Tri slike ratnika koje će pamtiti generacije

Tri slike ratnika koje će pamtiti generacije
Foto: EPA

VIŠE od riječi o karijeri i osobnosti Vedrana Ćorluke govore tri fotografije, koje će mi zauvijek ostati u pamćenju.

Beč, Pariz i Nižnji Novgorod.

Suze, krv i ponos. 

Sjećam se kako ga je Slaven Bilić dizao s travnjaka Pratera, pokušavajući ga utješiti nakon neobjašnjivog poraza od Turske na Euru 2008. godine. Ćorluka je plakao kao malo dijete. 

Deset godina kasnije, prije svog zadnjeg turnira s Hrvatskom, rekao je da tugu iz Beča može isprati samo naslov prvaka svijeta. Hrvatska je došla dovoljno blizu da izliječi sve traume koje je Ćorluka kroz 12 godina prošao s reprezentacijom. 

Na SP u Rusiju išao je kao zamjena. Dugo se oporavljao od ozljede, bio je van forme i ispod razine ozbiljnog nogometa. No, za Hrvatsku je bio nezamjenjiv, iako je sjedio na klupi. Zlatko Dalić znao je da takav karakter mora imati uz sebe. Znao je i da je Ćorluka zaslužio biti tu.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Nije protestirao, nije glumio veličinu, nisu ga "boljela leđa", iako vjerojatno stvarno jesu. Proživljavao je iskreno svaki trenutak, kao da je na terenu. Vikao je, skakao, veselio se i gurao svoje suigrače i prijatelje. 

A onda je stigla Argentina, velikan na kojem je Hrvatska nabijala gol-razliku. Minutu prije kraja, tribine i klupa bili u deliriju, Hrvatska je vodila 3:0. Svi su čekali kraj, a Dalić je s klupe dignuo Ćorluku. Bio je to njegov stoti nastup za reprezentaciju i potez Dalića koji smo zabilježili.

"Ćorluka je primjer kako treba disati za momčad", objasnio je izbornik u jednoj rečenici ono što je Ćorluka radio zadnjih desetak godina.

I suze na Prateru, i borba protiv struktura koje su vodile Savez, ali ne i njegovu karijeru, pa onaj izraz lica kojim je ispratio suca Nishimuru kada je Brazilu na otvaranju SP-a dosudio penal i način na koji je molio navijače da ne bacaju baklje na San Siru - sve je stalo u minutu.

Bez puno priče i filozofije, kao i kada je rasječene glave, potpuno krvav, jurio terenima u Francuskoj 2016., dok se doktor Nemec nije sjetio vaterpolske kapice koja mu je šavove držala na mjestu.

Zbog svoje žrtve je dobio mjesto u muzeju UEFA-e, a Ćorluka se ponašao kao da je to najnormalnija stvar na svijetu. Njegova reakcija na terenu bila je prirodna, ona koja se ne može odglumiti. I koja stvara uzore i kada sjede na klupi. 

 
Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara