NAKON polovice prve četvrtine prve utakmice finala Miami je protiv Lakersa imao 25:12. Crowder i Butler su trpali trice, Goran Dragić je svojim prepoznatljivim ulazima zbunjivao obrambeni zid Lakersa, a Miami je u tom trenutku imao šut 10-14. Naravno, nemoguće je bilo očekivati da će Heat nastaviti u tom ritmu i da će se Lakersi predati bez ispaljenog metka. Nakon furioznog početka Miamija, uslijedio je još brutalniji odgovor ekipe iz Los Angelesa, koja je u idućem razdoblju zabila 75, a primila 30 poena i riješila utakmicu.

Jedina gora stvar za Heat od teškog poraza je teška ozljeda Dragića

Poraz je bio težak, ali prva utakmica finala donijela je još teže posljedice po Miami, za koji je u startu bilo jasno da treba čudo kako bi ugrozio velike favorite u finalnoj seriji.

Jimmy Butler ozlijedio je gležanj, a Bam Adebayo rame, no obojica bi trebala biti spremna za večerašnji nastavak finala. No ključan detalj dogodio se krajem prvog poluvremena kad je u pokušaju prodora pokraj Ronda Goran Dragić ozlijedio stopalo lijeve noge. Slovenac je odmah znao da je u pitanju ozbiljna stvar. Odšepao je u svlačionicu i više se nije vraćao. Pregled je pokazao ozljedu plantarne fascije te ga sigurno čeka razdoblje mirovanja. Prema prvim prognozama za njega je sezona najvjerojatnije završena. A bez njega, to čudo koje treba Miamiju sve je manje izgledno.

Pogled na Gorana Dragića, prve sijede vlasi koje su mu prošarale kosu, ispijeno lice i mršavu, neatletsku figuru okruženu fizički neusporedivo moćnijim igračima, ne otkriva da se radi o NBA zvijezdi. Zapravo, on to i nije.

Baš kao što nitko od sadašnje momčadi Heata nije superstar, netko čije će ime klinci uzvikivati kad na školskom igralištu zabiju neki ludi koš. Ne, to nije ni Tyler Herro, ali ni Bam Adebayo. Oni će to tek možda postati. Andre Iguodala nije bio zvijezda ni prije pet godina kad je postao vjerojatno najneočekivaniji MVP jednog finala u povijesti. Jimmy Butler je top igrač, zvijer koja je imala sve predispozicije da to bude, ali unutarnji demoni nisu mu dopuštali da procvjeta u bilo kakvom okruženju.

Miami je prvenstveno momčad, u punom smislu te riječi. Krase ju kemija, homogenost, obiteljska atmosfera i talent, golemi koncentrat talenta. Nitko nije iznad momčadi, a momčad je sve.

U momčadi bez prave zvijezde slovenski veteran je tihi vođa i lider

No i u takvom rasporedu snaga nekakva hijerarhija mora postojati. Svaka prava momčad treba tihog vođu, lidera, trenerovu produženu ruku na terenu, nekoga kome je jasno da u svlačionici postoji čitav spektar različitih osobnosti i drugačijih karaktera te kome je zadaća svlačionicu pretvoriti u obiteljski dom. Nekoga tko će prvi pustiti krv za momčad ako je to potrebno i svojim primjerom pokazati put drugima.

Taj posao u Miamiju odrađuje Goran Dragić.

''U Sunsima smo proveli četiri godine i mogu reći da je Goran čovjek koji živi za košarku. Veliki je radnik, a i jako je inteligentan igrač. Shvatio je da je u poznim godinama, racionalizirao je potrošnju, radi na sebi i potpuno je posvećen košarci. Tijekom ove sezone nekoliko smo se puta čuli i rekao mi je da osjeća da se u Miamiju stvara jedna priča koja bi mogla biti zanimljiva. Goranovo košarkaško znanje nikad nije bilo upitno, ali ključno je da ga ove sezone Spoelstra na pravi način koristi. Dozira ga, čuva ga, dobar dio sezone ciljano mu je bio na klupi i zato je sad dobio od njega ovakve partije. Presretan sam zbog Gorana'', prije nekoliko dana za Index je pričao Igor Kokoškov, izbornik Srbije te čovjek koji je možda najviše utjecao na karijeru Gorana Dragića. Na koncu, s Dragićem kao kapetanom, Kokoškov je prije tri godine osvojio europsko zlato sa Slovenijom.

Spoelstra je u play-offu dobio jednog drugog Dragića

Brojke potvrđuju riječi Igora Kokoškova. Dragić je u prvom dijelu sezone od 72 utakmice odigrao njih 59, a prosječno je igrao 28 minuta za 16,2 koša po susretu. U play-offu je Dragić do finala s Lakersima odigrao svih 15 utakmica, a na terenu je boravio 35 minuta za 20,9 koševa po susretu. Spoelstrino fantastično doziranje Dragića najbolje se vidi u podatku da u play-offu Miami zabija 5,1 poen više od protivnika dok je Slovenac na parketu, za razliku od 2,8 poena viška u prvom dijelu sezone.

Grafika: Sofascore za IndexSport

Goran Dragić je veliki borac, sjajan strijelac, još bolji organizator igre te čovjek koji savršeno diktira tempo igri i suigrače čini boljima nego što objektivno jesu. Ipak, najveća uloga Slovenca je posao koji obavlja izvan terena, a čije se posljedice vide na njemu.

Slovenski veteran bio je ključ Butlerova uklapanja 

Jimmy Butler cijelu svoju karijeru nosi stigmu zajebanog lika koji unosi nemir u svlačionicu i koji je sposoban razjebati sve ako mu nešto nije po volji. A Jimmyju Butleru je jako malo toga po volji. Uvijek je sanjao biti dio ekipe koja želi pobjeđivati i kojoj je samo to cilj. Butler nikad nije skrivao da je radikalan po tom pitanju i da je spreman razbucati sve oko sebe ako nešto nije posloženo kako on smatra da treba. Minnesotu je napustio nakon samo jedne sezone pritom se posvadivši sa cijelom ekipom jer su se mladi igračima zadovoljavali dobrim statistikama, a pobjede im nisu bile prioritet. U Philadelphiji, po njegovim riječima, nije se znalo tko pije, a tko plaća, i opet, nakon samo jedne sezone je otišao tražeći sredinu u kojoj će njegov pobjednički, ali radikalni karakter biti prihvaćen. NBA se zapitala je li Jimmy Butler lik koji je uopće ikome potreban, tako da mu je čak i karijera došla u pitanje. Srećom, bio je potreban Patu Rileyju i Ericu Spoelstri, koji su jako dobro znali da im netko takav, divljak, ali i pošteni te beskompromisni mudonja, treba.

Jedan od ključnih ljudi u njegovoj adaptaciji bio je baš Dragić jer Butleru je bilo vrlo važno da klupski veterani, ljudi kojima će morati najviše vjerovati na parketu, imaju isti mentalni sklop. Kad je shvatio da su Dragić i njegovi mladi suigrači jednako posvećeni pobjedama, sve je bilo lakše, mogao je svoju ambiciju, poštenje, fanatičan rad i želju za napretkom kanalizirati na pravi način. Danas Jimmy Butler izgara za momčad Miamija i teško da je ikad postojao igrač njegovog kalibra i reputacije koji je odradio toliko rudarskog, prljavog posla za ekipu poput njega. Čovjek koji nije mogao smisliti mlade neambiciozne igrače danas na trening dolazi u dresu rookieja Tylera Herroa, jer je dokazao da je mudonja poput njega. Luđak koji je prije nekoliko godina izjavio da nikad u životu ne bi mogao igrati za Miami, danas je spreman poginuti za dres Heata.

To je dobrim dijelom i djelo Gorana Dragića koji zanemario predrasude i kao klupski veteran uzeo neshvaćenog čudaka pod svoje, a ovaj ga je prihvatio i zavolio. Odmah nakon što je saznao za Dragićevu ozljedu, Butler mu je posvetio presicu i obećao da će cijela momčadi igrati za njega.

''Kako smo postali prijatelji? Iskreno, ne znam, jednostavno se dogodilo. Obožava nogomet kao i ja. Stvarno je smiješan tip. Uvijek ga zadirkujem zbog PSG-a, njegove omiljene momčadi. Skupa smo gledali finale Lige prvaka gdje je Bayern pobijedio PSG. Tada ga nisam zezao. Bio je loše volje i pomislio sam da nije idealno vrijeme. Zezam ga i za kavu koju prodaje i rugam mu se brkovima. Kupio sam mu čak i gel za njih, ali nikad ga ne koristi'', ispričao je Dragić u razgovoru za Sports Illustrated.

Dragić nije košarkaš koji će iz večeri u večer zabijati preko 30. Njegova je najveća vrlina inteligencija i sposobnost da od suigrača izvlači nešto što ni sami nisu svjesni da imaju u sebi. Igrači Heata dalje će morati jurišati na LeBrona i Davisa bez svog motora i duhovnog vođe, a to ih stavlja u poziciju još većih autsajdera nego što su bili na početku serije.

Krenuo je s nogometom, a onda ga je ozljeda odvela na košarku 

Goran Dragić zapravo nije ni trebao biti košarkaš. Nogomet je bio prvi izbor.

''Volio sam i košarku i nogomet, ali svi moji prijatelji išli su na nogomet, pa je izbor bio lagan. Godinu dana trenirao sam u Iliriji u Ljubljani, ali sam teško ozlijedio nogu i mama mi je rekla da si izaberem neki drugi sport. Najbolji prijatelj mi je trenirao košarku i s njim sam otišao na prvi trening. Sjedio sam na tribini, a na terenu je bilo devet igrača. Trener mi je prišao i upitao želim li igrati. Tako je počelo'', jednom je ispričao Dragić koji je odmah kliknuo s košarkom. Bila je to ljubav na prvi dodir s loptom.

''Bio sam puno spretniji s rukama nego s nogama. U nogometu u mlađim kategorijama nemaš stalnu poziciju, ali u košarci sam je odmah pronašao. Bio sam među manjima na terenu, poprilično brz i spretan s rukama. Stalno sam vodio loptu i to mi je odgovaralo.''

Košarku je počeo igrati također u Iliriji, zatim je prešao u Slovan, da bi jednu sezonu odradio u španjolskoj Murciji. Prije 13 godina vratio se doma i potpisao je za ljubljansku Olimpiju, gdje mu je suigrač bio veteran Saša Dončić, otac Luke Dončića.

U prvoj i jedinoj sezoni u Ljubljani Dragić je odveo Olimpiju do naslova prvaka i rekorda slovenske lige (18-2).

''Ta sezona s Goranom mi je jedna od najdražih uspomena u životu. Obožavao je košarku. Na treninge je dolazio prvi, a odlazio posljednji. Imao je nevjerojatnu volju i radnu etiku. Bio je spreman za NBA. Pripremao se za šansu života'', kazao je Dončić stariji.

Dan nakon nakon pobjede Dragić je odletio u talijanski Treviso kako bi uhvatio posljednji dan Reebok EuroCampa i kako bi se pokazao pred skautima iz najjače lige svijeta. Noć ranije je sa suigračima u nekom ljubljanskom kafiću do zore tulumario. Znao je da ga sutradan čeka najvažniji dan u karijeri, ali nije želio razočarati suigrače. Ipak im je bio kapetan, a pravi kapetan ne napušta svoje ljude u takvom trenutku. Takav je karakter Goran Dragić.

U Trevisu su Dragiću društvo pravili Nicolas Batum, Serge Ibaka, Omer Ašik, Aleksej Šved, redom igrači koji će napraviti veličanstvene karijere. Dragić je prošao probni test, a onda je u njegov život ušetao Igor Kokoškov, čovjek koji će mu promijeniti život.

Kokoškov je tada radio kao pomoćni trener u Sunsima i želio je Dragića. Obožavao je njegov stil igre i karakter, dočekao ga je u zračnoj luci u Phoenixu i pripremao ga je za draft. Tako je počela suradnja koja će deset godina kasnije Sloveniji donijeti europsko zlato u košarci.

Sunsi su izabrali Dragića i potpisali su s njim ugovor na četiri godine vrijedan deset milijuna dolara. U tom se trenutku činilo da je Steve Nash dobio legitimnog nasljednika, ali početak u Americi nije bio lagan.

Barkley ga je ismijavao, a ocu je na telefon plakao da hoće kući 

Dragić se u početku nije najbolje snašao, odigrao je nekoliko loših partija, a jezičavi Charles Barkley, legenda Sunsa, Slovenca je nazvao ''Tragic Dragic".

Slovenac je tada proživljavao teške trenutke i čak je pomišljao vratiti se natrag u Europu.

''Prve godine mi je bilo užasno. Želio sam se vratiti kući. Bio sam sam. Čak sam i plakao zatvoren u sobi pričajući s ocem na telefon. 'Ne daju mi šansu, nije ovo za mene', govorio sam ocu. Siguran sam da je u pitanju bio neki drugi klub i da tamo nije bilo Igora da bih se vratio'', pričao je Dragić jednom u razgovoru za ESPN pa je nastavio:

''Igor je bio moj drugi otac. Kad sam stigao u Ameriku on je bio tamo, netko tko govori isti jezik kao i ja. Bio je tu za mene 24 sata dnevno, sedam dana u tjednu. Njemu najviše dugujem što sam uspio u NBA ligi. Kad bih potonuo i izgubio nadu, našao bi se do mene i rekao bi mi: 'Samo se potrudi i nemoj nikad gubiti nadu'. U to vrijeme nisam shvaćao što mi je govorio, sada jako dobro razumijem njegove riječi. Više ga ne doživljavam kao trenera, već kao prijatelja.''

Utakmica karijere u najvažnijem trenutku u životu 

Točno deset godina nakon odlaska u Ameriku, nakon što se izborio za mjesto u Sunsima, nakon što je odradio rolu u Rocketsima, pa se opet vratio u Arizonu i na koncu otišao u Floridu, Goran Dragić je u finalu Eurobasketa sam uništio Srbiju s 35 poena i donio svojoj zemlji povijesno zlato. Naravno, na klupi je sjedio Igor Kokoškov.

U tom se finalu ozlijedio Luka Dončić i Dragiću je bilo jasno da će morati igrati i za sebe i za njega i za cijelu Sloveniju. U najvažnijoj utakmici karijere odigrao je partiju života.

Dragić je Dončića upoznao kad je Luka imao samo sedam godina. U međuvremenu postao mu je prijatelj i mentor.

"Ono što je Steve Nash bio za Gorana prije deset godina, to je Goran bio za Luku u njegovim formativnim godinama. Svi smo znali da je Luka čudo od djeteta, ali Goran je bio tu da ga nauči nositi se s tim teretom. Upijao je njegove savjete i gledao ga je kao boga. Dončić je igrač s neke druge planete, to nije sporno, ali pitanje u kojem bi smjeru otišla njegova karijera da stalno uza sebe nije imao Gorana", rekao je Kokoškov.

Bez takvog igrača i karaktera je ostao Miami u finalu.

Šteta, velika šteta. Za Miami, ali i za košarku.