jednostavnost u igri zamijenilo je prangijanje dijagonala preko reda i gubljenjem velikog broja lopti. Umjesto da kreira ritam svojoj ekipi, počeo ga je uništavati. I dok je Tudor ostao donekle slijep na takve propuste, Burić je nešto drugačijom geometrijom ekipe pokušao stvari promijeniti, ali nedovoljno smisleno i uspješno. Balić je, pomalo oksimoronski, u nazočnosti dvojice trenera koji su i progresivni i inteligentni (što se ne može reći za veliku većinu prethodnika), nazadovao baš pod njihovom paskom. I dok su greške, oscilacije, pa i krize sasvim normalne kod mladih veznjaka, bezuspješno se čekaju pomaci koji bi barem bili indikativ da su problema svjesni oni koji moraju biti.

Alien u svjetskom nogometu

Druga stvar bitna za bilo kojeg registu je da, za razliku od golmana, stopera jakog na lopti ili "osmicu" koja može stvoriti višak, relativno malo ekipa koristi ili uopće u kadru ima registu (svi imaju playmakera iz dubine, ali su to mahom totalno drugačiji tipovi igrača) – u pravilu se baš oni zbog posebnih uvjeta u kojima igraju najkasnije razvijaju (Pirlo je do etabliranja čekao do svoje 23. godine, 5 više nego li ih Balić ima danas), te postoji jednocifren broj trenera koji su spremni istrpjeti greške.

Kada dribler poput Halilovića izgubi loptu, ekipa se stigne rekuperirati bez većih posljedica. Kada igrač u srcu terena gubi lopte i igra loše, demotivira cijelu ekipu, a trenera sili da razmišlja o novim rješenjima.

Primjer Kovačića na registi bio je tek polovično uspješan pod vodstvom Stramaccionija – iako je u tom trenutku imao veću individualnu klasu kojom je mogao prikriti nedostatke u svojoj igri, okružen je bio igračima kojima regista pretjerano i nije trebao. Specifičnost ove pozicije čini ih rijetkima na tržištu što svakako ima svoju cijenu, ali diploma ima i drugu stranu, a to je da rijetki treneri shvaćaju njihovu vrijednost, ili je znaju implementirati do maksimalnog stupnja efikasnosti.

Serie A dobar izbor

Relativno visoka odšteta (u zadnje dvije sezone nikad nisu kupovali za više od 4,5 milijuna eura) možda je ipak znak da Stefan Colantuono ima volje, špiritusa i ratia da optimizira Balića. Klub iz donjeg dijela Serije A nema puno manevarskog prostora za promašaje s ovakvim transferima.

Odabir talijanske lige ipak u ovom trenutku puno bolje odgovara nego npr. Bundesliga, gdje bi intenzivnost pritiska pod kojim mora distribuirati loptu naglasili njegove dječje bolesti, ili fizičke nedostatke koje će vjerojatno s godinama dovesti na pristojnu, "liga Petice" razinu. I na kraju, Balić je vrlo talentiran igrač – njegovo čitanje igre, osjećaj za prostor i utrčavanja u završnicu iz drugog plana, raspon dodavanja i pregled terena debelo su iznad prosjeka njegove generacije. Povratak nogometnim fundamentima, racionalizacija igre i poboljšanje na psihofizičkom planu (za to je nekad odlazak iz HNL-a jedini lijek) prva su tri faktora njegovog daljnjeg razvoja, i razlika između top igrača i još jednog u nizu koji će se pridružiti brigadi nikad ostvarenih potencijala. Hajduk poslije Balića? Ništa puno bolji ni lošiji nego Hajduk s Balićem, ali vrijeme je za podvući crtu na Poljudu i definirati tko su ljudi koji će odvesti igrače i klub stepenicu više.