UTAKMICA polufinala Europa lige između Eintrachta i Chelseaja u Frankfurtu okončana je remijem (1:1). Iako nije bila naročito bogata, potvrdilo se da je njemačka momčad jedno od najugodnijih osvježenja europskog nogometa ove sezone.

Bek nosi desetku 

Domaćin je veći dio susreta igrao u atipičnom i prilično rijetkom sustavu 3-4-2-1. On je baziran na dominantnom centarforu i dva prodorna i moćna bočna igrača koji u fazi napada odrađuju ulogu krila. Zadatak im je maksimalno raširiti teren, a zbog fizičke nadmoći nad suparničkim bekovima, u slučaju da izgradnja napada "zapne", u svakom trenutku možete im odigrati dugu loptu s pristojnom vjerojatnošću da će se napad nastaviti. Pri tome je postava njemačke ekipe u obje faze igre prilično jedinstvena u svijetu nogometa. Tri stopera stoje izrazito široko i započinju napad, često i driblingom u suparničku polovicu, pri čemu im pomaže Hasebe kao jedini pravi defenzivni veznjak koji rotacijom s jednim od njih može doći po loptu u zadnju liniju. Rode i Gaćinović su zapravo igrači koji mogu sustavno stvarati probleme - izrazita sloboda u igri rezultira velikim radijusom kretanja koji prisiljava suparnika da ih u obrani preuzima, što u dovoljno velikom broju slučajeva završi barem malim kašnjenjem koje oni mogu iskoristiti kako bi povezali svoje redove koji na trenutke djeluju prilično kaotično. Čak i kad im napad postane spor, a rješenja jednodimenzionalna, atipična postava i neobična struktura napada drže suparnika na zadnjoj nozi i tjeraju ga na veliku dozu opreza. 

A ako ste mislili da je njihova igra u napadu nešto čudno, prava zabava počinjala je tek kad bi Chelsea preuzeo posjed. Gaćinović i Rode bi dijagonalnim zatvaranjima pokrili dodavanje prema Jorginhu, a ostatak vezne linije agresivno bi izašao u obranu "čovjek na čovjeka", što je konstantno ostavljalo Chelsea u situaciji da njihova prednja tri igrača čuvaju trojica suparnika, bez nužnog i obaveznog igrača "viška" u zadnjoj liniji. Niko Kovač razvio je dio igrača ove ekipe, ali kurs kojim ih je poveo Adolf Hutter nešto je sasvim novo - teško se sjetiti hrabrije, luđe i neobičnije ekipe u svjetskom nogometu. Njihov nogomet nije atraktivan kao Ajaxov, ali svakom neutralcu oni su apsolutno osvježenje i ekipa vrijedna praćenja na svjetskoj sceni. Konačno, koliko ekipa na svijetu znate u kojima desetku nosi lijevi bek?

Oprezni Chelsea 

Chelsea je igrao izrazito oprezno. Svjesna da je titula u Europa ligi idealna šansa za trofej i plasman u Ligu prvaka, Sarrijeva ekipa igrala je rigidniji i oprezniji nogomet nego inače. I takav pristup bio je apsolutno opravdan, ali i kvalitetno realiziran, osim same završnice - Chelsea je imao puno više dobrih prilika i nemjerljivo više situacija u kojima ih je tehnička greška koštala ulaska u samu završnicu. Suluda Eintrachtova postava omogućavala je Chelseaju da u prednjoj liniji uvijek ima situaciju 3 na 3 koja bi se pretvarala u višak utrčavanjem Loftus-Cheeka ili Kantea iza leđa londonskoj veznoj liniji. Prvi je pokazao da je iznimno talentiran, ali još uvijek nebrušen i da Kovačić ima i puno ozbiljniju konkurenciju nego što se to činilo na početku sezone. Drugi je po tko zna koji put savršeno odradio svoju zadaću, a već treću godinu u nizu uspijeva biti jedan od najpodcjenjenijih igrača na svijetu. Tip takvog profila, fizikalija i radnih navika (koji je ove sezone u svoju igru uveo i bogatiji ofenzivni repertoar) bio bi ogromno pojačanje za većinu disfunkcionalnih svlačionica svjetskih klubova. Konačno, Chelsea s Hazardom je kvalitetom granično elitna ekipa svjetskog nogometa. Bez Hazarda to nije nikako. Ovoliki broj povoljnih situacija i toliko prostora Chelsea će rijetko doživjeti i dojam je da je Sarri mogao i trebao ranije uvesti belgijskog čarobnjaka te možda već u prvoj utakmici riješiti pitanje prolaska. Uz dužno poštovanje radilicama Pedru i Willianu koji su u datom sustavu sjajni igrači, oni nisu igrači koji mogu biti prevaga u kontinuitetu. A goruće pitanje Eintrachtove sezone je - je li to Luka Jović?

Koliko vrijedi Jović? 

Jović iza sebe ima fantastičnu sezonu. Čini se da je fizički na vrhuncu, ima nevjerojatnu dozu samopouzdanja i trpa golove kao na traci. Ali i dalje se to ne može pripisati samo njegovom talentu ili kvaliteti nego čak i više povoljnom sustavu i Eintrachtovom stilu igre. Izuzmemo li krasan gol, upropastio je nekoliko situacija u kojima je izrazito lošom odlukom ili zakašnjelom reakcijom propustio napraviti višak za svoju ekipu. Za nekoga tko nije osobito dobar dribler i ne može "sam izraditi svoj šut", tko slabo razigrava suigrače u samoj završnici i tko ne posjeduje očitu vještinu po kojoj je usporediv s najboljim napadačima svijeta, multimilijunske cifre koje se spominju u kontekstu njegovog transfera na ljeto djeluju kao kupovina inducirana trenutnom formom i dojmom.

Ozlijeđeni Haller je i koncepcijski i kvalitativno puno važniji igrač. Srpski centarfor je u velikoj opasnosti. Igrati tranzicijski i fizički baziran napad koji ti savršeno odgovara, s igračima koji su komplementarni (Rebić, Haller, Kostić) u klubu koji ipak pripada srednjem europskom razredu - jedna je stvar, a doći u ulogu da neki velikan svoju budućnost gradi na tebi - sasvim druga. Uskoro će svjetla pozornice postati puno jača, prostora za trčanje tranzicije bit će sve manje, a svi tehnički aspekti njegove igre će puno više doći do izražaja. Luka Jović je odličan igrač i može biti bitna poluga na većoj sceni, ali dojam je da se u očekivanjima i objektivnoj procjeni njegove trenutne kvalitete preskače prevelik korak, koji se ponekad jako teško ispravlja. Eintracht će njegovu sezonu svakako vrhunski unovčiti, a ogromne zasluge za to će imati Niko Kovač, koji ga je promovirao u prvog napadača. I mora ga prodati. Pitanje je što će kupac dobiti za 60, 70 ili 90 milijuna eura.