SERIE A

Tri života Claudija Ranierija

Tri života Claudija Ranierija
Foto: EPA

U POVIJESTI nogometa teško je pronaći toliko interesantnu i uopće sličnu priču poput ove koju sa 67 godina na ramenima i dalje piše Claudio Ranieri. Valjda je dovoljno reći da je u posljednje tri godine stigao napraviti najveću senzaciju u povijesti Premiershipa pa onda dobiti otkaz u tom klubu, voditi tim koji se bori za opstanak u Premiershipu te naposljetku, samo sedam dana nakon otkaza u tom "davljeniku", dobiti posao u rodnom gradu i to u borbi za plasman u Ligu prvaka.

Život piše romane, Ranieri to dobro zna. Roma će mu biti 19. posao u trenerskoj karijeri koja traje već duže od 32 godine. Karijeri koju će pamtiti po toliko bolnih poraza, toliko drugih mjesta, toliko bolnih razlaza. I jednim čudom.

Tri godine kao tri života

Ostat će pitanje, a možda ni Ranieri ne zna odgovor na njega, je li ta titula s Leicesterom 2016. godine nadomjestila sve neuspjehe u njegovoj trenerskoj karijeri. Kada bismo mjerili veličinu tog uspjeha i usporedili ga sa svim palim pokušajima u karijeri talijanskog stručnjaka, vjerojatno bismo svi dali isti odgovor - bajka s Lisicama nadmašuje sve. 

Samo što onaj otkaz nepunih godinu dana nakon ispunjenog sna itekako boli, samo Ranieri zna koliko.

Kad smo već stavili fokus na Ranierijeve posljednje tri godine, za ovu priču također je važno podsjetiti na to da se Ranieri oprostio s dvjema osobama koje su s njim surađivale. Vichai Srivaddhanaprabha napustio je svijet nakon pada helikoptera, a bio je Ranierijev predsjednik u Leicesteru. Pad aviona presudio je i Emilianu Sali, bivšem igraču Nantesa s kojim je Ranieri proveo sezonu 2017/18., onu sezonu nakon odlaska iz Leicestera.

Da je Ranierijev život promatrati samo kroz ove tri godine, bilo bi dovoljno za knjigu, film, životno djelo. Sve je to "pregrmio" čovjek koji korača ka osmoj deceniji, koliko je samo jak Claudio.

Roma je dokaz da se on izazova ne boji, da je naučio da u životu nema stajanja. Nakon prosječne igračke karijere okrenuo se trenerskom poslu i možda upravo u toj borbi naučio kako se ophoditi prema "olujama i vedrom nebu". Vjerovao je da može daleko dogurati, ali je uvijek znao što će ga oblikovati i što će mu davati najveću snagu - sjećanje na dane kada je sve počelo. 

Stare rane i snaga koja sve nadjača

Tako je onog dana kada je osvojio Premiership, bez imalo razmišljanja, spreman kao vojnik, na pitanje Garyja Linekera je li titula s Leicesterom najveći uspjeh u njegovoj karijeri, Ranieri odgovorio:"Ovo je jedan od najboljih. Ali, Gary ja sam počeo s amaterima. Kasnije sam Cagliari iz treće lige uveo u Seriju A. Da nije bilo toga, ne bih došao ovdje."

S takvim mentalitetom Ranieri je išao kroz život. Morao je prežaliti Fiorentinu u kojoj je pod rukom imao - o tempora, o mores - Ruija Costu, Francesca Toldu i Omara Batistutu, morao je jednog dana prestati pitati se što bi on učinio od Chelseaja da ga je Roman Abramovič zadržao u Cobhamu umjesto što ga je zamijenio Joseom Mourinhom, imao je razloge dizati ruke ka nebu dok se pitao zašto s Juventusom nije bio prvak i zašto je opet bio drugi. Zašto je i s Monacom bio drugi i zašto je s Grčkom gubio od Gibraltara.

A tu bi se negdje sigurno sjetio i Rome. U koju se nakon osam godina vratio, možda i da završi karijeru. Iako se bori tek za Ligu prvaka, što znači da ne može napraviti veliki uspjeh koliko može pogriješiti, bez obzira na to što je Roma nakon 26 odigranih kola peta zahvaljujući rezultatima Eusebija Di Francesca, a ne Ranierija.

Ranierijeve uspomene iz Rome su također bolne. Njegova era provedena u tom rimskom klubu pamti se po jecajima i preokretu Sampdorije četiri kola prije kraja prvenstva. Na Olimpicu, pred 55 tisuća duša koje su čekale prvu Rominu titulu nakon 2001. godine, sudbina je odredila da Ranierija opet neko tapše po ramenu i govori da će drugi put biti bolje.

Tad, tog 25. travnja 2010. godine, Roma je u meč sa Sampdorijom ušla uz bod prednosti nad Interom. Samo kolo prije Sampdorije Roma je u gradskom derbiju dobila Lazio, a malo prije toga srušila je i taj veliki Inter koji će postati prvakom Europe. Bila je Roma u naponu snage, u sjajnom naletu.

I te noći sve je krenulo kako treba. U 14. minuti za 1:0 pogodio je Francesco Totti, legenda i kapetan. Šest minuta kasnije Totti pogađa stativu. Čekao se novi gol, rapsodija Rome, biljeg šampiona. Ali, nije htjela. Lopta nije htjela ući u gol gostiju više nijednom. Džaba svi novi pokušaji Tottija, Luce Tonija, Mirka Vučinića i društva. Marco Storari je zaključao svoj gol i dao vjetar u leđa Giampaolu Pazziniju da tamo na drugoj strani s dva gola za preokret i pobjedu isprazni kremen Bordo navijaču.

Ranieri mijenja čovjeka koji je usrećio Romu

Teško je pronaći tužnije slike od onih iz sudačke nadoknade tog meča i onih obilježenih nakon posljednjeg zvižduka. Prvo vas pogode gorke suze Philippea Mexèsa, a onda onaj izgubljeni Ranierijev pogled ka terenu dok tamo u pozadini Romini navijači mašu s morem zastava i padaju u očaj. Ostala je nada da će u posljednja tri kola Inter negdje kiksati, a Roma upisati devet bodova i ipak uzeti titulu. No, Inter je bio perfektan, baš kao i Roma, ali to nije bilo dovoljno.

Ovaj Ranierijev povratak ne može zaliječiti tu ranu, Roma se do kraja sezone neće boriti za titulu, jer ona je odavno rezervirana za Juventus. Romi ostaje da se pored Intera i Milana izbori za plasman u Ligu prvaka naredne sezone. U toj borbi Ranieri je doveden kao privremeno rješenje i što god učini male su šanse da će ostati na toj trenerskoj klupi, jer Roma dugoročno rješenje traži vjerojatno u nekom mlađem treneru, sklonom ofenzivnijoj igri, odnosno kako se to danas govori, sklonom modernom nogometu.

Do tada, Romu će s klupe voditi čovjek uz kojeg je Roma jecala, a na klupi je zamijenio Di Francesca, onog uz kojeg je Roma prošle godine nakon pobjede nad Barcelonom i plasmanom u polufinale Lige prvaka od sreće plakala kao malo kada u svojoj povijesti. Da, život piše romane.

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara