IVAN KLASNIĆ tužni je junak hrvatskog nogometa. Čovjeka koji je trebao pisati povijest hrvatske reprezentacije ćemo nažalost uglavnom pamtiti po epizodama koje bismo i mi i on najradije zaboravili.

Dva su detalja obilježila njegovu karijeru i život. Agonija koju proživljava punih 15 godina zbog teške bolesti te najtužnija nogometna utakmica u povijesti Hrvatske, čiji je upravo on bio glavni akter.

''Sve je dobro. Odlično se osjećam. Ne osjećam nikakve probleme i napokon živim normalno. Radim svoj posao, nogometni sam agent i zadovoljan sam u životu. Kako je u poslu, pitate? Ide, gura se. Nema kukanja'', kazao nam je Ivan Klasnić kad smo ga nazvali da mu čestitamo 40. rođendan, koji je proslavio danas.

Nema kukanja, kaže nam Klasnić i s te dvije naizgled jednostavne riječi najbolje opisuje svoju karijeru i život. Junak ove priče proživljavao je nešto nezamislivo. Užasna bolest desetljeće i pol mu je vjeran partner, ali nikad, baš nikad, nismo od Ivana čuli da se žali ili da kuka nad svojom sudbinom. Kad je ostao bez oba bubrega, nije odustao. Većina bi poslala sve u vražju mater i povukla se u sebe. On se nastavio baviti onim što je najviše volio i zbog toga je fenomen. Čovjek koji je ostao bez oba bubrega, a "trenirao" je na svakodnevnim dijalizama, na jednu minutu je odveo Hrvatsku u polufinale Europskog nogometnog prvenstva.

Ugledni njemački Bild danas se prisjetio Klasnića i objavio je razgovor s njim. Premda Ivan kaže da je dobro i da su problemi iza njega, bolest je ostavila traga. Virus mu je napao i vlasište i izgubio je kosu. No u njegovim riječima nismo osjetili samosažaljenje i apatiju. Ivan je uvijek bio borac i takav je i ostao.

Godine 2005., kao član Werdera iz Bremena, Ivan Klasnić je otišao na rutinsku operaciju slijepog crijeva. Kao profesionalni nogometaš Klasnić je godišnje dva puta prolazio pretrage kod klupskih liječnika, koji cijelo to vrijeme nisu primijetili da se u Ivanovom organizmu nalazi tempirana bomba. Liječnici Werdera nisu prepoznali simptome koji su upućivali na nepravilnosti u funkcioniranju bubrega prije nego što je to otkriveno prilikom operacije slijepog crijeva 2005. Ta njihova pogreška dovela je do toga da je Klasnić izgubio oba organa.

''Klupski liječnik Goetz Dimanski i liječnica Manju Guha počinili su grube liječničke pogreške i odgovorni su za gubitak bubrega Ivana Klasnića i zdravstvene posljedice koje su proizišle iz ovog gubitka'', rekao je prije tri godine sudac Clemens Bolay.

Zemaljski sud u Bremenu u ožujku 2017. donio je nepravomoćnu presudu u korist bivšeg hrvatskog nogometnog reprezentativca Ivana Klasnića koji je liječnike svog bivšeg kluba Werdera iz Bremena tužio zbog grubih liječničkih pogrešaka koje su uzrokovale gubitak oba bubrega.

Oba liječnika su dužna Klasniću platiti 100 tisuća eura odštete za pretrpljenu bol te snose sve liječničke troškove. Klasnić osim toga ima pravo na materijalnu odštetu, ali visina još nije utvrđena.

Klasniću su 2007. godine transplantirana dva bubrega čiji su donatori bili njegovi roditelji, međutim tijelo je odbacilo najprije majčin bubreg, a zatim i očev. Nakon što je Ivan Klasnić prvi put operiran, tijelo je odbacilo transplantirani bubreg koji mu je donirala majka, ali je zato druga transplantacija bila uspješna.

Klasnić se u prethodna dva navrata nakon transplantacije osjećao dobro, a čak je bio nastavio i profesionalnu nogometnu karijeru.

''Kad sam se nakon transplantacije vratio na teren, plakao sam. Napravio sam nešto što nitko nikad nije napravio. U tom pogledu bolji sam i od Ronalda i od Messija'', rekao je Klasnić za Bild, a onda je otkrio i da je bio jako blizu Bayernu.

''Nakon što smo s Werderom pokorili Njemačku, uzeli dva Kupa i naslov prvaka, bio sam jako blizu odlaska u Bayern. Uli Hoeneß me je zvao više puta, a trener Felix Magath me je zaista želio. Međutim, nije bilo suđeno'', kazao je Klasnić. Upravo se tada razbolio i do transfera života nije došlo.

Premda je aktivno igrao do 2013., Klasnić se stalno borio s bolesti. Prije tri godine, drugi transplantirani bubreg je otkazao i uslijedila je grčevita borba za život. U studenom 2017. u Zagrebu je treći put operiran i transplantiran mu je novi bubreg. Treća sreća. Ovaj put je sve bilo u redu, Ivan ne osjeća nikakve posljedice i, kako nam je sam rekao, napokon se osjeća zdrav. Držimo fige da je pobijedio u najvažnijoj utakmici svog života. Puno važnijoj od one koja se crnim slovima upisala u povijest hrvatskog nogometa, koju je izgubio na nevjerojatan način.

Utakmicu za polufinale Eura 2008. igrale su Hrvatska i Turska. Nije to bila dobra utakmica. Premda je na papiru imao jaču momčad, Slaven Bilić ziheraški je postavio taktiku i odbio je navaliti na kvalitetom limitiranog rivala odlučivši čekati neku pogrešku koja bi mu momčad odvela u polufinale na noge Njemačkoj. U 119 minuta nogometa vidjeli smo samo jednu slučajnu gredu Ivice Olića. Sve ostalo je bilo za zaborav. A onda, minutu prije kraja, loptu je na lijevoj strani prihvatio Luka Modrić nakon što su Turci zaustavili Srnin prodor i poslao centaršut u sredinu, a Klasnić, koji je u igru ušao umjesto Nike Kranjčara, visoko je skočio i loptu spustio glavom u mrežu. Bio je to gol za polufinale. Prater je eruptirao, igrači od sreće nisu znali što bi sa sobom, a s njima je u euforiji bio i Slaven Bilić.

Međutim, kao da su svi zaboravili da se utakmica igra do trenutka kad sudac odsvira kraj. Jedna duga lopta koju je iz očaja ispucao turski vratar pronašla je put do Semiha Senturka koji je u hrvatskom šesnaestercu u 122. minuti osigurao izvođenje penala zabivši za 1:1.

Bio je to šok. Najveći šok u povijesti hrvatskog nogometa. Veći i od one pogreške Bobana i ukazanja Liliana Thurama deset godina ranije. Tragedija koja je paralizirala hrvatske igrače. Čim je Senturk zabio bilo je jasno da su penali suvišni. Igrači Slavena Bilića su mentalno potonuli dok su Turcima krila porasla. Panika i strah bili su vidljivi u očima Modrića i društva. Udarci s bijele točke bili su samo formalnost. Turci nisu mogli promašiti, a Hrvati su redom gađali ili pokraj vrata ili u golmana Rustua.

Da je bilo nogometne pravde, Ivan Klasnić te je večeri trebao biti heroj, ime s naslovnice i junak nacije. Umjesto toga je ni kriv ni dužan postao simbol tragedije.

Ivan Klasnić rođen je 1980. godine u njemačkom Hamburgu, gdje su njegovi roditelji tijekom sedamdesetih došli iz Hrvatske.

Nogomet je počeo igrati u kultnom njemačkom drugoligašu St. Pauliju, s kojim je 2001. godine ušao u Bundesligu. Iste godine kupio ga je Werder, a u klubu iz Bremena Klasnić je igrao nogomet života i ostvario najveće uspjehe u karijeri.

Raul, kako su Ivana u klubu zvali jer je bio sposoban gol zabiti ni iz čega, bio je član velike generacije Werdera za koji su tada igrali legendarni Brazilac Ailton, Grk Charisteas, Nelson Valdez, Johan Micoud i ostali. U sezoni 2004./05. Werder je uzeo duplu krunu u Njemačkoj, a Ivan je bio jedan od ključnih igrača.

Ivan Klasnić mogao je igrati i za njemačku reprezentaciju. Zvali su ga, ali nije želio.

"Imam samo hrvatsku putovnicu", govorio je Klasnić koji je za Hrvatsku debitirao 18. veljače 2004. u prijateljskom dvoboju upravo protiv Njemačke.

U Werderu je uz Miroslava Klosea u sezoni 2005./2006. bio ključni napadač, a vrijednost mu se procjenjivala na 12 milijuna eura te je tada bio najskuplji hrvatski nogometaš. Godinu dana kasnije s Werderom je osvojio još jedan Kup.

Nakon što je tužio klub, bilo je jasno da u Bremenu za njega više nema budućnosti. Toliko je sreće donio Werderu, a on mu je okrenuo leđa. Razočaran i tužan otišao je u Nantes, a onda je odradio uspješnu trogodišnju avanturu u Boltonu. Karijeru je 2013. završio u Mainzu.

Za Hrvatsku je od 2004. do 2011. odigrao 41 utakmicu i zabio je 12 golova.

Klasnića smo pitali da nam izdvoji tri najvažnija trenutka u karijeri. Nije puno razmišljao.

''Dupla kruna s Werderom, poraz od Turske na Prateru i onaj najvažniji - treći put mi je transplantiran bubreg, a i dalje sam živ i zdrav. To je bez ikakve dvojbe moj najveći trijumf'', kazao nam je heroj koji je danas napunio okruglih 40.

Pa, sretan ti rođendan, Ivane!