"IDEMO dalje, idemo ako treba do devet ujutro!", treštalo je u travnju 2009. godine s ekrana. Na njemu je netom Paul Pierce promašio šut za pobjedu u produžetku prve runde Istoka protiv Bullsa. Bila je to jedna od onih serija zbog koje su se generacije rođene početkom i sredinom devedesetih bespovratno zaljubile u NBA.

Tada nije bilo ovoliko velikih komercijalnih TV kuća u regiji, već smo u najekskluzivniju ligu svijeta zavirivali na piratskim streamovima koji bi pucali svakih desetak sekundi ili bi ih prekidala reklama za novi model Toyote. Jedini domaći prozor bila nam je OBN televizija, a na njoj neponovljivi glas s početka ovog teksta, onaj Edina Avdića.

Otišao je jedan od najvećih

Vijest da nas je napustio legendarni bosanskohercegovački novinar pogodila je ne samo njegove prijatelje, obitelj, kolege, nego baš svakog košarkaškog fana na Balkanu. Stotine komentara oplakuje ga ispod objave o njegovoj preuranjenoj smrti, a ne postoji fan-stranica koja mu nije od srca odala počast i zahvalila mu na svemu što nam je dao. A dao je jako puno.

Neki su košarku zavoljeli zbog Jordana ili Magica, drugi su je počeli trenirati zbog Tonija ili Dražena. Za nas manje talentirane nije nimalo pretjerano reći da je možda nismo zavoljeli samo zbog Avdića, ali bez njega ta emocija nikad ne bi bila ista.

Briljantan glas i pero

Stariji i pametniji ljudi tvrde da postoje dvije dimenzije komentatorskog posla. Jedna je ona koja gledateljima približava svu dramu, uzbuđenje i strast koju neka utakmica nosi, a uz Edina smo se te travanjske noći osjećali kao da smo u drugom redu tribina United Centra.

Taman negdje između vlasnika Bullsa Jerryja Reinsdorfa, koji poluživ gleda hoće li družina Derricka Rosea napraviti senzaciju i izbaciti aktualne prvake, i Kevina Garnetta koji ozlijeđen s klupe bodri suigrače i vrlo očigledno psuje na svaku sudačku odluku.

Druga dimenzija komentatora je ona edukacijska, a Avdić je tu bio podcijenjeno briljantan. Imao je rijetko umijeće da na jednostavan način raščlani igru tako da i oni koji je prate i poznaju površno mogu savršeno dobro razumjeti što se događa.

Nije Avdić imao samo glas. Njegove kolumne na Mondu i drugim regionalnim portalima bile su must read za svakog tko prati košarku. Više nego ijedan drugi novinar na ovim prostorima, znao je napisati tekst o nekom random NBA igraču. Dvadeset minuta čitanja kasnije, nije vam bilo nimalo žao što ste im posvetili vrijeme. Ako mi ne vjerujete, pročitajte ovu o Shaneu Battieru.

Bilo je ljudi koji bolje razumiju košarku, ali nitko je nije osjećao kao on

Kroz godine je zahvaljujući svom radu stekao veliko poštovanje u čitavom sportskom svijetu. Vjerojatno ništa ne govori kolika je faca bio kao činjenica da je jedino za njega Nikola Jokić našao volje da sjednu i popričaju o košarci.

Svaki igrač, trener i dužnosnik s Balkana dobro je znao Edina i uvijek se rado odazvao njegovu pozivu, znajući da u njemu imaju ravnopravnog sugovornika. Podcasti kojima se posvetio redom su klasici za sve ljubitelje lopte s obručima, posebno nakon što ga je SNS-ovski šljam potjerao s Arene.

Bilo je onih koji su bolje razumjeli košarku, ali nitko je nije osjećao kao Avdić. Samo bi njemu na cijelom svijetu palo na pamet prekinuti Schindlerovu listu kako bi OBN mogao utakmicu između Jazza i Lakersa prenositi od samog početka.

Teletović s parkinga, Bogdanović za titulu pa odmah Kecman, LeBronova trica sa sirenom protiv Magica i brojne druge epizode ušle su i ostat će u kolektivnoj svijesti svih koji su pratili košarku s ovih prostora. Pa svaki put kad vam prijenos bude bljutav, otiđite na YouTube i podsjetite se kako je to radio najveći.