NAPADAČ Fiorentine proteklih je mjeseci bio velika sportska priča zbog neminovnog transfera, a ona je završena s istekom prijelaznog roka. Dušan Vlahović učinio je jedinu stvar preko koje navijači Fiorentine ne mogu prijeći - otišao je u Juventus, baš kao daleke 1990. njihov bog Roberto Baggio.

Samo godinu dana nakon "izdaje" Božanskog Repića, u Firencu je stigao čovjek koji će temperamentnim navijačima pomoći da zaborave nekadašnjeg idola. Gabriel Omar Batistuta u ljubičastom dresu postao je istinska nogometna ikona, a za Fiorentinine navijače nova religija. Voljeli su ga kako zbog atraktivnih golova iz daljine, tako i zbog srčanosti i emocija te dugogodišnje odanosti klubu s kojim nije uspijevao osvojiti titulu.

Svijet ga se prisjetio ovih dana jer je u utorak proslavio 53. rođendan, daleko od očiju javnosti i glamuroznog svijeta vrhunskog nogometa. I dobro je da ga je uopće imao priliku proslaviti. Njegove posljednje godine bile su strašno teške zbog zdravstvenih problema.

Kosa je sad kraća i svjetlija, a noge, nasreću, i dalje na mjestu

Batistuta je među masama bio poznat po dugoj, valovitoj kosi, a među obožavateljima po umijeću s nogama. Kosa je danas puno kraća i svjetlija, ali noge su još na mjestu, samo zahvaljujući liječnicima koji su ga odgovorili od zahtjeva da mu ih amputiraju.

Tim je nogama zabijao s preko 30 metara, izvodio škarice i druga umjetnička djela, ali godine nasilja nad loptom ostavile su traga. Zbog ozljeda je prekinuo karijeru s 34 godine u katarskom Al-Arabiju, nisu mu dopustile da ostvari san i oprosti se u dresu Boce, iz koje se i otisnuo u svijet. U mirovini su bolovi u gležnjevima postali nepodnošljivi.

"Nisam mogao više ni otići na zahod, iako je bio udaljen samo nekoliko koraka, mokrio sam u krevetu. Hrskavice i tetive bile su mi potpuno uništene, cijela je težina padala na kost. Nisam se više mogao kretati, a bolovi su bili takvi da sam jednog dana tražio od doktora da mi amputira obje noge. Vidio sam Oscara Pistoriusa i pomislio da je to rješenje", prisjetio se svojedobno Batistuta, aludirajući na južnoafričkog atletičara koji je umjesto potkoljenica imao karbonske proteze.

Doktor je bez puno razmišljanja odbacio njegov zahtjev i nagovorio ga na operaciju i rehabilitaciju. Danas ima ugrađenu protezu u gležnju, ali gotovo normalno hoda.

Praktički cijele devedesete godine prošlog stoljeća proveo je u Fiorentini i tamo postao jedan od najomiljenijih svjetskih napadača. S portugalskim čarobnjakom Manuelom Ruijem Costom činio je jedan od najboljih tandema fantaziste i devetke koje je svijet ikad vidio. U devet godina odigrao je 323 utakmice i oprostio se od kluba izjednačen na vrhu liste strijelaca s Kurtom Hamrinom s 203 gola.

Najbolji svjetski napadač uz Ronalda

Ali njegovi se golovi nisu odrazili na uspjehe kluba. U tih devet godina osvojio je kup i superkup 1996. te naslov prvaka Serie B, u koju je Fiorentina ispala u njegovoj drugoj sezoni. U Serie A zajedno su najviše došli do trećeg mjesta 1999., a u Europi do polufinala Kupa pobjednika kupova 1997., kada ih je zaustavila Barcelona, iako je Batigol zabio za velikih 1:1 u prvoj utakmici na Camp Nouu.

Te su utakmice s Barcelonom bili njegovi prvi klupski okršaji s Ronaldom, koji će mu kasnije postati rival u Italiji nakon prelaska u Inter. Njih su dvojica tih godina bili dvojica najboljih svjetskih napadača, iako će Batistuti izostanak klupskih trofeja onemogućiti i najveća individualna priznanja. U izboru za Zlatnu loptu bio je najviše četvrti.

Dugo je to Batistuti bilo u glavi, razmišljao je o odlasku u klub s kojim će se boriti za trofeje, ali nije želio napustiti navijače. Nakon trećeg mjesta 1999., u sezoni u kojoj bi možda konačno postali prvaci da argentinski golgeter nije propustio mjesec dana zbog ozljede pa još neko vrijeme tražio staru formu, odlučio je pokušati još jednom, ali u idućoj sezoni Fiorentina je bila tek sedma.

Deset godina nakon Baggia, srčani navijači Viola opet su morali gledati odlazak svojeg boga u redove rivala, ali ovaj put bilo je drukčije, ovo nisu shvatili kao izdaju. Prevelika je bila njihova međusobna ljubav. Bili su slomljena srca, ali su shvaćali. Uostalom, barem nije otišao u Juventus.

Roma je za njega platila 37 milijuna eura, što je tada bio rekord za igrače starije od 30 godina. Ali vrijedio je svakog centa. Ono što nije uspijevao s Fiorentinom, a Roma bez njega, učinili su zajedno. Već u prvoj sezoni postali su prvaci, a Francesco Totti samo je "nadogradio" Ruija Costu kao desetku u tandemu s devetkom (iako je tehnički Batistuta u Romi nosio broj 18).

Nakon najnovijeg remek-djela je zaplakao

Već u osmom kolu raspored je spojio Romu s Batijevim dugogodišnjim klubom. Do 83. minute nije bilo golova, a onda je Batistuta prepoznatljivom bombom iz voleja s 25 metara pogodio pod samu gredu donedavnog suigrača Francesca Tolda. Nije slavio svoje najnovije remek-djelo, ali učas se na njemu stvorila hrpa igrača u crvenim dresovima u euforičnom slavlju i gotovo cijeloga ga prekrila. Vidjela se samo glava i oči iz kojih su tekle suze.

Zbog takvih emocija koje je nosio u sebi prema klubu iz Firence danas u tom gradu ponosno stoji njegov brončani kip u prirodnoj veličini. Kada su ga 2014. primali u klupsku Kuću slavnih, rekao je: "Od trenutka kada sam stigao u Fiorentinu, želio sam mjesto u njenoj povijesti. I sada mogu reći da sam uspio."

Ali uspio je i puno prije, samo što toga nije bio svjestan jer je uvijek osjećao da je iznevjerio navijače odlaskom bez da im je donio titulu prvaka.