DA nije tragično stradao pri ronjenju na Korčuli 16. rujna 1993., Rok Petrovič bi prije dva dana napunio 53 godine. Petrovič je sredinom osamdesetih bio jedna od najvećih zvijezda bivše države, s 19 godina osvojio je Mali kristalni globus u slalomu i postao je prva osoba s prostora bivše Jugoslavije kojoj je to uspjelo.

U sezonama koje su slijedile nije ponovio takav uspjeh. Imao je tek jedno drugo mjesto u slalomu u Kranjskoj Gori, u utrci u kojoj je pobijedio Bojan Križaj. Karijeru je završio nakon Zimskih olimpijskih igara u Calgaryju. Posljednji natjecateljski skijaški nastup imao je 10. ožujka 1989. godine u Shigakogenu, u slalomu Svjetskoga kupa, završivši utrku na 15. mjestu.

Godine 1989. prestao je profesionalno baviti se skijanjem i posvetio se studiju športa na Fakultetu za šport u Ljubljani sveučilišta u Ljubljani.

Diplomirao je 1991. godine na temu Kršitve človekovih svoboščin in pravic v športu (Kršenje ljudskih sloboda i prava u športu), s prosječnom ocjenom 9,5.

Nastavlja s postdiplomskim studijem. U jesen 1993. godine, nešto prije obrane magistarskog rada Diskretno simulacijsko modeliranje biomehanskih struktur osnov alpskega smučanja (Diskretno simulacijsko modeliranje biomehaničkih struktura osnova alpskoga skijanja), otišao je na otok svojih predaka, Korčulu. Poginuo je pri ronjenju na otoku Korčuli, utopivši se 16. rujna 1993. godine. Imao je samo 27 godina. Magistar je postao posmrtno.

U suradnji s Yugopapirom donosimo priču o Roku Petroviču koju je objavio Start u veljači 1985.

Najmlađi član Jugoslavenske skijaške reprezentacije, 19-godišnji Rok Petrovič, trenutno je naša najeksploatiranija skijaška zvijezda, ne samo zbog vrhunskih rezultata koje je postigao na nedavnom Svjetskom skijaškom prvenstvu u Bormiju i u utrkama za Svjetski skijaški kup, nego i zbog svojeg neuobičajenog stava prema slavi, uspjehu, vrhunskom sportu, kolegama iz reprezentacije.

Koliko je istine u tvrdnji da Rok nikad ne bi postao skijaška zvijezda da nije bilo njegova oca Krešimira Petroviča, istaknutog znanstvenika i specijalista za sociologiju sporta?

Rok Petrovič, mladi ljubljanski skijaš kojemu je 5. veljače bilo 19 godina, glavni je jugoslavenski sportski hit ove godine. Razlozi naglom prodoru u prvi plan značajni su: pošto je početkom skijaške sezone 1984/85. ostvario tri solidna plasmana u utrkama za Svjetski kup (bio je dva puta jedanaesti u slalomu i jednom trinaesti u veleslalomu), na svjetskom prvenstvu u alpskim disciplinama u talijanskom Bormiju Petrovič je definitivno bljesnuo. Tamo je s relativno visokim startnim brojevima (što je obično značajan hendikep), najprije bio sedmi u veleslalomu, a potom je posljednjeg dana prvenstva izazvao senzaciju briljantnom vožnjom u drugoj slalomskoj utrci. Postigao je najbolje prolazno vrijeme, bolje od skijaša ranga Girardellija, Stenmarka, Križaja ali poslije ga je omeo jedan iščupani štap i sve je završilo promašajem vrata i diskvalifikacijom.

TV komentator Dragan Nikitović još je uzbuđen, nagađao je li Petrovič diskvalificiran i glasno želio da nije, kad je mladi skijaš došao k njemu u komentatorsku kabinu i sabrano objasnio:

''Ne, nema nikakve dileme. Odmah sam vidio da sam promašio vrata i da ću biti diskvalificiran. Sve je u redu.''

Te riječi razblažile su egzaltiranost TV komentatora, jer postalo je jasno da za diskvalifikaciju nisu krivi slabo postavljeni štapovi, greška sudaca uz stazu ili tko zna što. Rok Petrovič, smiren i prirodan, znao je kolike su njegove mogućnosti toga trenutka. Znao je da je svjetsko prvenstvo za njega došlo možda prerano, ali i to da je pred njim još mnogo vremena.

Nekoliko dana poslije, u Kranjskoj Gori, u posljednjim europskim utrkama Svjetskog kupa ove sezone, Petrovič je učinio zanimljivijim i slalom i veleslalom. Opet je imao visoke startne brojeve: 22 u veleslalomu i 38 u slalomu. On do ove sezone nije imao osobitih uspjeha u značajnijim seniorskim natjecanjima, a jedino se tako dobivaju brojevi što omogućuju rani start i vožnju po još neoštećenoj stazi. Gledaoci i novinari, nakon što se izreda prvih 15 skijaša, obično ne prate tako pomno natjecanje jer vrlo rijetko netko izvan njih ozbiljno konkurira za najviša mjesta.

U Kranjskoj Gori svi su ostali uz stazu. Petrovič je svoju prvu veleslalomsku vožnju provezao onako kako su upućeni očekivali: hrabro, odlučno i brzo. Samo jedan skijaš postigao je za 4 stotinke bolje vrijeme, Švicarac Pirmin Zurbriggen. Prvi se put na padinama Vitranea u drugoj vožnji nije čekao samo nastup Križaja ili Franka. Svi su se pitali može li Petrovič biti čak i prvi.

Nije uspio. Druga je vožnja bila nešto slabija premda o tome uistinu može svjedočiti samo elektronski sat. Zaostao je za najboljima za dvije desetinke sekunde i pao na peto mjesto.

Rok Petrovič je ipak prvi put bio bolji i od Križaja (na kraju sedmi) i od Franka (deveti). Izuzmu li se sjajni nastupi Križaja u slalomima to je bio prvi istinski blijesak jugoslavenskog skijanja u prilično tamnoj i siromašnoj prvoj postolimpijskoj sezoni. Što je još važnije, način na koji je Petrovič skijao vrlo rječito govori da je pred njim uistinu velika budućnost. Već i nestručnjak, naime, vrlo brzo uviđa da je njegova tehnika skijanja osobito pomno dorađena da on, recimo, slalom skija posve pravilno, savršeno ritmično, ne iskorištavajući pretjerano gibljivost suvremenih štapova.

Dok Girardelli i Nilsson, dva vjerojatno najbolja slalomaša danas, tijelom naprosto ruše štapove i dobra vremena postižu zahvaljujući enormnoj tjelesnoj snazi i izdržljivosti, Petrovič skija "zastarjelim" načinom, on, naime, koristi i svoje palice, skija meko no i harmonično, onako kako to još radi jedino Bojan Križaj i Ingemar Stenmark.

Da je i to dobar način, potvrdio je slalom u Kranjskoj Gori. S brojem 38, Rok Petrovič postigao je opet najbolje prolazno vrijeme, no potom je promašio jedna vrata. No sada je već bilo jasno da njegovi uspjesi nisu slučajnost i da o mladom Ljubljančaninu treba saznati što više. U dvorani za novinare u Kranjskoj Gori strane su kolege bile vrlo zahvalne za bilo kakav podatak osim onoga već znanog; da je Petrovič 1983. u talijanskom Sestriereu bio svjetski omladinski prvak u slalomu, a treći u veleslalomu, da je lani bio balkanski prvak u slalomu i veleslalomu, da je već 1982. bio državni viceprvak u slalomu, da je već i prije bio pionirsko čudo od djeteta...

''Podaci, podaci. Njih treba ubaciti u tekst nenametljivo, negdje usput. Ne želim da moj sin ima klišeizirani publicitet, jer ni on sam ne pripada u takve klišeje. On zaslužuje drukčiji pristup, osobito u magazinu poput Starta.''

Tim je riječima komentirao početak razgovora s Rokom Petrovičem njegov otac Krešimir, doktor sociologije i redoviti profesor u Institutu za kineziologiju pri Fakultetu za fizičku kulturu u Ljubljani, čovjek u značajnoj mjeri bitan za sportska dostignuća svoga sina. Dr Petrovič je, naime, jedan od vodećih jugoslavenskih sportskih sociologa čiji su radovi zapaženi i širom svijeta.

Rok Petrovič - rock zvijezda

Doktor Petrovič i njegov sin pojavili su se u predvorju hotela "Alpina" u Kranjskoj Gori znatno prije dogovorenog vremena, neovisno jedan o drugom. Otac je čekao na razgovor ćaskajući s Križajem, Strelom i još nekim jugoslavenskim reprezentativcima, Rok Petrovič pojavio se u crvenoplavoj "Rossingnolovoj" trenirci i vjetrovci (on je jedan od skijaša jugoslavenske reprezentacije koji ne skijaju na "Elanovima" skijama, naime, francuski proizvođač jedan je od vanjskih pokrovitelja YU-ski poola, i zbog toga Petrovič, Bergant i Benedik skijaju na njihovim skijama), prošao je pokraj oca i kolega iz reprezentacije ne zastavši i otišao nekamo u unutrašnjost hotela. Poslije nekoliko minuta vratio se i, nakon upoznavanja, još jednom provjerio radi li se doista o razgovoru za "Start".

U toku razgovora mladi se skijaš pokazao pogodnim sugovornikom. Budući da njegov otac nije pristao da se razgovor snima, Rok Petrovič odgovarao je polako, sabrano, želio je biti siguran da je svaka njegova misao ispravno zapisana. Najčešće bi pričekao da otac o nečemu iznese svoj sud. Gledao bi ga pažljivo i mirno, i tek je nekoliko puta poželio uskočiti mu u riječ, kad mu se činilo da otac previše govori u njegovo ime. Sugovornika gleda izravno i gotovo uopće ne gestikulira dok govori. Nekoliko puta u toku razgovora stolu su prilazili poznanici i čestitali mu na popodnevnom petom mjesta. Čestitke nije komentirao, osim brzojava iz svog matičnog kluba "Novinar" iz Ljubljane.

Rok Petrovič po svemu ostavlja dojam slobodnog i samosvjesnog gradskog mladića (rođen je i odrastao u Ljubljani). Izuzetno cijeni svoga oca, no zna se i ne složiti se s njim, pa čak mu i reći da neke stvari može i sam obrazložiti, da mu uvijek nije potrebna njegova pomoć ili sugestija.

Kad mu je, odmah nakon dolaska na cilj druge veleslalomske utrke tog dana, prvi prišao i čestitao Pero Lovšin, vođa i pjevač ljubljanske grupe "Pankrti", mnogi su se prisjetili da ih, osim prijateljstva, veže i zajedničko glazbeno stvaralaštvo, doduše osjetno ograničeno stalnim Petrovičevim izbivanjem iz Ljubljane.

Neupitan, on to nikad neće sam spomenuti, jer, očito, svoje umijeće baratanja sintesajzerom ne smatra značajnim. Rok Petrovič, također, sam ne spominje svoju zaručnicu, i još mnoge druge brižljivo skrivene detalje iz svoga života; savršeno dobro zna što javnost o njemu treba znati, a što ne.

Iako i on i njegov otac imaju jasnu koncepciju prezentacije u masmedijima, koja je nešto drukčija od jugoslavenskih standarda, Rok Petrovič ipak je u Kranjskoj Gori beskrajno strpljivo odgovarao i na sva banalna pitanja. Nekoliko puta zaredom ponavljao je odgovore na pitanja kako se osjeća nakon pobjede, što će biti sutra i zašto nije pobijedio.

Čim je vidio, da mu sin počinje pokazivati izrazite sklonosti za bavljenje vrhunskim sportom (a to se dogodilo nešto kasnije nego što je sam Rok to odlučio, negdje u svojoj devetoj godini), dr Petrovič je počeo smišljeno, sistematski raditi ono čime se teoretski bavio već godinama - pripremati na gotovo znanstven način svoga sina za složen i zahtjevan život vrhunskog sportaša. Na prvi pogled to se možda može činiti pomalo čudno. No, i dr Petrovič i njegov sin inzistiraju da je u početku Rok svoj put sasvim sam odabrao.

"Vrlo rano sam se upitao želim li postati vrhunski sportaš ili ću skijati tek iz zabave", objašnjava mlađi Petrovič. "U devetoj godini sasvim sam trudio sam se da shvatim vrhunski sport u pravom svjetlu. Bila je to moja prva velika odluka u životu. Meni je skijanje bilo, a i sada, je, ispred mnogih drugih stvari. Osjetio sam da želim ljepotu u tom sportu, da želim dostići potpunost, savršenstvo u skijanju kao što to neki nastoje drugdje. Tako sam odlučio postati vrhunski sportaš, i to sam čak rekao u svom prvom intervjuu jednom časopisu za djecu."

U to doba 1975, Rok Petrovič intenzivno se razvijao u obiteljskom krugu, na sasvim uobičajen način, za budućeg vrhunskog sportaša. Otac Krešimir prisjeća se tih vremena zajedničkih druženja uz knjige, uz pjesme, uz duge rasprave o pročitanom, za stolom nakon objeda, uz rješavanje nekih "krupnih pitanja života i smisla". Prilično svjesno i sistematski, roditelji su u svog sina usađivali sjeme široke erudicije, i ne uvijek samo zbog toga što su slutili da će to koristiti njegovoj sportskoj karijeri. Osobitu ulogu u tome imala je Rokova majka, profesorica likovnog odgoja, Zdenka Štajner.

"Ona je istinska umjetnica života", govori Rok Petrovič. "Od nje sam naslijedio gene (i riječi) za osjećaj ljepote, za izražavanje pokretom."

Uz zajednička druženja, razgovore i "terapije" otac i sin zajednički su se pripremali za karijeru što dolazi. Sin je vrlo rano postao svjestan da će proces trajati dugo, da mu je otac namijenio nešto duži put do vrhunskog sportaša, ali put u toku kojega će on zadržati ljudski integritet (čime bi već odstupao od uobičajenih odrednica što definiraju mnoge suvremene sportaše) i, štaviše, usavršavati se.

"Oduvijek sam svjestan da je skijanje, ma koliko mi bilo važno, tek epizoda u mom životu, te da ću, nakon aktivne karijere, željeti biti potpuna ličnost", objašnjava sin Petrovič. "Mnogi sportaši na to ne misle. Oduvijek sam želio nekako definirati svoj život. Kao mali dječak bio sam dobar. Dobro sam napredovao i nikad nisam imao nekih velikih problema u razvoju, ni u sportskom, ni u osobnom. Prošao sam relativno bezbolno sva razdoblja u kojima sam, kao i svi moji vršnjaci, imao određenih sukoba sa samim sobom i okolinom. Ali oduvijek sam znao da neće biti dobro ako sve prođe bez nekih velikih nedoumica. Sa samo 17 godina bio sam omladinski svjetski prvak, bilo je to godinu ranije nego što je uobičajeno, no to su svi zanemarili. Od mene su se odmah očekivali uspjesi. Pisalo se 'ništa od Roka Petroviča' i slično. Bilo mi je teško, stalno sam sve dovodio u pitanje. Sada znam da mi je ta kriza činila dobro, jako dobro. Postao sam zreo, sposoban da stvari postavim na pravo mjesto."

Koliko Rok Petrovič sada može biti svjestan svoje zrelosti?

"To nije lako reći. Pitajte me za dvije godine i znat ću vam točno odgovoriti koliko sam bio zreo 1985. Ali znam pouzdano da su mi godine krize pomogle da postanem zreliji nego ikad prije."

Reprezentacija usamljenih

Kroz te dvije kritične godine u životu Roka, dr Petrovič i njegova supruga vrlo su brižljivo odabirali literaturu za svog sina. Rok Petrovič mnogo je čitao, kako objašnjava ne samo zato što su mu roditelji preporučivali, već i zato što je, pritiješnjen sportskim neuspjesima osjećao veliku znatiželju za određena područja ljudskog stvaralaštva. Osobito se mnogo bavio zen-budizmom, klasicima psihoanalize, čitao je knjige poput "Galeba Jonathana Livingstonea", "Malog princa", "gutao" je Hermana Hessea, Bartola, proučavao biografije mnogih karizmatskih ličnosti.

Nakon svake pročitane knjige, često i u toku, roditelji su dugo raspravljali sa sinom, poticali njegove dileme i nagnali ga da kritički razmišlja. "To je bio smišljeni dio moje pripremne kampanje", govori dr Petrovič. "Želio sam sina dobro pripremiti za sistem jugoslavenskog sporta u kojem se vrednuje samo pobjeda i uspjeh, a ne sustavan i brižljiv rad, koji je zbog toga krući i nemilosrdniji nego ikoji sportski sistem Istoka ili Zapada."

Sada, kad je Rok Petrovič definitivno postao vrhunski sportaš, istina, s posve osobitim svjetonazorom u usporedbi s većinom svojih kolega, on vrlo brižljivo i diplomatski izbjegava da ga proglase crnom ovcom, recimo, u skijaškoj reprezentaciji Jugoslavije.

"Moje kolege imale su drukčiji razvoj, drukčije interese. Ne možete ih zbog toga okrivljavati ili mene veličati. Svi smo mi individualci, jer skijanje je takav sport. Svatko ima svoj put. Postoji jedna mirna ravnoteža odnosa, jedan plato iznad kojega muškarci u takvoj skupini, kao što je skijaška reprezentacija, vrlo rijetko idu. Komunikacija je vrlo kratka i uska, bez mnogo emocija. Kod djevojaka je, pretpostavljam drukčije."

No, na pitanje je li zapazio određeno zadovoljstvo kod nekih svojih kolega u razdoblju svoje natjecateljske krize, Rok Petrovič manje je diplomatičan:

"Postoji jedna izjava profesora Kirstančiča o položaju pojedine ličnosti u vrhunskom sportu: 'Tko to ne izdrži, taj ne može biti vrhunski sportaš.' Odnose među ljudima uistinu je teško formulirati. Bilo je u posljednje dvije godine dosta niskih udaraca mojih kolega, koje ne mogu prešutjeti. Vrlo sam često morao razmišljati o tome što oni misle o meni, i to nije uvijek bilo dobro. Valjda je razlog i velika starosna razlika, ne znam. No to je prošlo. To su nužni bolovi koji su me prilično očvrsnuli i sigurno će mi poslije koristiti. Svjestan sam da će ih ubuduće biti još više, ali spreman sam."

Rok Petrovič, tvrde on i njegov otac, posve je spreman i za nešto drukčiju vrstu borbe, onu protiv relativizma uspjeha u vrhunskom sportu, osobito u nas. Otac i sin Petrovič savršeno su svjesni da razmak između prvog skretanja pažnje na sebe i opće želje za pobjedom možda nigdje nije tako uzak kao u jugoslavenskoj sportskoj javnosti. Uostalom, baš u doba intenzivnog razvoja sportske ličnosti Roka Petroviča, jedan je drugi skijaš u svoj punoći proživljavao dramu uslijed nesposobnosti da pobijedi uvijek kad se to čini moguće.

"Bojan Križaj nije kukavica", govori dr Petrovič. "Njemu društvo nije dalo mogućnost da gubi. Upravo sam poslao pismo jednom uvaženom zagrebačkom sportskom novinaru, koji je pisao o Križaju nakon slaloma u Bormiju. Budite uvjereni da Bojan Križaj najbolje zna kad treba kako skijati. On sam želi sebi najbolje, to je barem jasno. Ali on ne može uvijek pobijediti. Njega javnost, i oni koji njime upravljaju, sile da pobjeđuje. Ali on to jednostavno ne može.

Kad bi se svakog u ovom društvu tako osuđivalo zbog nečega što se od njega traži, a on to ne može, daleko bismo došli. Riječ je o socijalnoj okolini i humanizaciji cijelog društva, koja je problematična. Riječ je o krizi jugoslavenskog sporta koja je duboko povezana s krizom društva. Nije riječ o krizi privrede ili krizi sistema, kao što neki tvrde, nego o krizi vrijednosti. A sport je samo segment također opterećen krizom vrijednosti.

U tom kontekstu Rok bi trebao biti i te kako zahvalan Križaju, prema kojemu se postavljaju drukčiji parametri. Ljudi su ipak nešto naučili: Rok ne mora svaki put pobijediti da bi uspio. Drugo je, opet koliko svaki uspjeh mog sina zapravo veliča vrijednost jugoslavenskog sportskog sistema, u svojoj srži kriznog, i koliko imaju pravo oni koji tvrde da je svaki uspjeh dobar, jer odvraća pozornost ljudi od drugih društvenih problema. U tom je kontekstu Rokov uspjeh zapravo njegov veliki grijeh. A u grijeh ga je uvalilo društvo koje fetišizira sport a zanemaruje mnoge druge važne oblasti življenja poput znanosti primjerice."

Bojan Križaj jednom je imao stanovitih problema jer se javno usudio izjaviti da on skija isključivo za sebe, a ne za određenu ekipu ili zajednicu, "jer skijanje je takav sport". Rok Petrovič ne želi naprečac prokomentirati takav stav:

"Za to bismo trebali biti dovoljno zreli i ja i društvo, a već sam rekao da za sebe nisam siguran. Znam jedino da nismo dovoljno zreli da shvatimo prirodu jednog sportaša. Što se mene tiče, razvio sam svoju filozofiju. U skijanju tražim savršenstvo, potpun doživljaj, i u to ulažem stvaralački napor. Borim se samo sa stazom, ne protiv drugih skijaša. Zasebni sam individuum, ne tražim slične i ne želim da se itko identificira sa mnom, jer time bježi od samoga sebe."

Što nakon skijanja?

Rok Petrovič posve je svjestan da je vrlo vjerojatno u svojim nastojanjima da dostigne savršenstvo u skijanju nepopravljiv utopist, da će zbog svoje prirode uvijek željeti "skijati ljepše". Priznaje da su natjecanja i rezultati bitni, jer to su jedini opipljivi parametri po kojima se može mjeriti približavanje hipotetičkom savršenstvu. No koliko su njegovi dobri rezultati posljedica njegova pristupa sportu, a koliko prirodne nadarenosti za skijanje?

"Ja bih u svemu želio biti stvaralac, a biti stvaralac znači biti nadaren. Ne bih dijelio nadarenost na fizičku i mentalnu. Riječ je o sintezi."

O svom sinu, dr Petrovič kaže:

"Poštujem njegovu spontanost, njegovu dubinu razmišljanja. Trudili smo se da što dublje i dalje sam spozna istine, odnosno dio njih. Želio sam da sam razvije svoje stvaralačke potencijale, jer je to, po mom mišljenju, jedini preduvjet razvoja u zdravog vrhunskog sportaša. Naučio sam ga da bude samokritičan, da sam nalazi i analizira vlastite pogreške."

Dijelom zbog sporta koji mu oduzima mnogo slobodnog vremena, a dijelom i zbog vlastite prirode, Rok Petrovič nema mnogo prijatelja. Bira ih, kako kaže, među onima koji se ne mijenjaju u odnosu prema njemu, koji su pošteni. Kad govori o materijalnom faktoru u svom statusu vrhunskog sportaša smatra da ni jedan vrhunski sportaš to nije radi novca. Barem ne pravi vrhunski sportaš, jer "novac samo prati ili ne, vrhunsko stvaralaštvo".

A budućnost nakon skijanja, nakon odlaska iz vrhunskog sporta?

"Postajem dosadan", smješka se, "ali ponovit ću: želim opet dostizati savršenstvo. Vjerojatno ću se baviti nečim sasvim različitim, pretpostavljam sociologijom, filozofijom, psihologijom, možda i fizikom ili biologijom. Mislim da u tim znanostima leži budućnost čovjeka, a on je jedini bitan."

Na kraju razgovora s ocem i sinom Petrovič htjeli smo od sina saznati koliko je važno za njegove posljednje i predstojeće uspjehe to što je na njegov razvoj vrlo svjesno i ustrajno utjecao njegov otac, jedan od najuglednijih jugoslavenskih sportskih sociologa. Takvu sreću, naime, nema baš svaki sportaš.

Rok Petrovič trenutak je razmislio, nasmijao se i zakopčavajući vjetrovku, rekao:

"Jest, bitno je to, vrlo bitno. Ali tamo gore ipak sam ja skijao, samo ja."