ISLANDSKI reprezentativac Aron Gunnarsson (29) za portal The Players' Tribune otkrio je kako je poraz od Hrvatske u kvalifikacijama za SP 2014. bio ključan za renesansu islandskog nogometa.

Gunnarsson je član Cardiff Cityja i jedan je od najiskusnijih igrača u svojoj reprezentaciji koja će na Svjetskom prvenstvu u skupini ponovno igrati s Hrvatskom te Argentinom i Nigerijom. U sjajnoj priči, koju prenosimo u cijelosti, Gunnarsson je opisao duh svoje domovine, kako je počeo igrati nogomet i kako Islanđani doživljavaju nacionalni ponos.

"Nadam se da naši protivnici na Svjetskom prvenstvu ovo neće čitati jer ću vam ispričati tajnu kako je moja mala zemlja postala tako uspješna.

No prvo vam moram reći neke stvari o Islandu. Primijetio sam da kad god nekome kažem da sam s Islanda, dobijem isti odgovor:

'Ti si s Islanda? Cool. Polarna svjetlost i to. Wow!'

Nakon što je uspjeh na Euru gurnuo moju zemlju u središte pozornosti, činilo mi se da svi idu u Reykjavik na godišnji odmor. Ali ja nisam iz dijela Islanda gdje biste išli na odmor. 

Ja sam sa SJEVERA Islanda. Ako tražite moj grad, na mapi će pisati 'Tamo gdje žive ledeni zmajevi'.

Ja sam iz Akureyrija, gradića od 18.000 stanovnika. Tamo nemaš pametnijeg posla od bavljenja sportom pa sam ja počeo igrati nogomet. Naravno, sanjao sam da postanem profesionalac, ali imao sam dva problema.

Kao prvo, u Akureyriju možeš igrati nogomet samo ljeti. Znate, zimi su tereni prekriveni, pogađate, snijegom i ledom. I to nisu zime kakve vi zamišljate u ostatku Europe gdje nastaje panika kad padne par centimetara snijega. Ovo su PRAVE zime. Nekoliko metara snijega. Maksimalna temperatura -10. Četiri ili pet sati danjeg svjetla.

Jeste gledali Game of Thrones? E, baš tako.

Dakle, po zimi sam igrao rukomet. No to nije riješilo moj drugi nogometni problem. Kad bi se snijeg otopio, nisam igrao nogomet na travi. Taj luksuz bio je rezerviran isključivo za seniore. Mi klinci smo igrali na betonu. Najozbiljnije.

Moj prvi klub zvao se Thor, prema bogu grmljavine. Ne, nisam to izmislio. Pitajte moju majku ako mi ne vjerujete. Strašno sam želio biti nogometaš. Odrađivao sam sve ono što nogometaši ne vole: sprinteve, teretanu... Trenirao sam kao luđak, ali sam istovremeno znao da nemam baš neke prevelike šanse. Stalno sam si postavljao ista pitanja, a odgovori me nisu ohrabrivali.

Arone, koliko znaš profesionalnih nogometaša iz Akureyrija?

Ne previše.

Koliko možeš napredovati igrajući nogomet samo ljeti, i to na betonskom terenu?

Ne previše.

No ja sam odlučio ignorirati te preočite činjenice, a onda se sve promijenilo. Prije nekoliko godina naš nogometni savez investirao je jako puno u natkrivene terene s umjetnom travom. Najednom je svaki klinac na Islandu mogao igrati nogomet cijelu godinu.

Znate li vi što je to značilo za nas? CIJELU GODINU!

Praktički sam se preselio u lokalnu dvoranu. To je postao moj dnevni boravak i često su me navečer morali doslovno istjerati. No i dalje je postojala ta neka mentalna blokada jer nitko zapravo nije vjerovao da možeš nešto napraviti u životu kao nogometaš s Islanda. Jedan suigrač iz reprezentacije nedavno mi je otkrio da je kao klinac svojem treneru rekao kako sanja nastup na Europskom prvenstvu.

'Lijepo. Šteta što si s Islanda', odgovorio mu je.

Krasno ohrabrenje, zar ne?

Nisam se zamarao tim stvarima, ali sam znao da moram otići s Islanda ako se želim ozbiljno baviti nogometom i kad me pozvao AZ Alkmaar, nisam oklijevao ni sekunde. Imao sam 17 godina. Čovječe, kako mi je bilo teško. To je bio nogomet na nekom drugom nivou. Na prvom treningu su me predriblali četiri puta. Bilo mi je toliko neugodno da sam razmišljao o povratku na Island sljedećeg jutra. Najviše mi je ipak nedostajala obitelj. Prva dva mjeseca sam bio samo u hotelu i svaki dan zvao majku. Plakao sam i govorio joj da želim kući. Na sreću, obitelj me hrabrila da nastavim, a ja sam duboko u sebi ipak želio samo igrati nogomet.

Sve se isplatilo jer sam nakon 18 mjeseci dobio poziv u reprezentaciju. Igrali smo prijateljsku utakmicu s Bjelorusijom na Malti i morao sam odmah sjesti na avion da stignem na vrijeme. Nisam imao auto, a prve godine u Nizozemskoj vozio sam bicikl jer si nisam mogao priuštiti ništa više. Što je moja mama napravila? Kupila mi je skuter.

Crveni skuter. Izgledao je više kao motocikl, onako, frajerski. Bio mi je baš drag. I kad sam dobio poziv u reprezentaciju, brzo sam spakirao neki ruksak, nabio kacigu na glavu i odjurio na vlak za zračnu luku.

Hvala, mama!

I tako sam ja dosanjao svoj san, igrao sam za Island, sve je super. Letim nazad za Nizozemsku, sav sam u oblacima. Izvan sebe od sreće. Sad sam pravi nogometaš, zar ne? Izađem tako sa željezničke stanice i krenem prema skuteru… Nema ga!

Sve što je od njega ostalo je stražnja guma s lokotom kojim je bio zavezan. Netko mi je ukrao ostatak skutera dok sam igrao protiv Bjelorusije! Mama se samo smijala kad sam joj to ispričao, ali meni nije bilo do smijeha. Bio sam strašno ljutit i odmah sam zaboravio da sam dan ranije igrao za svoju reprezentaciju.

Par godina kasnije bio sam u momčadi koja se 2011. plasirala na Euro U-21 u Danskoj. To je bio strašan uspjeh, prvi nastup Islanda na nekom velikom natjecanju. Većina mojih suigrača iz te momčadi bila je već u seniorima tijekom kvalifikacija za SP 2014. godine. Naravno, unatoč tom silnom talentu, nitko nije očekivao da ćemo otići u Brazil.

Sa samo 330.000 stanovnika nemamo baš prevelik izbor profesionalnih nogometaša i morali smo igrati jako pametno. E, tu je na scenu stupio naš bivši trener Lars Lagerbäck, koji se tada vratio u reprezentaciju.

Lars vam na prvu ne izgleda kao neki veliki trener, ali on je strašno podcijenjen. Taj tip stvarno zna što radi. Kad je došao u reprezentaciju 2011. godine, počeo je držati neke sastanke o fazi obrane. Iskreno, to je bilo smrtno dosadno. Stvarno, nepodnošljivo. No čovjek nije odustajao. Postavljanje. Korneri. Ubačaji sa strane. Ništa zanimljivo. Na treninzima smo igrali napad protiv obrane samo da bismo mogli uigrati zadnju liniju.

No zbog tog kolektivnog duha, dogurali smo do dodatnih kvalifikacija protiv Hrvatske. Kad smo kod kuće odigrali 0:0 prvu utakmicu… Iskreno, mislio sam da imamo šansu. U Hrvatskoj smo gubili 1:0 i isključen nam je igrač. Trebao nam je samo jedan gol. Jedan jedini gol. Bili smo jako blizu, ali i jako daleko. Hrvatska je dobila 2:0.

Kad smo ušli u svlačionicu, atmosfera je bila kao na groblju. Ne zato što smo ispali, nego zato što smo igrali jako loše. I onda je netko, ne znam tko, u jednom trenutku rekao:

'A što sad? Pa ajmo na Euro!'

Nikad nisam saznao tko je to rekao, ali se sjećam da sam pomislio:

'Ima čovjek pravo. Jebeš ovo, idemo dalje!'

To smo i učinili. Počeli smo raditi i trenirati još jače. U tim kvalifikacijama za Euro 2016. bili smo bolji iz utakmice u utakmicu. Navijači su igrali strašno veliku ulogu. U listopadu 2014. igrali smo kod kuće protiv Nizozemske. Poveli smo 1:0 i stadion je nakratko utihnuo… A onda…

BUM, BUM, HUH!

Okrenuo sam se oko sebe. Koji je ovo vrag? Kao da je grom negdje udario.

BUM, BUM, HUH!

Trnci su mi krenuli niz kralježnicu.

BUM, BUM, HUH!
To je bio prvi put da su naši navijači izveli sad već poznati vikinški pozdrav. Možda igramo pred samo 10.000 ljudi, ali kad oni to rade, imaš osjećaj da ih je 100.000. Sjećam se da sam pogledao nizozemske igrače i pomislio:

'Wow. Ovo će zapamtiti!'

U zadnjem kolu smo trebali bod kud kuće protiv Kazahstana. To je bila strašno teška utakmica, a ja sam biser čak uspio dobiti crveni karton. No kad smo izvukli 'nulu', potpuno smo podivljali. S navijačima smo ponovno izveli vikinški pozdrav koji je valjda čula cijela zemlja. Na trgu su nas čekali deseci tisuća ljudi. To je trenutak kad shvatiš da si nekoga stvarno učinio ponosnim.

Naravno, kvalifikacije su jedno, a turnir nešto sasvim drugo. Znam da su mnogi ljudi smatrali da će biti uspjeh ako se ne osramotimo u Francuskoj. To mi je sad smiješno jer se točno sjećam trenutka kad sam shvatio da smo mi zapravo jako dobra momčad. Bilo je to na jednom treningu prije Eura. Prišao mi je Eidur Gudjohnsen i rekao:

'Arone, znaš što ću ti ja reći? Ja stvarno ne bih volio igrati protiv nas.'

'Kako to misliš?' upitao sam.

'Jednostavno. Nema mjesta. Ja tu pokušavam nešto odigrati, dodati u prostor, ali ne mogu. Protiv nas nemaš mjesta', odgovorio mi je.

I tada sam shvatio. Eidur je nogometna veličina. Tip je igrao u Barceloni kod Pepa Guardiole, a suigrači su mu bili Messi i Ronaldinho. Ako Eidur kaže da igraš savršenu obranu, onda igraš savršenu obranu.

Prva utakmica protiv Portugala. Svi samo pričaju što će nam Ronaldo napraviti. 'Koliko će im zabiti? Hoće li biti hat-trick?'

Kad smo odigrali 1:1, Portugalci, blago rečeno, nisu bili baš zadovoljni. Mi smo, naravno, slavili kao ludi, a Ronaldo nam je prigovorio da imamo mentalitet male zemlje.

'Čekaj malo, pa mi nikad nismo bili na Euru! Tebi je to kao dobar dan. Mi smo mali Island, naravno da ćemo biti ponosni', odgovorio sam mu u sebi.

Protiv Mađara smo uzeli samo bod i trebao nam je još jedan protiv Austrije u zadnjem kolu. Oni su morali pobijediti, a mi smo se, kao i obično, odlično branili. Minuta je 90., rezultat 1:1. Austrijanci stišću… Korner je… Izbijamo loptu, jurimo u kontru i... Gol!

Arnor Traustason u 94. minuti! Island prolazi skupinu. Nevjerojatno…

Pretpostavljam da ste čuli snimku islandskog komentatora koji je izgubio zdrav razum nakon što smo zabili gol. Frajer se potpuno pogubio. Plakao je, ostao bez glasa… No cijeli Island se tako osjećao. Ne samo mi igrači i navijači na stadionu u Francuskoj. Cijela zemlja je potpuno poludjela.

Dok su svi slavili na terenu, ja sam otišao do tribine ne bih li našao navijača koji je zadužen za bubnjanje. Znao je što mora napraviti. Rekao je svima da budu tiho. Tada smo izveli onu najpoznatiju verziju vikinškog pozdrava, a prvi put igrači zajedno s navijačima. Bio je to nevjerojatan osjećaj sreće, onaj najiskreniji.

BUM, BUM, HUH!

Uoči utakmice s Englezima bili smo strašno opušteni. Mi smo cilj, a to je odlazak na Euro, ispunili i sve ostalo bio je samo bonus. Protiv Engleske smo imali dodatnu motivaciju jer cijeli Island jako voli i prati Premiership. Svaka utakmica je na televiziji, doslovno. Imali smo veliku priliku postati pravi heroji, a Eidur je prije utakmice u svlačionici održao govor.

'Je li vam dosta? Želite li još? Jeste još gladni?' vikao je.

Možete si samo zamisliti kakav je bio naš odgovor. Urlali smo!

Mislim da su se Englezi osjećali potpuno drukčije i skoro da mi ih je bilo žao. Bili su pod golemim pritiskom i to se vidjelo na terenu. Radili su glupe greške, griješili u nekim osnovama. Znali su što ih čeka ako izgube od Islanda. Nakon te utakmice svi su samo pričali kako su Englezi bili loši. No pogledajte ponovno tu utakmicu i vidjet ćete kako smo mi bili savršeno organizirani. Trčali smo. Zatvarali smo prostor. Pokrivali jedni druge. To je bilo upravo ono što mi je Gudjohnsen rekao onaj dan: Igrati protiv nas je stvarno grozno.

Kad je utakmica završila, toliko brzo sam otrčao prema našim navijačima da sam se zaboravio rukovati s Englezima. Dečki, ako ovo čitate - ispričavam se! A kad sam došao do naših navijača…. Znam da će vam ovo zvučati čudno jer sam ja Islanđanin sa svim tim tetovažama, bradom i to. No plakao sam. Iskreno. Dok smo se vikinški pozdravljali, prolazili su me trnci.

Moram priznati da nam je trebalo dosta vremena da se spustimo na zemlju nakon tog turnira. No uspjeli smo. Na prvom sastanku nakon Eura, Heimir Hallgrimsson vratio nas je u realnost. S Larsom je bio trener tijekom Eura, ali nakon što je Lagerbäck otišao u norvešku reprezentaciju, on je postao glavni trener.

Njegova poruka bila je vrlo jasna. Island nikad nije bio na Svjetskom prvenstvu. Zašto ne bi ovaj put?

Mogli smo mu odgovoriti: 'Ma, mi smo mali Island. Nitko ne očekuje da se kvalificiramo pa se nećemo time opterećivati.'
Nema šanse. To nismo mi. Tijekom Eura smo slali naše ljude da skautiraju naše protivnike u kvalifikacijama za SP. To vam dovoljno govori koliko smo željeli na Svjetsko. Željeli smo napraviti korak naprijed.

Neki od nas su već pri kraju karijera i znamo da ćemo uskoro morati prepustiti mjesto mlađim igračima. Zato je vrlo važno da im prenesemo sve vrijednosti koje su nas učinile tako uspješnima. Mislim, mi možemo otići u Rusiju i pokušati igrati kao Barcelona. Ali to nema smisla. Bili bismo samo jako loša kopija i puno lošija momčad nego što jesmo.

To nije naš stil. To nije Island i to nikad neće biti Island.

Naš stil igre je preslika naše zemlje. Pogledajte naše igrače. Mi nismo neki tehničari. Ne igramo pretjerano lijep nogomet. No biste li željeli igrati protiv nas? Čisto sumnjam.

Mi smo jedna velika obitelj. Čvrsti smo. Ne bojimo se nikoga.

To je jedina lekcija koju želim prenijeti mojim mlađim suigračima u Rusiji. Želim da znaju da je, ako naporno treniraš i uz sebe imaš igrače koji će u svakom trenutku stati iza tebe, u nogometu sve moguće.

Baš sve.

Aron Gunnarsson"