DANAS je vrlo čudan dan za navijače Hajduka. Bijeli su jučer gostovali u Puli u sklopu 10. kola SuperSport HNL sezone i slavili protiv Istre 0:3 te se tako ponovno izjednačili s Dinamom na vrhu prvenstvene ljestvice. Za razliku od prethodna dva kola u kojima je Hajduk također upisao pobjede bez primljenog gola protiv Lokomotive (2:0) i Vukovara (0:1) ovog puta je rezultat pratila i kvalitetna igra za koju se može reći da će dugoročno donositi plodove.

Dan je čudan jer se nema što kritizirati, a Hajduk nas nije na to naviknuo. Rijetko se događa da Hajduk na ligaškom gostovanju ostvari tako uvjerljivu pobjedu. Posljednji put je nekoga u gostima pobijedio s više od dva razlike još pretprošle sezone u zadnjem kolu protiv Lokomotive (2:5).

Ta utakmica se igrala za ništa nakon epskog raspada u proljetnom dijelu sezone pa ju je teško uzimati u obzir, a frapantno zvuči podatak da je Hajduk zadnji put u jesenskom dijelu sezone (prije zimske pauze), dok je još sve otvoreno, ovako uvjerljivo slavio na gostovanju prije više od šest godina. U srpnju 2019. godine je pobijedio protiv Varaždina s istih 0:3.

Šego je bio ključni čovjek, ali ne zbog golova

Hajduk u Puli nije odigrao savršenu utakmicu jer takva ne postoji, ali vjerojatno ju je odigrao na maksimumu mogućnosti koju momčad može pružiti u ovom trenutku. Nekoliko je ključnih faktora presudilo da pobjeda bude tako uvjerljiva, a broj jedan je pristup momčadi. Teško se sjetiti kada je Hajduk izgledao ovako agresivno i dobro u visokom pritisku na protivničku ekipu bilo kod otvaranja igre bilo kod napada na tzv. ničije lopte.

Nije to bila bezglava jurnjava kakvu smo znali gledati od Bijelih nego presing s vrlo jasnim planom i okidačima koji je izveden gotovo bez greške. Posebnu pohvalu zaslužuje Michele Šego i to ne samo zbog dva gola kojima je efektivno riješio utakmicu nego zbog količine (pametne) trke, pritiska na zadnju liniju i presijecanja protivničkih linija dodavanja.

Ostatak ekipe je to pratio, ali Šego je bio ključni igrač u tom segmentu. Nije nikakva mudrost reći da se Šego muči od kada se vratio u klub prošle zime. Nikako se ne uspijeva nametnuti kao prva opcija na krilu, a jučer je pokazao kvalitete na mjestu napadača koje je pokazivao još dok je bio u akademiji.

Bit će zanimljivo vidjeti kako će ga Gonzalo Garcia dalje koristiti ove sezone, a još zanimljivije može li u ovakav način igre uklopiti Marka Livaju na kvalitetan način. Ne, Livaja nije problem, ali se pokazalo da ekipa bez njega itekako dobro funkcionira. Istaknimo onako usputno da je Šego trenutno igrač s najviše golova i asistencija ove sezone, njih ukupno šest. Ne u Hajduku, nego u ligi.

Mlačić je uništio plan igre Istre

Ovo je jedna od rijetkih utakmica gdje se nijednom igraču ne mogu pronaći neke veće zamjerke na prikazanom. Kada se fokusiramo na obrambenu četvorku, oni su svoj zadatak odradili bez greške. Ipak, najviše vrijedi istaknuti predstavu 18-godišnjeg Branimira Mlačića.

U momčad je na pripreme upao gotovo slučajno, da popuni broj dok klub ne riješi kadrovsku križaljku, a na kraju spletom okolnosti je morao prolaziti vatreno krštenje igrajući skoro svaku utakmicu na početku sezone. Kada su u klub došli Edgar Gonzales i Ron Raci pao je u drugi plan te ostao na klupi četiri utakmice u nizu.

Njegovo naglo odrastanje je koštalo Hajduk u Tirani iako je on najmanje kriv što se uopće našao u takvoj situaciji, ali ponovno se pokazuje da Hajduk svoje mlade igrače treba gurati bez straha. Oni koji dolaze izvana, moraju biti osjetno bolji da bi blokirali razvojni put nekog klinca iz akademije, a to se do sada nije tako pokazalo. Garcia je Mlačiću dao sada povjerenje u dvije utakmice u nizu, a teško je zamisliti da tako neće biti i protiv Gorice za pet dana.

Hajduk se u otvaranju igre vratio na postavke koje je imao do utakmice s Dinamom na Poljudu, a formacijski se također vratio na staro igrajući s četvorkom u zadnjoj liniji. Istra je pokušavala visoko pritiskati igrajući čovjek na čovjeka, a svjesno su ostavili prostor da Mlačić bude taj koji će voditi igru iz zadnje linije i to se pokazalo kao jako loša odluka. Dapače, to je bio drugi ključni faktor uvjerljive pobjede Hajduka.

Mlačić je prostor koji mu je ostavljen koristio vrlo kvalitetno. U svojoj polovici je imao savršenih 24/24 uspješnih dodavanja i na utakmici je izgubio samo četiri posjeda. Ono gdje se posebno istaknuo je njegovih 11 ulazaka s loptom u protivničku polovicu (od čega ih je deset bilo u prvom poluvremenu dok se lomila utakmica) čime je probijao linije presinga Istre i zapravo uništio plan igre domaćeg trenera.

Vrijedi istaknuti i da je nakon izlaska Zvonimira Šarlije promijenio poziciju prešavši s lijevog na desnog stopera, a da se to nije ni osjetilo. Zvuči banalno, ali za mladog i neiskusnog igrača to nije baš jednostavno. Za svoju prezentaciju je zaslužio samo pohvale.

Povratak na staro nema veze s formacijom ni posjedom

Treći ključni faktor je bila igra vezne linije, a pogotovo dvojca Filip Krovinović i Adrion Pajaziti. Njih dvojica su zajedno osvojili 16 od 24 duela u kojima su se našli, oduzeli pet lopti u izravnim duelima i osvojili osam tzv. ničijih lopti, a niti jednom na utakmici nisu predriblani. U distribuciji lopte su bili brzi i konkretni, a sve ove brojke skupa pokazuju zašto je Hajduk izgledao nadmoćno u srcu veznog reda što nije bio čest slučaj u prošlosti.

Istaknimo i broj kontranapada na utakmici, njih šest. Podsjetimo na definiciju kontranapada prema Sofascoreu: "Udarac na gol nakon što momčad brzo pretvori obranu u napad, osvojivši loptu na svojoj polovici terena." Dakle, da bi nešto bio kontranapad, moraju se ispuniti tri uvjeta: lopta oduzeta na svojoj polovici, minimalni broj dodavanja i udarac na gol.

Nije slučajno da je Hajduk ostavio najbolji dojam ove sezone jučer i u utakmici protiv Osijeka na Opus Areni. Tamo su imali osam kontranapada (što je rekord lige od kad se prate podaci). Kada pričamo o tome što je nogomet Garcije, onda se često ulovimo u zamku priče o posjedu, ali ključni faktor su upravo kontranapadi.

U prva četiri kola ih je Hajduk imao 12, a od tada do jučerašnje utakmice samo jedan. Sa 19 ukupno do sada, već je nadmašen učinak iz cijele prošle sezone kada ih je Hajduk imao 18. Garcia je možda malo i pod pritiskom okruženja, ali i iz samog kluba, počeo odstupati od nekih početnih ideja koje su izvana izgledale dobro, a jučerašnja utakmica je samo dokaz da to ne treba raditi.

Jedna odlična utakmica ne znači da je Hajduk sada neka fenomenalna ekipa, kao što lošije predstave prije reprezentativne pauze nisu značile da je užasna ekipa. Ne treba se ničim zanositi, ne treba ni gledati što radi Dinamo niti maštati o dizanju kante na kraju sezone. Hajduk se treba fokusirati samo na sebe, da bude bolji sutra nego što je danas i lopta će to nagraditi.

U krajnjoj Iiniji to je poruka koju je poslao s presice sinoć kada je rekao: "Važno je da održimo duh i prijateljstvo među igračima. Taj stav, da mogu uživati u je**noj igri. Uživati u je**nom nogometu. Je**no zašuti i radi. To je život."  Također, trebaju prestati priče o tome čiji je Garcia izbor i tko ga u klubu podržava ili ne podržava. Podržavaju ga navijači, a svi ostali tek trebaju pokazati da ga mogu pratiti.