Djelatnici Hrvatskog nogometnog saveza su posljednjih dana u više navrata prozvali cijelu navijačku skupinu Torcida kao organizatore terorističkog napada (kako su oni nazvali osam baklji u terenu) na državu Hrvatsku. Svojim istupima su pokazali da prema Torcidi i svemu što ona predstavlja, prema navijačima Hajduka, prema gradu Splitu iz kojeg dolazimo i regiji kojoj pripadamo, osjećaju isključivo mržnju i prijezir. Svojim optužbama su pljunuli na grobove svih poginulih branitelja pripadnika Torcide u Domovinskom ratu u kojem se stvarala hrvatska država. Svojim neutemeljenim konstrukcijama samo su podigli razinu netrpeljivosti koja vlada između nas i saveza. Ipak, lažnim optužbama koje temelje na nepoznatim indicijama neće nas zaustaviti u borbi za pravedne i poštene odnose u hrvatskom nogometu.

 

Njihova reakcija na huligane iz vlastitih redova koji se skrivaju po svečanim ložama i koji su optuženi za višemilijunske financijske malverzacije je bila kako treba uvijek poštovati presumpciju nevinosti i pustiti da institucije pravne države odrade svoj posao – koliko god to trajalo. U slučaju kada se na navijače ili kao sada na Torcidu treba nabacivati drvljem i kamenjem, onda odjednom vrijede neka druga pravila. Licemjerstvo na vrhuncu.

 

Za razliku od njihovih nedokazanih priča, ispravnost naših stavova u odnosu na vodeće ljude hrvatskog nogometa potvrđuju već provedene istrage i podignute optužnice protiv njihovih nalogodavaca. Godinama smo ukazivali na kriminal u hrvatskom nogometu, ali čak i danas, kada je očito otkriven trag novca i kada postoje iskazi samih reprezentativaca koji su detaljno opisali načine na koje se izvlačio novac u hrvatskom nogometu, HNS ne želi vidjeti što je uzrok svih problema. Zahvaljujući povezanosti vodećih ljudi HNS-a s dijelom političkih struktura sve su institucije ove države podredili ostvarivanju svojih privatnih i sebičnih interesa.

 

Sramota je da uopće imaju obraza pozivati represivni aparat ove države da se obračuna s posljedicama njihova vođenja hrvatskog nogometa, dok istovremeno ne žele provoditi važeće izmjene Zakona o sportu, jer im ne odgovaraju. U HNS-ovom slučaju nema djelovanja represivnog aparata, a uz pomoć resornog ministra održavaju svoj status „države u državi“ tj. udruge kojoj nitko ništa ne može. Tko drugi u ovoj državi može izaći javno i kazati da se neki Zakon ne odnosi na njih i da ga neće primjenjivati, a da za to nema posljedica?

 

Jesu li baklje i topovski udari pravi način borbe protiv ovakvog HNS-a i njegovih vodećih ljudi? Možda i nisu. Međutim, očito je da su neki navijači izgubili vjeru da se legalnim načinima borbe može bilo što promijeniti u ovom društvu. Kad se samo pogleda koje oblike borbe je Torcida u prošlosti iskoristila počevši od raznih tužbi i prijava, preko prosvjeda na Rivi pa do izmjena samog Zakona o sportu, nije ni čudo da su neki navijači izabrali drugačije oblike borbe.

 

Strukturne promjene u Hrvatskom nogometnom savezu i odlazak čelnih ljudi jedino su moguće rješenje koje hrvatskom nogometu može pružiti šansu za miran suživot navijača i HNS-a. Sve ostalo vodi prema daljnjem kaosu.