Foto: Pixsell / M. Cikotić, Index, hajduk.hr 

NAKON još jednog prvenstvenog posrtaja (0:0 u Koprivnici), koji je Hajduk gurnuo na katastrofalno četvrto mjesto ljestvice, sve je više nezadovoljstva među navijačima i simpatizerima Bijelih. Pritom ističu i kako je osporavani Slovenac Marijan Pušnik imao uspješniji skor te kako je teško naći dobar razlog zbog kojeg bi Joan Carrillo trebao ostati na klupi Splićana.

Pušnik je bodovno najuspješniji Hajdukov trener u posljednji pet godina

Je li to zaista tako, i treba li imati strpljenja s Carrillom, pokušat ćemo odgovoriti u nastavku ovog teksta s detaljnom statistikom. Kao prvo, istina je da je Marijan Pušnik imao bolji omjer od Carrilla, zapravo, Slovenac je po prosjeku osvojenih bodova jedan od najuspješnijih trenera Hajduka posljednjeg desetljeća. Pušnik je tijekom svog šestomjesečnog staža, odnosno u 26 utakmica, u svim natjecanjima prosječno osvajao 1.96 bodova.

Carrillo je s druge strane nakon 329 dana, odnosno 37 susreta, na prosjeku od 1.89 bodova, što je, iako ponešto lošije, i dalje puno bolje od dosega njegovih prethodnika Burića, Tudora i Krstičevića. Burić je tijekom svojih 366 dana i 49 utakmica prosječno osvajao svega 1.69 bodova, a još slabiji skor je Tudora, koji je u dvije godine svog mandata u 69 utakmica osvojio svega 1.65 boda po susretu. Krstičević je na pak još niže, na prosjeku od 1.53 osvojena boda.

Carrillov Hajduk puno efikasniji od Burićevog ili Tudorovog

Kako osvojeni bodovi često potpuno ne oslikavaju uspješnost nekog trenera, pozabavimo se kategorijom primljenih i postignutih golova. Carrillova momčad prosječno postiže 1.86 golova po utakmici, a prima 0,95, što je prosječna gol-razlika od 0.91. Pušnikov Hajduk je pak zabijao čak 2.12 golova, a primao 0.95, što njegovu gol-razliku čini osjetno boljom - 1.04.

Burić je puno lošiji. Njegov Hajduk zabijao je svega 1.57 golova, a primao 0.92, što njegovu obranu čini najboljom. Bijeli Igora Tudora postizali su pak 1.7 golova, a primali čak 1.29, što pak obranu njegove momčadi čini najslabijom. Njegova prosječna gol razlika je mizernih 0.41. Na koncu, ekipa Miše Krstičevića postizala je prosječno mizernih 1.28 golova po utakmici, a primala 0.93. Njegova gol-razlika je svega 0.35.

Španjolac u svom mandatu koristio 36 igrača, Krističević 46, a Tudor čak 50

Jedna je bitna stavka između Tudora i Krstičevića u odnosu na Carrilla. Za razliku od Španjolca, njih dvojica radila su u puno težim kadrovskim i financijskim uvjetima. Vidljivo je to i po broju nogometaša koje su u svom mandatu koristili, tražeći iz rezervi mladih igrača nekog koga bi mogli gurnuti u vatru i promovirati u prvotimca, dok su od Burića nadalje treneri Hajduka ipak imali puno kompletniji kadar.

Carrillo je tako do sada koristio 36 nogometaša, sedam više od Pušnika, odnosno jednog manje no Burić, međutim daleko manje nego Krističević i Tudor. Aktualni trener Galatasaraya je u svom mandatu u prvoj momčadi isprobao čak 50 igrača dok je Mišo Krstičević priliku dao njima 46. Naravno da su u takvim okolnostima, gdje ne postoji standardizirana ekipe, oscilacije u rezultatima veće.

S Carrillom je nastavljen tren rasta, no sasvim je drugo pitanje zašto Hajduk sve više zaostaje za konkurencijom

Slijedom toga jasno je kako je jedini strateg Hajduka s kojim je moguće uspoređivati Carrillov učinak Damir Burić, a Španjolac je svim kategorijama bolji i uspješniji od Burića. Ako izuzmemo Slovenca Marijana Pušnika koji se na Poljudu zadržao prekratko za neke ozbiljne opservacije, činjenica je da je s Carrillom na klupi nastavljen trend rasta čime je njegova akvizicija opravdana.

Iako je Hajduk rezultatski u padu, te se bori za treće mjesto umjesto za naslov prvaka, razlozi tome ne mogu se toliko tražiti na Poljudu koliko na Rujevici ili Gradskom vrtu, gdje je konkurencija oživljena stranim kapitalom počela relativno brzo snažiti i napredovati.

Više od dva desetljeća nijedan trener Hajduka nije na Poljudu odradio cijele dvije sezone

Hajduk je na sreću, ili nesreću, svojih navijača odabrao jedan sasvim drugačiji put, puno teži i sporiji, ali u svojoj naravi i ideji ljepši. Na tim "stepenicama" koje valja prijeći, jako je bitno rješavati se ljudi koji su u jednoj fazi svog poslovnog života bili idealni da se napravi korak naprijed, ali nakon toga više nisu mogli poslužiti, bilo da se radi o Malešu, Brbiću, Aljoši Bašiću ili drugima.

Međutim, na taj se način ne može promatrati i trenera, kojem treba puno više vremena i sustavnijeg rada za kvalitetan rezultat, što se lijepo vidi na primjeru Matjaža Keka. Indikativan je podatak da Hajduk još od sredine devedesetih i Ivana Katalinića nije imao trenera koji je klub vodio dvije godine u kontinuitetu. Ozbiljan si klub to jednostavno ne smije dopustiti.

Krajnje je vrijeme da se jedna Uprava usudi na duže vremena dati povjerenje nekom treneru

U tom svjetlu, enormna, pa i na trenutke suluda fanatičnost Hajdukovih navijača, koji svojom retorikom i ponašanjem na trenutke nalikuju kakvoj ekstremističkoj grupi, vrlo je važna kako bi se Joanu Carrillu dalo vremena i prostora za miran rad. Iako je nju teško prihvatiti, a još teže s njom se složiti, u turbulentnoj sredini, kakva je ona splitska, jedino se tako može sačuvati trenerska glava.

Previše su i prelako posljednjih desetljeća mediji rušili Hajdukove trenere i preko noći stvarali nihilističku atmosferu, a da promjena koja je uslijedila nije donijela ništa dobroga. 17 trenera prozujalo je Poljudom od sezone 2007./2008. Krajnje je vrijeme da se jedna Uprava usudi treneru ukazati povjerenje na duže vrijeme. To može samo ona Hajdukova Uprava koja ima vojsku navijača iza sebe.