REAL Madrid je nakon sedam kola La Lige već šest bodova iza Barcelone, a poraz od Atletica 2:1 otvorio je puno više pitanja od onoga tko je pogriješio u derbiju. Sudačke odluke doista su bile problematične i Real se imao pravo ljutiti, posebno zbog starta Leeja Kang-ina na Federicu Valverdeu.

Nakon utakmice puno se više govorilo o sucima nego o tome zašto Real ponovno nije uspio kontrolirati utakmicu, a bijesni Jose Mourinho priredio je show u kojem je mahao fotografijama spornih situacija. Nakon toga uslijedila su Realova priopćenja, a situacija je eskalirala u Televisa presenta sapunicu.

To je šira priča ovog Reala. Momčad ima nevjerojatnu količinu individualne kvalitete, ali još nema dovoljno jasnu strukturu koja bi tu kvalitetu pretvorila u dominantan nogomet. Real može zabiti iz gotovo ničega, ali kada utakmica ne ide prema njegovom scenariju, počinje izgledati kao skup velikih igrača koji traže isključivo individualno rješenje.

U tom je smislu teško ne primijetiti koliko danas izgleda drugačije od Barcelone, odnosno koliko je Barcelona posloženija i urednija na terenu. O zabavnoj i zastrašujućoj Blaugrani smo opširnije pisali jučer.

Real je imao pravo ljutiti se

Prije svega, budimo pošteni prema Realu. U derbiju su se dogodile ozbiljne sudačke pogreške i španjolski sudački odbor potvrdio je da je Lee Kang-in trebao dobiti crveni karton zbog starta na Fedeu Valverdeu. Druga situacija, ona s Cristianom Romerom i Judeom Bellinghamom, nije dobila istu potvrdu, dok je isključenje Deana Huijsena nakon VAR intervencije ocijenjeno kao ispravno.

Video spornih situacija pogledajte OVDJE. Dakle, Real nije izmislio problem sa suđenjem, ali nije ni svaka njegova žalba bila opravdana. Problem nastaje kada sudačka priča postane glavna priča.

Mourinho je, spomenuli smo u uvodu, na presicu donio fotografije spornih situacija i govorio o tome da je Atletico trebao ostati s devetoricom, a Real je na svojoj službenoj stranici utakmicu opisao kao susret koji je odlučilo katastrofalno suđenje.

Dva dana kasnije klub je ušao i u otvoreni sukob s predsjednikom La Lige Javierom Tebasom. Odjednom se rasprava više nije vodila samo o tome kako je Real izgubio derbi, već o sucima, VAR-u i odnosu La Lige prema madridskom klubu.

Realov problem nije sudac

Real ima puno veći problem od jedne utakmice i jednog suca. Momčad još uvijek ne kontrolira utakmice dovoljno dobro, a to se vidjelo i prije derbija. Protiv Elchea je vodila 2:0 pa dopustila protivniku da se vrati, dok je protiv Atletica dugo imala problema s nametanjem ritma i stvaranjem ozbiljne opasnosti.

Najveći taktički problem nalazi se između faza igre. Real želi pritiskati visoko, ali kada prvi pritisak ne uspije, linije se mogu previše razvući i protivnik dobiva prostor za izlazak. Kada Real osvoji loptu, istodobno često nema dovoljno igrača blizu nje da bi dugo zadržao posjed i ponovno uspostavio kontrolu.

Zbog toga Real izgleda najbolje kada je utakmica otvorena, kao u sjajnoj utakmici protiv Intera (2:1) u prvom kolu Lige prvaka. Tada Mbappé i Vinicius mogu napasti prostor, Bellingham se ubaciti iz drugog plana, a ostali igrači iskoristiti trenutak. Problem nastaje kada protivnik zatvori sredinu, ne pokloni loptu i natjera Real da dugo napada postavljenu obranu.

Tada nema dovoljno automatizama. Lopta ide prema zvijezdama, od njih se očekuje da naprave razliku i momčad se sve više oslanja na individualnu kvalitetu. To je dovoljno za velik broj utakmica, ali nije dovoljno za momčad koja želi kontrolirati sezonu i osvojiti prvenstvo, onako kako to Barcelona trenutno gotovo savršeno radi.

Previše zvijezda, premalo hijerarhije

Veliki Realov problem je nejasna hijerarhija u napadu, zbog koje pati uigranost cijele momčadi. Mbappé i Vinicius mogu bez problema igrati zajedno, ali obojica prirodno gravitiraju prema lijevoj strani, žele loptu u noge i prostor koji će napasti prema sredini.

Kada Mbappé odlazi u lijevi kanal, Vinicius se mora širiti ili ulaziti prema sredini, a kada Vinicius dobije loptu široko, Mbappé mora odlučiti hoće li napasti prostor, spustiti se ili također tražiti loptu; iza njih se u sve to uključuje vrlo ofenzivni Bellingham, koji često napada prostor iz drugog plana.

Bez jasnog dogovora tko privlači obranu, tko napada dubinu, a tko ostaje između linija, Realovi napadi lako postaju skup individualnih akcija umjesto automatiziranih kretnji. Posljedica je da momčad često preoptereti lijevu stranu, izgubi širinu na drugoj, a vezni igrači nemaju jasnu sljedeću opciju nakon osvajanja lopte.

Real zato ima dovoljno zvijezda apsolutne svjetske klase da riješi gotovo svaki pojedinačni napad, ali još nema dovoljno jasnih odnosa među njima da bi napad izgledao uigrano.

To podsjeća na problem koji je PSG svojedobno imao s Messijem, Neymarom i Mbappéom. Na papiru je takav napad izgledao zastrašujuće, ali nogomet nije zbroj reputacija i kvalitete. Svi su mogli riješiti utakmicu, ali upravo zato je momčadi trebala jasna hijerarhija i netko tko će prihvatiti da se njegov individualni učinak ponekad podredi funkcioniranju cjeline.

Real je sada u sličnoj situaciji. Ne mogu sva trojica najboljih napadačkih igrača istodobno imati potpuno slobodne uloge, jer će ostatak momčadi plaćati cijenu njihova preklapanja. Mourinho mora odlučiti tko je prva napadačka opcija, tko se prilagođava i kako će oko te glavne zvijezde rasporediti ostale igrače. Čini se da tu odluku još nije donio.

Mourinho još nije riješio najveću zagonetku

Mourinho ima još jedan problem koji je vjerojatno teži od same formacije. Mora pronaći ravnotežu između defenzivne discipline koju traži i količine slobode koja je potrebna njegovim najboljim igračima u ofenzivi.

Njegov nogomet traži jasne udaljenosti između linija, agresivnost bez lopte i disciplinu u pozicioniranju, ali Real ima igrače koji su navikli da im se prostor ostavlja upravo zato što su sposobni sami riješiti utakmicu.

To je razlog zbog kojeg Real zasad često izgleda bolje u kaosu nego u kontroli. Kada se utakmica raspadne na tranzicije, individualna kvaliteta njegovih igrača dolazi do izražaja. Kada treba strpljivo graditi napad, pomicati protivnički blok i stvarati višak, nedostaje mu jasniji kolektivni mehanizam.

Mourinho ne mora samo pronaći formaciju, on mora što prije pronaći način na koji će se zvijezde međusobno nadopunjavati. Primjerice, ako Mbappé odlazi lijevo, netko mora otvoriti sredinu; ako Vinicius ostaje široko, netko mora napasti prostor iza njega; ako se Bellingham ubacuje, netko mora pokriti prostor koji je ostao iza njega.

A onda pogledate Barcelonu

Zato je razlika u odnosu na Barcelonu toliko očita i brojkama upečatljiva. Flickova momčad trenutno izgleda kao da su individualne kvalitete podređene sustavu: zna gdje želi imati loptu, gdje želi pritisnuti i što želi napraviti nakon izgubljenog posjeda.

Real ima igrače koji mogu odlučiti utakmicu u jednom potezu, ali još nema niti približno jednaku razinu automatizama koji bi mu omogućili da utakmicu kontrolira i kada njegovi najbolji igrači nisu u najboljem izdanju.

Barcelona zato trenutno djeluje kao momčad koja proizvodi situacije, dok Real češće proizvodi trenutke. To je velika i u ovom trenutku ključna razlika. Jedna momčad ima jasniji odgovor na pitanje kako želi igrati, dok druga još traži odgovor na pitanje kako najbolje spojiti sve što ima.

Zato Realu sada ne treba još jedna zvijezda. Treba mu hijerarhija. Mourinho mora odlučiti tko je glavna figura napada, a onda oko nje složiti momčad u kojoj će svatko znati gdje treba biti i što treba napraviti kada lopta dođe do najboljih igrača.

Suci su postali zgodan zaklon

Realovo žaljenje na suce legitimna je reakcija kluba koji smatra da je oštećen, međutim, postoji opasnost da sudačka priča postane zgodan zaklon za nogometne probleme koje Real mora riješiti sam.

Nije sudac razlog zbog kojeg Real još uvijek ne zna kontrolirati utakmicu, zbog kojeg je protiv Elchea ispustio 2:0 ili zbog kojeg protiv Atletica nije uspio nametnuti svoj ritam. Sudačke pogreške mogu objasniti dio rezultata, ali ne mogu objasniti obrazac koji je kod Reala već dugo vremena te očigledno dovodi do neuspjeha i drame.

Real još stigne sve promijeniti

Ovo još nije sezona za otpisivanje. Real ima suviše ekstra kvalitete, iskustva i utakmica pred sobom da se vrati u borbu za trofeje, a šest bodova zaostatka nakon sedam kola nije potpuna katastrofa. Problem je što Real nema beskonačno vremena za traženje identiteta, posebno dok Barcelona već izgleda kao vrlo zaokružena i dominantna momčad.

Prošla sezona završila je bez ikakvog trofeja, a posljednji Realov trofej bio je Interkontinentalni kup osvojen u prosincu 2024. godine. Ako se sada ponovi isti obrazac - individualna kvaliteta umjesto jasnog sustava, nejasne uloge zvijezda, problemi u kontroli utakmica i sve veći fokus na suce - Real vrlo lako može ući u novu sezonu bez trofeja, a pritom opet ostati bez trenera usred sezone.

Mourinho zato mora napraviti ono što prije njega nije uspio Xabi Alonso. Mora odlučiti tko je prva zvijezda, definirati prostor i uloge oko nje, povezati napad i vezni red te napraviti momčad koja može pobijediti i kada utakmica nije otvorena i kada joj najbolji pojedinci nemaju trenutke inspiracije. Realu ne trebaju alibiji niti nove zvijezde. Treba mu smislena i konstantna igra.

Ovo zasad je samo klasična Televisa presenta.