BARCELONA je sinoć u Euroligi pobijedila Spahijin Maccabi 74:58, a hrvatski centar Ante Tomić postao je dio europske košarkaške povijesti.

Bivši hrvatski reprezentativac je oborio rekord legendarnog Mikea Batistea sa svojim 950. postignutim ubačajem u reketu. Tomić je rekord oborio tijekom druge četvrtine euroligaškog okršaja protiv Spahijinog Maccabija.

Zanimljivo, svoje prve poene u Euroligi Tomić je postigao upravo protiv Maccabija, i to 4. veljače 2010. godine u vrijeme kada je nosio dres madridskog Reala. Tomić je peti skakač Eurolige u povijesti i 16. strijelac (2328 poena).

Ante Tomić se sinoć upisao u povijest Eurolige, još je jednom dokazao koliko znači za igru Barcelone i o kakvom se klasnom centru radi, no u reprezentaciji ga nema još od nesretnog Eurobasketa 2015. i debakla protiv Češke u osmini finala.

Nakon toga Tomić se više nije odazivao reprezentativnim akcijama, no s obzirom na to kakav je status imao u hrvatskoj košarkaškoj javnosti, za takvu ga odluku ne možemo i ne smijemo kriviti.

Kao osnovni razlog Tomićevog ''dezertiranja'' najviše se nameće višegodišnje podcjenjivanje njegovih košarkaških, ali i ljudskih kvaliteta od strane hrvatske javnosti.

''Ima 217, a nije sposoban zakucati''

 ''Ima 217, a nije sposoban zakucati'', tako su uglavnom glasili komentari hrvatskih navijača, nakon silnih poraza hrvatske košarkaške reprezentacije, a njih smo se barem nagledali posljednjih godina. Nakon svake blamaže, pedro je uglavnom bio isti - Ante Tomić.

Tomić nikad nije bio košarkaš s urođenom karizmom vođe, koji će prvi povući kad treba i pokazati da je momčad spremna poginuti na terenu, pa makar joj i ne ide. Takav karakter sportaš ili ima ili nema. Lideri se rađaju. Tomić jednostavno nikad nije bio taj tip, a hrvatska javnost, koja je vapila za vođom na parketu, za novim Draženom, to mu je najviše zamjerala. Zato što nije bio taj i zato što to nije ni želio biti.

Asocijalan, beskrvan i lišen autoriteta vođe, bio je pedro svih hrvatskih posrtaja

Poprilično benevolentan, pomalo asocijalan i rekli bismo anemičan, svojim nezainteresiranim stavom kidao je živce hrvatskim navijačima, koji su nerijetko posezali za stupidnim, vulgarnim i nadasve netočnim kvalifikacijama.

Neporeciva je činjenica da Tomić u reprezentaciji nikad nije davao ni približno onoliko koliko je bio važan za igru Barcelone. Naravno, nitko tko ozbiljnije prati košarku neće reći da zbog toga nema i njegove krivnje, no uglavnom je bio žrtva tvrdoglavosti hrvatskih izbornika i nemogućnosti da se uklopi u njihove nerijetko krute trenerske šablone.

Sjećamo se suludih Repešinih rotacija na Svjetskom prvenstvu u Španjolskoj 2014. i forsiranje Tomića da se pod obručem mlati s grčkim gorostasima Bourousisom i Kaimakoglouom, odnosno da igra igru koja mu jednostavno ne leži. Ništa se značajnije nije promijenilo ni godinu dana kasnije na Euru u Hrvatskoj, kad je momčad preuzeo Perasović.

Nije bitno tko je izbornik, je li u pitanju Repeša, Joke Vranković, Perasović, Aco ili sad Anzulović, Hrvatska već godinama nema niti jednu jedinu akciju za koju možemo jamčiti da će donijeti barem izrađenu akciju za lagani poen.

Nije ni problem u soliranju i eventualnoj sebičnosti pojedinaca. Štoviše, bilo bi poželjno da netko dobije odriješene ruke i preuzme odgovornost. Problem je u tome što u Hrvatskoj kad ne ide jednostavno nema ideje. Ni u napadu, ali ni u obrani. Glavni krivac, a često ni kriv ni dužan, uvijek bi bio stasiti, ali čudni Dubrovčanin. Javnosti, uglavnom onoj koja košarku percipira i valorizira isključivo po ostvarenim brojkama i novinskim izvještajima, nikako nije bilo jasno zašto Tomić kad odjene dres s hrvatskim grbom ''ne može zakucati'', a u Barceloni igra čudesno.

Nakon svakog podbačaja reprezentacije, javnost bi medijski linčovala Tomića, gotovo nikad se ne pitajući zbog čega u Barci igra sjajno, a u reprezentaciji ne zakucava, premda ima 217.

Nije problem nikad bio u Tomiću, nego u činjenici da Hrvatska već godinama nema igru i plan 

Tomić nije zakucavao ni u Barci, štoviše, njegova pozicija u katalonskom gigantu nije imala veze s ulogom koju je morao igrati u reprezentaciji. U Barci Tomić skače, zabija, asistira, kreira igru. U reprezentaciji od svega toga nije radio ništa. Osnovni problem je što se hrvatski izbornici, za razliku od trenera u Barceloni, koji su kreirali igru za Antu, i nisu baš nešto iskazali kako bi pronašli barem jednu suvislu akciju za Dubrovčanina.

Hrvatska nema playeve kakve je proteklih godina imala Barca, kao što stoji i to da su hrvatski krilni centri (Dario Šarić je tu izuzetak, no Dario se etablirao kao jedan od nositelja igre tek kad je Tomić prestao igrati za Hrvatsku) već godinama nepoznanica, a nasušno su potrebni za igru koju Tomić igra u Španjolskoj, no zabrinjavajuća je činjenica da zbog neprepoznavanja osnovnih postulata košarkaške igre i tvrdoglavosti od strane struke te površnosti navijačkog puka hrvatska košarka gubi i dalje svog najboljeg centra.

Bio ovakav ili onakav, Ante Tomić u ovom trenutku to zaista jest - najbolji hrvatski centar. Koji godinama ne igra u nikad slabijoj hrvatskoj reprezentaciji.