Treba li Messiju SP da bi bio najveći?

Treba li Messiju SP da bi bio najveći?
Foto: EPA

SVJETSKO prvenstvo oduvijek je stvaralo stotine novih junaka, mističnih priča i zlikovaca najljepše igre na svijetu. Ali bez obzira na to koliko pozorno gledate Svjetsko prvenstvo ili za koga navijate, postoje dva pitanja koja se nalaze u podlozi svake rasprave o Mundijalu u Rusiji, na svim meridijanima. Prvo je, naravno, tko će biti novi prvak svijeta. Drugo je ono koje će doživjeti svoj treći nastavak, a glasi: "Treba li Messiju naslov Svjetskog prvaka da bi se smatrao najboljim u povijesti?", a koje je posebno potencirano nakon njegovog promašenog penala protiv Islanda. Odgovor je – apsolutno ne.

Poremećeni kriteriji

Kriterij za najboljeg igrača svih vremena, ako se samo za potrebu ovog teksta složimo da se tako nešto može prosuditi, treba imati nekoliko kriterija. Jedan od njih je koliko je netko dobar bio na vrhuncu svoje moći. Drugi je koliko je vrhunac ili nešto blizu tome trajao, pri čemu je možda Ronaldinho najbolji primjer igrača koji je gotovo pa nedodirljiv u prvom kriteriju, ali debelo iza konkurencije po drugom kriteriju. Treći kriterij je mjerljiv uspjeh u karijeri – osvojeni trofeji i relativan doprinos baš tog igrača u pobjedničkim ekipama. I konačno, četvrti kriterij tiče se čiste igračke kvalitete. Koliko je netko sposoban sam preusmjeriti ritam utakmice, koliko je superiorniji u odnosu na sve ostale na terenu, koliko lako, efikasno i često stvara višak, koliko čini suigrače boljima i koliko dobre odluke donosi na terenu. Koliko god ga netko simpatizirao ili ne, vjerojatno nitko ne može poreći da je Messi prema prvom, drugom i četvrtom kriteriju među najboljim igračima svih vremena. I suprotno popularnom uvjerenju, kriterij koji se tiče osvojenih trofeja trebao bi imati relativno najmanju važnost. A kada ima najveću, tada logika i analiza ustupaju svoje mjesto mitomaniji. I baš se na ovom pitanju o Messiju to najbolje vidi.

Nogomet je na kraju dana ipak momčadski sport

Koliko god volimo velike priče i njegujemo kulturu mitova koja je apsolutno potrebna da bi neki imaginarni koncept učinili psihološki stalnim i opipljivim, oni se daju lako raskrinkati, ako to želimo. Ti narativi se jako često baziraju na motivu da najbolji igrači naslove osvajaju sami, ili da su prvi i jedini krivci onda kada rezultat izostane. Ali trofeje nikada nisu niti će osvajati samo pojedinci. Trofej je rezultat interakcije stotina faktora od kojih igrači mogu kontrolirati tek jedan mali dio – kvalitete suigrača, lige/turnira u kojem se natječu, ozljede, sreće, ždrijeba ili nečeg desetog. Ako vam se ta teza čini navučenom, provjerite u kakvim je klubovima igrao Ibrahimović i koliko je Liga prvaka osvojio. Pogledajte učinak debelog Ronalda u tom natjecanju, a sjetite se kako je prokleto dobar igrač to bio. Cristiano Ronaldo je napokon dočekao da njegov Real postane apsolutni gospodar Lige prvaka. Pa ipak, povijest će pamtiti da je na vrhuncu svoje snage imao nesreću naletjeti na najjaču Barcelonu u svojoj povijesti pa je najbolji u Španjolskoj bio tek u dvije od ukupno devet sezona. Mađarska Laka konjica je 50-ih godina imala na povijesnoj razini neviđenu dominaciju. Na Mundijalu u Švicarskoj pregazili su Južnu Koreju 9:0, Tursku 7:0 i Zapadnu Njemačku 8:3. Najprije Brazil, pa onda i Urugvaj su u nokaut fazi padali s 4:2, a onda je stiglo finale protiv starih mušterija Nijemaca. Nakon osam minuta Puskaseva škvadra vodila je 2:0, da bi izgubila 3:2. Jedno loše poluvrijeme bilo je dovoljno da naslov prvaka izmakne jednoj od najdominantnijih momčadi u povijesti koja je u Puskasu, Kocsisu, Cziboru i Hidegkutiju imala četiri od pet najplaćenijih igrača na svijetu.

 

Santosov Portugal imao je sreću da je do finala Eura igrao redom protiv Mađarske, Islanda, Austrije, Hrvatske, Poljske i Walesa. Samo par godina ranije, taj isti Portugal znao je imati teže suparnike u kvalifikacijama. Koliko je svaki od tih igrača mogao utjecati na te faktore? I koliko je onda pošteno suditi im po njima? Konačno, ako svi znamo koliko je napredovao klupski nogomet globalizacijom tržišta gdje je kvaliteta izrazito koncentrirana u nekoliko klubova, zašto se uspjeh ili naslov na Svjetskom prvenstvu vrednuje više nego Liga prvaka? Zapravo, odgovor je jednostavan – mističnost koju gradimo oko Mundijala savršena je podloga za najljepše i najromantičnije narative.

Bajka o Maradoni

Ne treba bolji dokaz za to da je ovo pitanje zapravo čisti narativ od usporedbe između Messija i Maradone. Rijetko tko se danas sjeća da se Argentina „nije trebala“ ni plasirati na Svjetsko prvenstvo 1986. Današnji izbornik Perua, Argentinac Ricardo Gareca, zabio je gol u 88. minuti posljednje kvalifikacijske utakmice, čime je Argentina umjesto Perua otputovala u Meksiko. Gareca je omogućio narativ o tome da je „Maradona sam osvojio Svjetsko prvenstvo“. A ako ga je Gareca omogućio, tada ga je sudac Ali Bin Nasser obranio kada jedini na cijelom svijetu nije vidio Božju ruku. Da se igrom slučaja našao ijedan drugi sudac na tom mjestu, bi li se priča tako rasplela? I bi li Maradona zbog toga bio manji igrač? S druge strane, Messi nije imao Bin Nassera koji bi Neuerov pokušaj ubojstva nad Higuainom opravdano sankcionirao crvenim kartonom i penalom, čime bi Argentina stavila jednu ruku na trofej. A na putu do tamo, argentinski junaci bili su i Di Maria i Romero, iako je sve išlo prema tome da se ponovi 1986. godina i da sami sebe uvjerimo kako je opet jedan igrač sam osvojio Svjetsko prvenstvo. Dapače, čak je tim povodom i nezasluženo dobio priznanje najboljeg igrača turnira. Što bi bila toliko dobra priča da bismo ponovno sami sebe uvjerili kako je istinita.

Gdje Messi spada?

Leo Messi je u karijeri zabio preko 400 golova. Važnije od toga, na najbolji mogući način vratio je u optjecaj lažnu devetku koju je utjelovio bolje nego itko dotad u povijesti. Gotovo četiri godine aktivno je mijenjao igru svojim doprinosom, a suparnički treneri u nemogućnosti da smisle efektivno rješenje jednostavno su stavljali dva igrača koji su ga pratili svuda po terenu. U zadnjih 20 godina nitko nije toliko utjecao na igru i nitko nije imao toliku moć utjecati na događanja unutar same utakmice. Gol, dribling kroz pet suparnika, razigravanje suigrača i čuvanje lopte u nemogućim pozicijama. Svi su znali da sve to slijedi i nitko to nije mogao zaustaviti, sada već čitavo desetljeće.

Time je priskrbio Barceloni devet naslova u najmoćnijoj eri Primere u povijesti, uz četiri Lige prvaka. S Argentinom je uzeo olimpijsko zlato i Svjetsko prvenstvo za mlade, dok je s A-selekcijom stigao do tri finala. Od čega su dva izgubili na penale, a jedno golom u 113. minuti. Deset ljudi će dati deset različitih odgovora na pitanje gdje Messi spada. Za neke je najbolji igrač svih vremena, za neke je u uskom vrhu, a za neke je „tek“ ponajbolji igrač svoje generacije. Koje god mjesto zauzeo, ono treba biti uvjetovano time što na terenu stvari radi bolje ili lošije od konkurencije. Staviti ga ispod Maradone jer nije imao Garecu ili suca, ili ispred debelog Ronalda jer je imao mnogo dominantniju klupsku okolinu, samo je uklapanje epizoda u scenarij koji smo unaprijed zacrtali i koji nam je iz ovog ili onog razloga najdraži. I to nije nužno loša stvar, dapače. Nogomet treba bajke i zaslužuje ih, one ga obogaćuju i dozvoljavaju mu da ga transcendiraju izvan granica sporta. Ali se valja podsjetiti, barem tu i tamo, da su to ipak bajke. 

Predstavljanje reprezentacija: Argentina Predstavljanje reprezentacija: Hrvatska

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara