MARK VIDUKA izazvao je veliku pozornost nakon reportaže ESPN-a kako golgeterska legenda Premiershipa u Zagrebu radi u svom kafiću.

Podsjećamo kako je njegov put prema slavi počeo bjesomučno reklamiranim i najavljivanim dolaskom u režimski klub Hrvatske 90-ih.

Tog ljeta '95. svakog dana smo gutali vijesti nestrpljivo čekajući da u Dinamo dođe križanac Shearera, Batistute i Šukera

U ljeto 1995., debelo prije ere interneta, YouTubea, dostupnosti stranih medija, a često i istine, čitajući jedini sportski (Sportske) i najvažniji režimski list (Večernji) u Tuđmanovoj Hrvatskoj, bili smo uvjereni da se na dolazak u Croatiju, što je bilo službeno ime za režimski i dvorski klub Vrhovnika i njegove svite koji je običan puk zvao Dinamo, sprema kombinacija Alana Shearera, Gabriela Batistute, Georgea Weaha i Davora Šukera. Sublimacija tada najboljih napadača svijeta u jednoj osobi, uz dodatak nedavno od ozljeda uništenog i neprežaljenog Marca Van Bastena.

Nije bilo dana da na naslovnici SN-a, a zatim na prvih par stranica novine koju smo ljeti halapljivo gutali u potrazi za jedinim dostupnim informacijama i tračevima s tržnice nogometaša, nije bila neka nakićena priča o fenomenalnom napadaču koji se sprema doći u Dinamo s kraja svijeta. Iz Australije, točnije tamošnjeg hrvatskog kluba Melbourne Knights. 

Viduka je imao ogromna pleća, ali na njih je svaljen prevelik teret (po)ratne Hrvatske

Mark Viduka (19) bio je primjer tada još uvijek popularnog tipa napadača, poznatog pod nazivom "robusni centarfor". Krupne građe, širokih ramena i jak u zraku, ali priča o njemu i fama koja se slijevala sa stranica rijetkih, ali samim tim i današnjim medijskim konzumentima nepojmljivo utjecajnih, prodavanih i čitanih zagrebačkih tiskanih medija, koji k tome neskriveno navijaju za Dinamo, nadilazila je Vidukine impresivne fizičke gabarite. Mladi Australac koji je jedva govorio hrvatski iako mu je otac iz Privlake kod Zadra, pod teretom takvih očekivanja naposljetku se slomio. 

Nije bilo interneta ni YouTubea pa smo morali vjerovati na riječ onima koji znaju da je Viduka Bog

Međutim, to ljeta '95. nikako nismo mogli predvidjeti. Postojala je samo jedna istina, a ona je bila da u Dinamo dolazi čudo i to doslovno neviđeno. Ponavljamo, nije bilo interneta, YouTubea, australska liga nam je veća egzotika nego što je u eri prije korone to bila panamska pa je, bez mogućnosti provjere i osvjedočenja, kao i uvijek kada su čuda u pitanju, valjalo vjerovati onima koji znaju.

Vrhovnikov Air Force One leti u Melbourne po Dinamovog golobradog spasitelja

Sveznadari su nam za 3,50 kuna, koliko su tada koštale Sportske, o Marku Viduki prodavali najljepše bajke, razbacivali se kićenim pridjevima, ukrasnim epitetima i zvučnim metaforama, toliko da su začarali i Najvećeg navijača. Franjo Tuđman se, pisalo se tada, osobno angažirao kako bi uz onu Olujnu, tog ljeta ostvario još jednu blistavu pobjedu.

Japanci su mu nudili bogatstvo da se spoji s Totom Schillacijem, on se za dvostruko manje pridružio Igoru Cvitanoviću

Dovođenjem bombardera iz Melbournea i to tako da po njega u Australiju pošalje predsjednički avion. Vrhovnikov Air Force One imao je posebnu zadaću: doletjeti Down Under prije japanskog zrakoplova koji u Melbourne donosi kofer s desetak milijuna dolara kako bi u suprotnom smjeru odveo Marka Viduku. Plan im je bio australsku leteću tvrđavu spojiti u Jubilo Iwati s Salvatoreom Schillacijem, malim i vižljastim talijanskim herojem sa SP-a '90. koji je brzo nakon toga ocvao i otišao na azijsko groblje slonova.

Dinamo je odštetom za Viduku sagradio stadion u Melbourneu

Viduka je međutim zbog Hrvatske i Croatije odlučio odbiti japanske milijune i uzeti dvostruko manje iz očevine te umjesto s Totom Schillacijem, tvoriti savršeni duo s Igorom Cvitanovićem. Odšteta koju su Knightsi dobili bila je toliko bogata da su od nje završili stadion u zapadnom predgrađu Melbournea, a u čast najvećeg transfera u povijesti jedna od tribina objekta zove se Mark Viduka Stand.

Kada je ugovor potpisan, a Viduka konačno došao u Zagreb, bili smo sretni da ga vidimo barem na fotografijama u poznatom okružju. Međutim, on nije bio nikakav savršeni kiborg kakvim su ga prikazivali Tuđmanovi medijski bojovnici.

Kad je konačno došao u Zagreb, umjesto strašnog ubojice vidjeli smo prestrašenog i izgubljenog dječaka

Iako je od toga prošlo 25 godina, cijeli jedan život, kao danas pamtim sliku zbunjenog dečka, tužnog i melankoličnog pogleda na tramvajskoj stanici podno stadiona Maksimir. Zgužvane košulje i razvezanih vezica na tada popularnim mokasinama-brodaricama, pored "pimpeka", dječak koji je navijače Dinama zvao Bi-Bi-Bi izgledao je izgubljeno i prestrašeno, a ne kao strašni i ubojiti vođa Dinamovog napada. "Kad sam prvi put došao u Hrvatsku, shvatio sam da ne pripadam njihovoj nogometnoj obitelji. Pripadao sam Australiji. Odrastao sam tamo", ove Vidukine riječi, koje je izrekao prije par tjedana u spomenutoj reportaži, vidjeli smo na njegovom licu u ljeto '95.

Vrhovnik je promijenio ime klubu, ali i njegovoj novoj zvijezdi

No tada nije bilo vrijeme ni mjesto za cmizdrenje, nego za junačka djela. Viduka je morao prionuti poslu za koji je bio bogovski plaćen - zabavljanju nogometnog puka u državnom i državotvornom klubu porušene i ratom poharane zemlje, koja je upravo izvršenim oslobađanjem okupiranog djela postala "regionalna sila", kako je govorio Tuđman. Da bi to postao i njegov dvorski klub, Viduka je morao svojski zapeti, a sezona 1995/96. bila je idealna prilika za to. Tuđman je usput medijskim društveno-političkim djelatnicima naložio da Viduku prestanu zvati "Mark", kako mu je službeno ime i da ga "kroatiziraju" u Marko. Kao što je bio slučaj s Tuđmanovim naputkom da se tie-break preimenuje u pripetavanje - sportski novinari jedva su dočekali da mu udovolje.

Rat je završen, ali na Maksimiru je proglašena opća mobilizacija

Croatia je nakon dvije godine vladavine Hajduka, koji je usput i igrao četvrtfinale Lige prvaka, doslovno morala opet uspostaviti prirodni poredak stvari te pehare osvajača HNL-a i Kupa vratiti na Maksimir i tamo dovesti Ligu prvaka. Te je sezone naime, zbog divljanja Tuđmanove dvorske lude Ćire i njegove tada još benigne kopije Mamića po Auxerreu sezonu ranije, Dinamo kažnjen neigranjem u Europi.

Viduka je bio zvijezda pretpovijesnog HNL fantasyja

Ljeta '95., iako je rat završen, na Maksimiru je nastupila opća mobilizacija. Nakon bojkota zbog Tuđmanove samovolje i pritiska represivnog aparata, vratili su se i BBB-i. Obol vidukamaniji dali smo i mi maloljetni navijači tako da smo opjevanog Viduku masovno stavljali u momčadi Superlige Sportskih novosti. To vam je bio HNL Fantasy u pretpovijesno doba, a igrao se tako da se na kupone iz novina kemijskom napiše momčad, zalijepi na dopisnicu i pošalje na adresu redakcije. Učinak igrača i momčadi se onda bodovao i pribrajao ručno nakon svakog kola.

Nisu nas prevarili samo s Vidukom. Sjećate se Luciana Popescua?

Viduka kojeg nitko u Hrvatskoj nije vidio kako igra, dakako je bio daleko najskuplji napadač, koštao je 150 zlatnika, a s njim u napadačkom paru najradije smo stavljali još jednu novinski fabriciranu zvijezdu. Luciana Popescua, rumunjskog napadača koji je to ljeto došao u Osijek i koji je u dva dostupna medija predstavljan kao "Viduka za siromašne". Nova napadačka senzacija iz Gradskog vrta u rangu Šukera. Koštao je 100 zlatnika. Svi mi koji smo vjerovali novinama i stavili ih u napadački duo, grdno smo se zajebali jer 1995/96. fenomen Viduka je završio sa samo 12 golova u HNL-u, a "Lucian pakleni", kako je SN zvao Popescua, odigrao je tako da je proslijeđen u Mladost 127.

Rat s Ottom Barićem u jedinoj sezoni donekle na razini očekivanja

Ipak, Dinamo je pod trenerom Kranjčarom osvojio duplu krunu, ali uprava nije vjerovala da Cico može donijeti europski iskorak pa je za sezonu 96/97. doveden Otto Barić koji je tada izvodio čudesa sa skromnim Salzburgom, s kojim je došao do finala Kupa UEFA, a odmah zatim sjajno u Ligi prvaka parirao finalistima Ajaxu i Milanu. Međutim, Herr Otto je dolazio iz germanskog podneblja i nije podnosio Vidukinu nonšalanciju pa ga je već na početku sezone izbacio iz momčadi za ključnu utakmicu, uzvrat završnog pretkola Kupa UEFA kod Spartaka iz Moskve. Dok je Dinamo u Rusiji ispadao iz Europe već u kolovozu, Viduka je kazneno trenirao na Hitrec-Kacijanu, za što se Bariću svetio i momčad uveseljavao oponašanjem omraženog trenera. Sa svojim "broken" hrvatskim glumio je Otekov specifični ton i boju glasa na oduševljenje svlačionice. Dinamo će te sezone obraniti duplu krunu, a Viduka imati najbolju ili točnije, jedinu sezonu u Dinamu kojom je donekle opravdao očekivanja, s ukupno 23 gola. 

Vlakov urnebes bio je stvoren za Viduku, ali on se na njega nije ukrcao

S obzirom na to da ni Barić nije donio uspjeh u Europi, Dinamo se okreće unutarnjim rezervama i za trenera u 1997/98. postavlja Marijana Vlaka koji je ludom vožnjom i ofenzivnim nogometom zaludio navijače sjajnim igrama i rezultatima u Europi. Nažalost po Viduku, ta sezona, njegova posljednja kompletna u Dinamu, ujedno je bila i najgora, iako je moralo biti suprotno jer Dinamo je igrao napadački i imao jako puno mečeva. Viduka je u takvim, za njega idealnim okolnostima, te sezone postigao samo deset golova. U HNL-u "kriminalnih" osam, a od deset Dinamovih utakmica u pretkolima Lige prvaka i regularne faze Kupa UEFA samo dva. Europske utakmice bile su Vidukina najveća boljka. U 14 nastupa za Dinamo u eurokupovima ta dva zgoditka, protiv Partizana u pretkolu LP-a i Grasshoppersima, bili su mu jedini za Dinamo u kontinentalnim natjecanjima.

Navijači su prestali slijepo slijediti evanđelja po Tuđmanu i Sportskima, a Maksimir se tresao od zvižduka

Tada su krenuli prvi zvižduci navijača koji su ispočetka slijedili evanđelja po Tuđmanu i Sportskima te obožavali Viduku, ali on je bio sve teži, nepokretniji, nervozniji i neprecizniji, a posebno se isticao nevidljivošću i promašajima u velikim europskim utakmicama, zbog kojih je doveden. Nije zabijao što je morao kod Partizana, a godinu dana kasnije, kada je Dinamo s povratnikom na klupi Cicom i bez Vidukina doprinosa prvi put u povijesti izborio Ligu prvaka, zahvaljujući Vidukinim promašajima nije pobijedio Ajax i tako je ostao bez prolaska skupine LP-a.

Na toj se utakmici Maksimir već tresao od zvižduka precijenjenom i preplaćenom napadaču, a nakon što je u iduće dvije utakmice skupine LP-a, porazima kod Porta i Olympiacosa bio jednako loš te izgubio mjesto u momčadi od poletaraca Šokote i Mikića, bilo je jasno da mora ići. Prodan je na brzinu, u zimskom prijelaznom roku Celticu za 3,5 milijuna funti, debelo ispod cijene koju je Dinamo za njega planirao dobiti. 

"Postalo mi je opterećenje. Hrvati su ekstremni ljudi. Imaju ekstremne uspone i padove. Jedva sam čekao otići"

Viduka, po fizičkim predispozicijama, talentu i tehnici predodređen za nasljednika Dražana Jerkovića  je dakle pao pod teretom ogromne cijene i još većih očekivanja koja su stavljena pred njega. Zbunjeni klinac iz Australije nije se mogao nositi sa situacijom u (po)ratnoj Hrvatskoj predvođenoj svemoćnim predsjednikom koji ne propušta ni najnebitniju utakmicu svog omiljenog kluba i u kojoj se narod naizmjence kupa u depresiji i euforiji, a na njegova pleća mladića s drugog kraja svijeta i iz potpuno druge kulture je svaljen teret spasitelja.

"Postalo mi je opterećenje. Hrvati su ekstremni ljudi. Imaju ekstremne uspone i padove, dok se u Australiji ne uzbuđuju previše oko nečega kao što je nogomet. Teško mi je bilo ostati u Hrvatskoj i bio sam sretan što sam otišao", rekao je Viduka nekidan dok je dopisniku ESPN-a kuhao kavu u Šestinama prisjećajući se burnih 90-ih u Zagrebu.

Rijetki su plakali za njim

Osjećaji su bili uzajamni. Rijetki dinamovaci su plakali za tipom koji je u tri i pol sezone HNL-a postigao golova koliko su Cvitanović i Vlaović gotovo sami zabijali u jednoj (38), a u Europi je bio nevidljiv, dok je istovremeno bio slavljen i za hrvatske uvjete plaćen kao Ronaldo. 

Ova priča o Viduki nema sretan kraj, ali ona nakon nje...

Nakon toga, riješen nepodnošljivog pritiska u Dinamu i Hrvatskoj, Viduka je sazrio i briljirao u Celticu, Leedsu i Middlesbroughu, ali to je druga velika priča o njemu.