U INDEXOVOJ rubrici Retrosportiva vraćamo se u prošlost i prisjećamo sportaša, klubova i događaja koji su fascinirali svijet prije 20, 30 ili 50 godina. Tijekom Hladnog rata sport je za zemlje s istočne strane Željezne zavjese bio najmoćnije oružje za pokazivanje svijetu da je komunizam nadmoćniji od trulog i dekadentnog kapitalizma. Kako bi dominirala u sportu, tadašnja Istočna Njemačka donijela je zloglasni ''Državni plan 14.25'' - najmonstruozniji plan u povijesti sporta. Tisućama sportaša su zbog tog plana uništeni životi i zdravlje, a Andreas Krieger je najpoznatija žrtva. Ovo je njegova priča. 

Kao djevojčica, Heidi Krieger se samo željela uklopiti. Željela je da je netko primijeti. Željela je biti uspješna, željela je biti sretna. Ali Heidi nikad nije bila tipično dijete. Nikad se nije zanimala za sve ono što okupira pažnju običnih djevojčica. Bila je drugačija. Glasna i drska. Pomalo muškobanjasta. U školi su joj govorili da ako već nosi suknju, neka barem pokuša hodati kao djevojka. Omalovažavali su je i rugali su joj se. Heidi nije imala prijatelja. 

Bila je uglavnom sama i tužna, a život u hladnom i tmurnom istočnom Berlinu ionako nije nudio ništa dobro. A onda, s 11 godina, Heidi je otkrila atletiku i bila je jako dobra. Sve ono što joj je bilo uskraćeno u školi, vratilo joj se u sportu. Hvalili su je i tapšali po leđima. Heidi je prvi put bila iskreno sretna. Barem je tako mislila.

Bilo joj je jasno da je sport jedina prilika da iskoči iz kolotečine i nešto napravi u životu. Zato je svaki dan krvavo trenirala, a to nije moglo proći nezapaženo u tadašnjoj Istočnoj Njemačkoj. 

Sport je u DDR-u bio najmoćnije oružje tijekom Hladnog rata

Za rigidni režim Honeckerove sovjetske marionetske države sport je bio jedno od najmoćnijih oružja u doba Hladnog rata. Po uzoru na svoje gospodare iz Moskve, vlasti Istočne Njemačke tražile su kroz sportske rezultate potvrdu i dokaz da je njihov sustav ispravniji i nadmoćniji od onog na ''dekadentnom i izopačenom'' zapadu.

Zato se svaka osvojena medalja itekako honorirala, a najuspješniji sportaši bili su nagrađivani vojnim činovima, stanovima, automobilima… Ukratko, živjeli su puno bolje od običnih smrtnika.

Heidi je toga bila svjesna i nije joj bilo teško naporno raditi kako bi si osigurala bolju budućnost. Trčala je, skakala je, bacala je. Njen talent, upornost i trud nisu prošli neopaženo. S 14 godina primljena je u Kinder und Jugendsportschule, elitnu školu berlinskog Dinama, moćnog sportskog društva kojim je upravljala zloglasna tajna služba Stasi.

Tu su školu pohađala najtalentiranija djeca Istočne Njemačke, a sustav selekcije i treninga bio je dotjeran do savršenstva kako bi se utvrdilo tko je talentiran za koji sport. Kugla i disk bile su discipline u kojima je Heidi postizala najbolje rezultate. 

Male plave pilule

Uz učenje standardnih školskih predmeta poput jezika ili matematike, Heidi je svakodnevno po nekoliko sati trenirala. Bilo joj je teško, no trener joj je davao male plave pilule koje su joj, tako joj je barem rečeno, trebale pomoći. Heidi mu je vjerovala, ali čak i da nije, nezamislivo je bilo da bilo tko u tom režimu, a posebno jedna mlada djevojka, izrazi sumnju u postupke onih koji donose odluke.

Rezultati nisu izostali. U dobi od 16 godina postizala je nevjerojatne stvari, no mlada atletičarka nije imala pojma da je od svoje 14. godine svakodnevno bila trovana anaboličkim steroidima. Uzimala je oralni turinabol, muški spolni hormon. Svaka tableta sadržavala je pet miligrama testosterona, a Heidi ih je uzimala svakodnevno, ponekad i pet dnevno. Njezina razina testosterona bila je 37 puta veća od one prosječne žene.

U sportu je bila sve bolja, no psihičko stanje joj se iz dana u dan pogoršavalo. Bila je sve agresivnija i često je znala fizički napasti razredne kolege koji su je zadirkivali zbog fizionomije koja se drastično mijenjala.

Heidi se izolirala, prestala je komunicirati s okolinom, odbijala se družiti s vršnjacima i jedina osoba kojoj je vjerovala bio je njen trener, a jedini užitak bila su joj natjecanja. 

Postajala je sve bolja, osvojila europsko zlato, ali je iznutra propadala i shvatila je da više nije žena

Godine 1984., kad je imala 19 godina, doza anaboličkih steroida koje je dobivala je povećana na 2590 miligrama godišnje. Usporedbe radi, to je dvostruko više od količine testosterona koju muškarac proizvede u tom vremenu. Dvije godine kasnije Heidi je postigla prvi veliki rezultat u karijeri. U Stuttgartu je postala europska prvakinja u bacanju kugle. 

Trebala je biti sretna, ali nije bila. Tijelo joj je postajalo sve muževnije, glas dublji, a stisak ruke čvršći. Ukratko, Heidi je prestajala biti žena i postajala je muškarac. Od silne količine lijekova zdravlje joj je propadalo, a ozljede su postale sve češće. Heidi je 1991. odlučila da je dosta i prekinula je karijeru.

Počela je raditi u jednoj prodavaonici kućnih ljubimaca, a nakon nekoliko godina depresije, neizvjesnosti i suicidalnih namjera, Heidi je 1997. odlučila promijeniti spol i postala je Andreas. 

Oduvijek je znao da je muškarac zarobljen u tijelu žene, ali država ga je bez njegova znanja kemijskim putem natjerala na transformaciju

Andreas Krieger je znao da s njim nešto nije u redu i kad je bio dijete. Osjećao je duboko u sebi da je muškarac zarobljen u tijelu žene i tko zna, možda bi se i bez dopinga odlučio na promjenu spola, ali to ne mijenja činjenicu da mu je bez njegova pristanka država kemijskim putem nametnula transformaciju.

''Još kao vrlo mali ponašao sam se više kao dječak nego kao djevojčica. Sviđale su mi se žene, ali nisam bio lezbijka. To sebi nisam znao objasniti ni nakon prestanka bavljenja sportom. O tome se jednostavno kod nas nije govorilo i nisam imao s kim o tome razgovarati.

Nakon pada Zida i ujedinjenja Njemačke, nazvao sam profesora Frankea i pitao ga jesu li ti hormoni koje sam dobivao kao sportaš imali veze s time što sam ja danas Andreas Krieger. Rekao mi je da to nije moralo biti presudno jer često se svijest o spolu razvija u tinejdžerskoj dobi.

Ali, ako se hormoni daju u tim količinama, kao što je kod mene bio slučaj u pubertetu, onda to može biti katalizator u pravcu maskuliniteta. To što su nam davali bili su, naravno, muški hormoni, testosteron. Sa 17, 18 godina dobivao sam nekih 180 miligrama, godinu kasnije 1200 miligrama'', rekao je Andreas Krieger prije pet godina kolegi Luki Benčiću tijekom intervjua u Opatiji pa je dodao:

''Žena proizvodi na dan jedan miligram testosterona, muškarac proizvodi oko 10 miligrama testosterona. Čitao sam o tome i izračunao da sam ja dnevno dobivao 7.1 miligram testosterona, što je sedam puta više nego što ga normalno proizvodi žensko tijelo.

Nije bilo šanse da u pubertetu postanem bilo što drugo osim muškarca. Da sam čak i želio ostati žena, nije bilo načina da u tome uspijem. U pubertetu se tijelo nanovo razvija, hormonski također. S tim količinama hormona nije bilo šanse da se razvijem drugačije nego što sam se razvio. Hormone sam dobivao od trenera, a da mi nije objasnio što uzimam.

Od ginekologa sam preko recepta dobivao kontracepcijske pilule upravo zato što su to bili hormoni. Rekli su mi da su kontracepcijska sredstva hormoni, ali da muške hormone dobivam i od trenera, to mi nitko nije rekao.''

''Državni plan 14.25'' - najmonstruozniji plan u povijesti sporta 

Naravno da Heidi to nitko nije rekao jer je u pitanju bio projekt s oznakom najstrože čuvane državne tajne kodnog imena ''Državni plan 14.25'', koji je donesen 1974. U njemu je stajalo da je doping sastavni dio treninga sportaša u DDR-u. Bio je to, bez ikakve dvojbe, najstravičniji plan u povijesti sporta.

Do pada Berlinskog zida više od 15 tisuća istočnonjemačkih sportaša je bilo podvrgnuto sustavnom dopingiranju, a ''sportsku'' politiku DDR-a 1991. je razotkrila bivša njemačka prvakinja u bacanju kugle i diska Brigitte Berendonk u svojoj kontroverznoj knjizi Doping: Von der Forschung zum Betrug (Doping: Od istraživanja do prevare).

Knjiga se temelji na istraživanju dosjea i arhiva Stasija, a napisali su je Berendonk i njezin suprug, cijenjeni molekularni biolog, profesor Werner Franke. Zbog njihovog istraživanja njemački zakoni o drogama izmijenjeni su 1998. godine, a sve je rezultiralo suđenjima brojnim bivšim trenerima i liječnicima iz Istočne Njemačke.

Za svoj rad Berendonk je dobila medalju ''Heidi Krieger'', nagradu koja se dijeli zaslužnim Nijemcima koji su se istaknuli u borbi protiv dopinga, a ona i suprug su 2004. dobili najveće njemačko odličje za izuzetne zasluge.

Pravu istinu je saznao tek sredinom devedesetih

Andreas Krieger sve do izlaska knjige Brigitte Berendonk nije imao pojma što mu se zapravo dogodilo i tko je krivac za ono u što se pretvorio. Nije mu palo na pamet da su oni kojima je najviše vjerovao napravili pakao od njegovog, ali i od tisuća drugih mladih života.

Kad mu je majka rekla da je vidjela njegovo ime na popisu dopingiranih sportaša, bio je u šoku i odbijao je prihvatiti istinu. Tvrdio je da je to pogreška, da je u pitanju zapadnjačka propaganda. 

''Svaki dan smo dobivali hrpicu tableta, bez ikakvih oznaka, bez recepata i kutija. Davali su nam ih treneri. Nismo znali što pijemo, ali nismo to ni propitkivali. Jednostavno, imali smo povjerenja u njih i nismo ni sumnjali da bi nam mogli davati nešto što je za nas loše. Ne bih taj odnos s trenerima nazvao očinskim, bilo ih je više, mijenjali su se u različitim fazama. Ali bile su to osobe kojima smo vjerovali'', rekao je Krieger.

Andreas Krieger je najpoznatija žrtva tajnog ''Državnog plana 14.25'', no on je samo jedan od tisuća bivših sportaša kojima je monstruozna politika DDR-a uništila živote. Brojni od njih danas pate od problema s bubrezima i jetrom, a mnogi imaju iskrivljene kosti i zglobove.

Depresija, karcinomi, bulimija i samoubojstva su česti, kao i pobačaji te neplodnost. Neki bivši sportaši dobili su djecu s djelomičnom paralizom, kvrgavim stopalima ili Downovim sindromom, a mnogi su umrli prije nego što su uopće stigli imati djecu.

Andreas Krieger danas kaže da se osjećao kao heteroseksualni muškarac zarobljen u ženskom tijelu, što si nije znao objasniti. Zbog toga je patio od depresije i više puta je razmišljao o samoubojstvu. Operacija spola ga je spasila, a na nju ga je nagovorio kolega s kojim je radio u dućanu s kućnim ljubimcima. Do tada se nikad nije susreo s pojmom transseksualnosti.

''Uvijek sam mislio da sa mnom nešto ne valja, a ne da se radi o nečemu drugome. Tada sam sreo čovjeka koji mi je rekao: 'Kada pogledam tebe, kao da vidim sebe u ogledalu'. Nikad se nije bavio sportom, ali bio je transseksualac. Rekao mi je da zna što se sa mnom događa. On mi je otvorio oči i pokazao da je to u Njemačkoj priznato stanje i da postoji put kojim mogu poći. Da je operacija dostupna i da mogu i fizički postati muškarac'', priča Andreas i zaključuje: 

''Da nisam promijenio spol, da nije bilo te operacije, danas ne bih bio tu. Oduzeo bih si život. O tome sam intenzivno razmišljao.''

Međutim, obitelj nikad nije prihvatila činjenicu da je Andreas muškarac i danas s njima nema nikakav kontakt. Nisu mogli podnijeti to što se odlučio na promjenu spola. Godinama nije imao nikakav kontakt s majkom i trojicom braće.

Na zapadu nije bilo ništa bolje

No, prema najnovijim istraživanjima, i s druge strane Željezne zavjese bilo je slično. Nakon što su sportaši Istočne Njemačke na Ljetnim olimpijskim igrama 1972. u Münchenu osvojili više medalja od svoje zapadne braće, vlasti u Zapadnoj Njemačkoj također su usvojile politiku dopinga premda ona nije imala kodno ime niti je bila zaštićena oznakom državne tajne kao ona u DDR-u. No u pitanju su bile samo nijanse i tehnikalije. Princip je bio gotovo isti.

Kad su njemački novinari otkrili priču, izbio je skandal, a vlasti su godinama pokušavale zanijekati činjenicu da se i na zapadu trovalo sportaše kako bi postizali bolje rezultate.

Tek u kolovozu 2013., kad je Humboldt Universität u Berlinu objavio opsežno istraživanje, nestala je dugo gajena iluzija da je samo istok bio kriv za plansku zlouporabu dopinga. Studija je otkrila da je korištenje dopinga bilo strukturno i široko rasprostranjeno u bivšoj Zapadnoj Njemačkoj između 1970. i 1990. godine te da su steroidi davani i maloljetnicima. 

Istraživanje je pokazalo da je vlada Zapadne Njemačke potrošila više od deset milijuna maraka na 516 znanstvenih studija o kvaliteti poboljšanja sportskih performansi nakon korištenja anaboličkih steroida i testosterona. Oni sportaši koji su se drznuli usprotiviti naredbi i koji su odbili uzeti doping, bili bi izbačeni iz reprezentacije i nisu mogli nastupati na velikim natjecanjima.

Tako su Istočna i Zapadna Njemačka bile uključene u utrku u dopingiranju. Čak i ako strukturna zlouporaba dopinga u Zapadnoj Njemačkoj nije bila izravan odgovor na politiku dopinga DDR-a, prema studiji Humboldt Universitäta, razvoj se ravnomjerno kretao u obje države.

Izvješće pokazuje da su zapadnonjemački političari željeli da njihovi sportaši imaju iste mogućnosti za postizanje vrhunskih rezultata kao i njihovi istočnonjemački kolege. Bez obzira na tragične posljedice.

Najpoznatiji slučaj je onaj sedmobojke Birgit Dressel, koja je s 26 godina preminula u svom domu u Mainzu. Umirala je vrišteći u agoniji. Dressel se nakon jednog treninga požalila da je bole kukovi. Umrla je tri dana kasnije u stravičnim mukama. Obdukcija je pokazala kako je u organizmu imala 101 lijek, od različitih vitamina do ilegalnih pojačivača mišićne mase.

Zglobovi su joj bili upaljeni, a kosti potpuno deformirane. Njezin otac je optužio državu i rekao je kako je njegova kći žrtva farmaceutske industrije, a liječnik nesretne sportašice, Armin Klümper, poznat kao ''čudesni liječnik iz Freiburga'', na sve je samo rekao kako je posrijedi tragična slučajnost te je zanijekao bilo kakvu upletenost u njenu smrt.

Nakon što je javnost saznala detalje morbidnog ''Državnog plana 14.25'', sve češći su bili javni istupi i priznanja žrtava, a pokrenute su i brojne tužbe protiv liječnika i trenera. Godinama su trajali procesi protiv Jenapharma, tvrtke koja je proizvodila steroide, a nakon ujedinjenja Njemačke tužilo ju je 200-tinjak bivših atletičara.

Za Andreasa je Heidi odavno umrla 

I Andreas Krieger je završio na sudu, gdje je upoznao sadašnju suprugu Ute Krause, bivšu plivačicu koja je također bila žrtva višegodišnjeg dopingiranja. Krieger je rekao da su, ovisno o posljedicama po zdravlje, neki sportaši koji su podnijeli tužbe dobili po 10 tisuća eura odštete, no dodao je kako je puno veći broj sportaša, posebice onih koji nisu napravili velike karijere, koji nisu dobili ništa. 

Andreas Krieger isprva je bio bijesan na one koji su odgovorni za to što mu se dogodilo, no s vremenom ljutnja je popustila i počeo je prihvaćati svoju sudbinu. Danas je teško bolestan. Zdravlje mu je nepovratno uništeno, osjeća velike bolove u koljenima, bedrima i preponama te može podnijeti samo minimalne napore.

Vratio je zlatnu medalju iz Stuttgarta, jasno mu je kako ju je osvojio i s tim više nije želio imati ništa. Ako mu danas pokažete fotografiju Heidi Krieger, o njoj priča kao o ženi koja za njega više ne postoji. Za Adriana Kriegera je Heidi Krieger odavno umrla.