MRKI pogledi prije utakmice, usiljeni osmijesi i rukovanja između pripadnika različitih plemena prije početka ničim ne odaju dojam da se radi o ljudima koji cijeli život žive jedni uz druge. Skakanje na svaku sudačku odluku, gestikulacije rukom nakon svakog dosuđenog prekršaja kojih se ne bi posramio ni Francesco Totti, grubi startovi, pa i tučnjave, ponekad čak i izvan terena, neizostavan su dio cjelokupnog ambijenta ovog jedinstvenog sportskog događaja. Ali kad sudac odsvira kraj, plemena više ne postoje, svi se zajedno okreću životnim radostima.

Ako niste prije 15-ak godina slučajno naletjeli na epizodu Globalnog sijela, sumnjam da ste čuli za Grubine. Tada su one, kao zabačeno selo u brdu preko puta jednog od najpitoresknijih hrvatskih gradova, srušile najstereotipniji rekord o Imoćanima ikad postavljen - imale su više registriranih Mercedesa nego stanovnika. Danas, debelo u 21. stoljeću, u dobu u kojem su informacije trenutačne, međuljudski kontakt minimalan, a običaji dio prošlosti, Grubine su i dalje posebne, ali po nečemu mnogo značajnijem svakome tko ne dijeli sličnu, kršku krv.

Ovo je priča o selu koje je kroz međusobne razlike i konflikte osnažilo zajednički identitet, stavilo snažan imoćanski predznak ispred svojeg imena i danas ponosno stoji kao spojka prema vremenu za koje mislimo da pripada isključivo prošlosti. Okovane velom tradicije koja ih istovremeno i drži "natrag" i gura "naprijed" te pomalo radikalne u nastojanju da se barem nakratko odcijepe od ostatka svijeta, Grubine nam pružaju pomalo zaboravljeni doživljaj i ideal sporta, baš onakav kakav bi trebao biti. 

Buljani, Karini, Jonjići,  Žužuli, Vukovići, Matkovići i Kujundžići. Sedam plemena, davno zasjelih na rodnu grudu, predstavlja po jedan zaselak Grubina. Ali takva podjela nije bila dovoljna. Prema više ili manje istinitoj predaji, jedan manji dio Jonjića pokazivao je simpatije prema bivšem režimu. Bilo je to sasvim dovoljno da ih se u seoskom okruženju prozove, a kako drugo nego "Mala Rusija" i da takva klasifikacija postane seoska narodna predaja. 

Na prvu ruku slučajni prolaznik vjerojatno ne bi zamijetio nikakvu naročitu razliku između žitelja tog sela, na isti način na koji prosječan Hrvat ne bi mogao razlikovati Baska i Španjolca. Ali to ne znači da to nije fatalna pogreška, koju vam lokalci obično neće oprostiti. Početak Ane Karenjine kaže da su sve sretne obitelji nalik jedna drugoj, ali svaka nesretna obitelj je nesretna na svoj način. Lav Nikolajević Tolstoj očito nikad nije bio na Turniru prezimena u Grubinama. Ovdje se svako pleme veseli, ali i tuguje na apsolutno autentičan način, koje jako ljubomorno čuva u odnosu na sve koji mu ne pripadaju.

Kada je prije šest godina pokrenuo malonogometni turnir, Branimir Jonjić (predsjednik Športskog društva Grubine) konačno je dao grubinjanskim plemenima šansu da svoju superiornost dokažu na sportskom borilištu: "Bilo je i dotad utakmica između zaselaka, ali one nisu bili organizirane. Kakve su bile? Pa 'ajmo samo reći da nisu uvijek polazile onako kako bi jedan organizator to htio. Tenzije su bile abnormalno visoke. Kada sam se upustio u ovaj projekt, ljudi su mi doslovno prilazili u nevjerici: Jesi li ti lud? Kako se usudiš to organizirati?"

U njegovoj idućoj rečenici krije se i odgovor na pitanje zašto je ovaj turnir bitan: "Kada vidite završnicu turnira na kojoj se ekipe prije utakmice nadvikuju, provociraju i argumentiraju zašto su baš oni superiorni, potom se sukobe na terenu, a na kraju zajedno ispeku janjce, znate da je to ono što našem malom mjestu treba." 
I zaista, tko nije nikad bio u Imotskom, teško to može shvatiti.

Ove godine Žužuli su čak četvrti put uzeli titulu, ostavivši Karine i Jonjiće daleko iza sebe po bogatstvu trofejne vitrine. Nije stoga nimalo čudno da su baš oni ponajviše na udaru svojih susjeda i suparnika - pripreme za dvoboj protiv njih podsjećaju na vojne postrojbe koje se upravo spremaju napasti suparničke položaje. Ali onoga trenutka kada sudac odsvira kraj do punog izražaja dolazi sva snaga sporta. Osim onog prikrivenog, ali ipak svima očitog dojma nadmoći pobjednika, plemena više ne postoje. Nema više ni Žužula, ni Matkovića, ni "Rusa", ni Vukovića. Odjednom, svi su Grubinjani. 



Miris zapečenih janjaca i piva koje se već broji u hektolitrima tek nakratko prekida slavlje pobjednika, da bi se odmah zatim sve mlado i staro, žensko i muško iz čitavog sela ujedinilo u općenarodni dernek koji traje uz domaće glazbene brojeve sve do ranih jutarnjih sati. Turnir prezimena nije obični seoski turnir. On je prozor u prošlost i sport kakav bi trebao biti.

Imotski je poseban. Toliko poseban da ga je nemoguće opisati, a ta misija nedostižna je čak i ljudima koji tamo žive. Postoji energija u zraku koja ga čini različitim od bilo kojeg drugog mjesta na kojem ste ikada bili. Kada posjetite i doživite Turnir prezimena, dobijete tek djelić odgovora koje su Tin Ujević, Ivan Raos, Petar Gudelj i mnogi drugi tražili čitav život. Prema van izrazito grub i jednoličan, Imotski je u svojoj naravi izrazito pitom, a njegovo pravo bogatstvo leži u različitosti, ali i ujedinjenosti svih plemena koja staju pod njegov stijeg.