TINA Zelčić jedna je od najuspješnijih hrvatskih gimnastičarki, a u njezinoj kolekciji medalja jedna od sjajnijih je i srebro na gredi sa Svjetskog kupa u Dohi prošle godine. S tim zamahom, rođena Zagrepčanka, nestrpljivo iščekuje Europsko prvenstvo u gimnastici koje će se od 13. do 23. kolovoza održati u Areni Zagreb.

Zagreb je na ovako veliko gimnastičko natjecanje čekao gotovo 40 godina, još od Univerzijade 1987. Nesumnjivo, bit će poseban osjećaj predstavljati Hrvatsku na europskoj pozornici pred domaćom publikom.

Apsolutno! U ženskoj gimnastici Hrvatsku će predstavljati pet gimnastičarki i nadam se da ću i ja uspjeti izboriti mjesto u toj ekipi. Uvjerena sam kako će to biti prekrasan događaj, organiziran na visokoj razini. Svima će biti čast nastupati i predstavljati Hrvatsku u Zagrebu i nadam se da će se Arena popuniti, a Europsko prvenstvo u gimnastici ostati zapamćeno kao prekrasno iskustvo za sve nas.

Postoji li trema?

Trenutačno još ne osjećam tremu, ali vjerujem da će se pojaviti. Jer, ipak je to prvo Europsko prvenstvo u gimnastici koje se održava u Zagrebu i Hrvatskoj, pred našim roditeljima, prijateljima, sugrađanima… No, mislim da će to biti pozitivna trema i da ćemo svi biti spremni za nastup.

Prije dvije godine Europsko finale izmaknulo Vam je, doslovno, „za dlaku“. Što očekujete od kolovoza u Zagrebu? Hoće li pred domaćom publikom biti lakše izboriti završnicu ili je pritisak veći?

Da, finale mi je 2024. izmaknulo za jednu desetinku, tako da moj trener i ja ovoga ljeta ciljamo na europsko finale. Znamo koliko je to teško postići, ali oboje vjerujemo kako nije nemoguće i zaista marljivo radimo. Pojačali smo vježbu i nadam se da se mogu boriti s najboljim gimnastičarkama u Europi. Kada bi se gledala tablica sa svjetskog prvenstva prošle jeseni, bila sam deveta u Europi, pa vjerujem kako smo svakim danom sve bliže tom velikom rezultatu.

Prije godinu i pol suočavali ste se s teškom ozljedom leđa, praktički ste bili jednom nogom izvan gimnastike. Čak ste razmišljali i o odustajanju.  Kako ste se uspjeli psihički izboriti s mukama koje su vas u to doba zadesile, uključujući i gubitak plasmana na Olimpijadu za samo jedan bod?

Bila je to jako zanimljiva i izazovna godina, ali nekako sam uspjela izvući sve pozitivno iz toga što sam proživjela. Bilo mi je teško – Olimpijske igre u Parizu izmaknule su mi za samo jedan bod, što mi je dosta bilo stresno jer mi je san iz djetinjstva iskliznuo iz ruke doslovno za treptaj oka, a sljedeća je Olimpijada tek za četiri godine.

I na kraju svega, zadesila me ozljeda leđa, liječnik mi je rekao da moram nositi ortozu, nisam smjela kročiti u dvoranu četiri mjeseca, a u gimnastici je svaki trening strahovito važan. Bilo mi je jako teško, razmišljala sam o svemu, pa i o odustajanju, ali zacrtala sam si neke sportske ciljeve u životu pa sam odlučila stisnuti još jače i pokušati ih ostvariti kako se ne bih jednoga dana lupala po glavi i govorila „mogla si, a nisi“.

Dat ću sve od sebe da stignem do Los Angelesa na Olimpijske igre 2028., a baš na pola tog puta, Europsko je prvenstvo u Zagrebu, gdje bih jako voljela ostvariti finale i veći rezultat za hrvatsku žensku gimnastiku. U svemu tome našla sam motivaciju i nastavila dalje.

Sad kada je sve to iza Vas, možete li danas uopće zamisliti što bi bilo da ste tada stvarno odustali od gimnastike? 

Ne mogu zamisliti, iskreno, nisam ni u jednom trenu bila potpuno odlučna odustati, ali da mi je to prolazilo kroz glavu, jest. Jer, svaki sportaš zna koliko je težak i mukotrpan povratak nakon ozljede. U takvim situacijama pomisliš kako je možda najbolje da kreneš nekim drugim putem, ali sigurna sam da bi mi bilo žao da sam tada digla ruke od gimnastike.

U jednoj ste godini dva puta bili u ortozi. Koliko je teško vraćati se u gimnastici nakon ozljeda, posebice nakon opetovanih ozljeda?

Često sam se suočavala s ozljedama, a u 2024. sam nosila ortozu za nogu na početku godine, a na njezinom kraju ortozu za leđa. Koliko je fizički teško vratiti se u formu, psihički je još dvostruko teže jer znaš koliko si izgubio u tom razdoblju dok te nije bilo u dvorani. Ali, opet, boriš se sam sa sobom i moraš to nekako izgurati i nadati da će se na kraju sve nekako iskristalizirati.

Greda je jedna od najzahtjevnijih, pa i najopasnijih sprava u gimnastici. Kako ste se odlučili specijalizirati baš za gredu?

Čim sam postala seniorka, odmah sam završila na operaciji lakta pa smo trener i ja gledali gdje ću najmanje koristiti ruke, a odluka je pala na gredu jer se na njoj većinom „leti“. Ta mi je sprava i najviše legla, shvatili smo da bih s njom moglo postići nešto više, primili smo se posla i otkako sam seniorka, radim samo na gredi.

Hrvatski gimnastičari ostvaruju posljednjih desetak godina vrhunske rezultate koje priželjkujemo i za naše gimnastičarke. Kakva je budućnost ženske gimnastike? Možemo li se uskoro nadati europskim i svjetskim medaljama? 

Vjerujem da je svijetla budućnost hrvatske ženske sportske gimnastike, ima puno djevojaka koje mukotrpno treniraju, a u odnosu na protekle godine, vide se pomaci. Tina Erceg i Ana Đerek nastupale su na Olimpijadi, na čemu im svaka čast, no izostale su, primjerice, europske medalje. Na Europskom prvenstvu u Zagrebu potrudit ćemo se ostvariti toliko željeno finale.

U klubovima diljem Hrvatske velik broj djevojčica trenira gimnastiku, čak ih je više nego dječaka. Kako ih motivirati da ne odustanu? Ženama u gimnastici nije baš jednostavno.

Ključna je, po meni, podrška trenerice ili trenera, posebice na početku puberteta, kada krenu i problemi izvan dvorane, važno je da te netko razumije i pokuša ti pomoći koliko je to moguće. Gledam to iz iskustva svoje karijere, trener je s tobom svaki dan po nekoliko sati u dvorani, jedna ti je od najbližih osoba u životu, i on je taj koji ti može puno pomoći, ili odmoći, u teškim razdobljima.

Nevezano za ozljede, koje vam je razdoblje na putu ka profesionalizmu bilo najzahtjevnije?

Rekla bih da je to bila srednja škola, prvi i drugi razred, jer traje pubertet, sve te boli, krenu ozljede, ekipa iz škole ide na kavu nakon nastave, navečer izlazi, a ti moraš na trening. U tom razdoblju gimnastički me nije bilo nigdje, borila sam se stalno s ozljedama, a kada bih došla na natjecanje, podbacila bih, jednostavno mi se ništa nije moglo posložiti. No, nisam odustala i, po meni, upravo je to najvažnije. Uvijek sam znala – iako to nije tada bilo vidljivo u rezultatima - da mogu napraviti nešto više, „grizla“ sam i na koncu mi se isplatilo.

Sjećate li se svog prvog susreta s gimnastikom? 

Ne sjećam se baš jer sam imala svega četiri godine kada su me roditelji „bacili“ u dvoranu samo da imaju mira doma. I onda sam se jednostavno zaljubila u gimnastiku.

Studentica ste kineziologije, koliko je teško uskladiti fakultet, putovanja, natjecanja, ozljede, rehabilitacije? 

Jako je teško, pogotovo u prve dvije godine studija, jer moraš dosta različitih sportova pohvatati u relativno kratkom razdoblju, a kada se još profesionalno baviš sportom, fizički je teško sve to stići. Ali sam se nekako snašla, organizirala, i zahvalna sam profesorima što mi izlaze u susret, posebice kada smo na natjecanjima pa nas i po dva tjedna nema u Zagrebu. Nadam se da ću uskoro diplomirati.

Kad već govorimo o europskom prvenstvu, Vaš otac Robert bio je prvak Europe kao šahovski velemajstor. Igrati li Vi šah?

- Ne, ne igram šah. Pokušala sam ga naučiti, ali me uopće nije zanimao. Ja sam oduvijek samo skakala po gimnastičkoj dvorani.