NEKI ljudi su zbog Gorana Ivaniševića bacali televizore kroz prozor. Ja sam umalo bacio samog sebe. Dobro, živio sam u prizemlju, pao bih u žbunje i mekanu zemlju i u najgorem slučaju prošao s nekom ogrebotinom, ali ipak. Tako je Goran djelovao na one koji ga vole.

Zadnje gemove tog wimbledonskog finala doslovno sam proveo sjedeći na prozoru u društvu najbližih prijatelja. Lice u rukama na prvu dvostruku servis-grešku, čupanje kose na drugu, a kad je konačno Rafterov retern pogodio mrežu, bacio sam se s prozora (na sigurniju, unutrašnju stranu) na leđa te s raširenim rukama i stisnutim šakama neartikulirano urlao.

Živcirao sam se već toliko puta zbog njega, kao i u nešto manjoj mjeri zbog drugih sportaša, ali takav izljev emocija zbog jednog sportskog trenutka nisam ni prije ni poslije doživio.

Desetak dana ranije gledao sam ga uživo

A sve je bilo još posebnije jer sam ga desetak dana ranije, u prvom tjednu turnira, na dva meča tog senzacionalnog pobjedničkog pohoda gledao uživo.

Kad sam nekoliko mjeseci ranije s dvoje prijatelja planirao put u London, naravno da nam nije bilo na kraj pameti što će on značiti za povijest hrvatskog sporta, pa smo sve rezervirali za prvi tjedan. Imalo je puno više smisla. Kao ljubitelji tenisa željeli smo pogledati uživo što više svojih junaka i junakinja, vidjeti barem jedan Goranov meč na Wimbledonu i uklopiti cijenu ulaznica u mizerni studentski budžet. 

Iako smo se već počeli baviti sportskim novinarstvom, bili smo još premladi i prenebitni da nam Wimbledon dodijeli akreditacije, ali to nam je omogućilo jedinstveno iskustvo čekanja s ostalim navijačima u čuvenom wimbledonskom redu, koji u blizini preko skele prelazi na drugu stranu ceste i proteže se kilometrima, sve do goleme livade na kojoj fanovi kampiraju, igraju nogomet, sviraju gitare i sve podsjeća na festivalsku atmosferu.

Teren broj 18

Prvog je dana sve išlo glatko. Redina čak i nije bila tako ogromna kao što smo se bojali, a Ivanišević je igrao na terenu broj 18, što je važno naglasiti jer se ulaznice za Wimbledon posebno prodaju za Centralni teren i teren broj 1, dok za sve ostale terene vrijede "ground tickets". One su daleko najjeftinije i omogućuju neometano šetanje od jednog terena na drugi, pa se u jednom danu stigne baciti oko na cijeli niz mečeva.

Protivnik hrvatskom teniskom kralju bio je još jedan miljenik hrvatske publike, Kralj Umaga Carlos Moya. Nakon što je u prvom kolu sredio švedskog kvalifikanta Jonssona, već drugo je nosilo puno ozbiljniju prepreku. Na tribine smo sjeli svjesni da se možda radi o posljednjem Goranovu meču u Wimbledonu. Godinu dana ranije ispao je u 1. kolu, na turnir je stigao kao 125. tenisač svijeta, jednostavno se činilo da karijera ide prirodnom, iako preranom kraju, jer nije mu bilo još ni 30 godina.

Ali na tom meču je pokazao vatru koja je podsjećala na sve one njegove epske pohode na svetoj travi devedesetih. Moya je uzeo prvi set u tie-breaku, ali Ivanišević je dobio sljedeća tri i osigurao okršaj s najvećom nadom svjetskog tenisa, budućim brojem jedan i pobjednikom US Opena Andyjem Rodickom.

Teren broj 1

No meč trostrukog finalista i najboljeg svjetskog klinca zahtijevao je bolji tretman i smješten je na teren broj jedan, što je bila katastrofalna vijest za skromni budžet s kojim smo doputovali u London. Ground tickets 12 funti, "jedinica" čak 36, stanje u novčaniku dva dana prije povratka kući pokazuje 40. Dilema je naizgled bila teška - za 12 funti opet uživati u bezbroj mečeva, ali propustiti Goranov, ili pogledati Gorana u puno ekskluzivnijem ambijentu i s 40-ak kuna preživjeti dva dana u jednom od najskupljih gradova svijeta. 

Ovaj put red je bio puno dulji i negdje iza podneva, nakon dobrih šest sati čekanja i polaganog kretanja, kad smo već prešli skelu i došli na petnaestak metara od blagajni, prestao se micati. Stajali smo tako dobrih pola sata, nemajući pojma što se događa i strahujući da ćemo ostati bez ikakvih ulaznica. Zapravo, nas dvoje, s obzirom na to da je treći prijatelj ludim spletom okolnosti nekih sat ranije dobio narukvicu, ni više ni manje nego za Goranovu igračku ložu, iz koje je pratio meč. Kasnije su nam rekli da ga je komentator Eurosporta ili ondašnjeg DSF-a, ne znajući o kome se radi, predstavio kao "novog člana Goranova stručnog tima, vjerojatno fizioterapeuta".

Kad se red ponovno počeo kretati, uslijedilo je olakšanje, a kad sam konačno stigao do blagajne, i apsolutno oduševljenje. Teška srca gurnuo sam dvije novčanice od 20 funti i rekao: "Court No. 1." Prodavač me pogledao i uzvratio: "Dali ste mi previše."

I Gorana i novce

Ispostavilo se da je red stao jer su svi "ground tickets" rasprodani, pa su odlučili pustiti i preostale ulaznice za "jedinicu" po najnižim cijenama. Tko kaže da je nemoguće dobiti i ovce i novce? Muku, frustraciju, neizvjesnost i strah zamijenila je apsolutna sreća i ekstaza. Kao da su čitava ta dva tjedna, pa i cijela Goranova karijera, stali u tih pola sata nepomičnosti reda za ulaznice.

S preostalih 28 funti u džepu zaputio sam se na teren broj jedan, ali sam po putu izgubio prijateljicu koja je dobila ulaznicu za drugi dio tribine.

Goranov meč bio je treći po rasporedu, a uvertira je bila izvrsna. Prvo sam gledao kako kasnija finalistica Justine Henin-Hardenne pobjeđuje Lisu Raymond, a zatim i posljednju u nizu od 31 uzastopne wimbledonske pobjede Petea Samprasa. Tog je dana u tri seta sredio Armenca Sargsiana prije nego što ga je u četvrtom kolu u pet nevjerojatnih setova zaustavio budući kralj All England Cluba Roger Federer.

U hladovini natkrivenog dijela terena, s pogledom iz kuta sličnim onom koji imaju televizijske kamere, užitak je bio zagarantiran. Iako nikad nisam bio sklon javnim ispadima, iz mene je grmjelo "Ajmo, Gorane", uz neizostavni "Toooo" nakon što bi gem završio asom ili dobio rijetku izmjenu od desetak udaraca. Nisam na sebi imao nikakva nacionalna obilježja, ali svima na tom dijelu tribine bilo je jasno odakle sam.

Englezi vole Gorana i to je lako osjetiti

"On mi je jedan od najdražih igrača, zaslužio je dobiti barem jedno od ona tri finala. Šteta", povjerio mi se jedan od susjeda na tribini, dok je gospođa u šezdesetima priznala da je plakala gledajući Ivaniševića kako se raspada u trećem setu finala 1994., nakon što je prethodna dva izgubio u tie-breaku od nemilosrdnog američkog stroja grčkog podrijetla.

Emocije su bile još i veće jer me taj Roddick strašno živcirao. Tada je još bio samo talentirano američko derište koje se bahatilo na terenu i prepiralo sa sucima. Hej, stani malo, za takvo ponašanje trebaš imati karizmu kao čovjek koji ti je s druge strane mreže.

Roddick je dobio što je zaslužio. Baš kao i Moyu, Ivanišević ga je riješio u četiri seta i nastavio svoj veličanstveni pohod, za koji ni tada još nitko nije vjerovao da će završiti tako kako je završio. Na kraju meča susjedi iz publike čestitali su mi na pobjedi, baš kao što su me znali potapšati po ramenima nakon nekog važnog Goranovog poena. Zato ni ne čudi što mi je ta pobjeda ostala u sjećanju i djelomično kao moja vlastita, jer su je tako proživljavali i ljudi oko mene na tribini samo zato što dolazim iz iste zemlje, a slučajno i grada, kao i junak na terenu. Najbolje od svega, zbog preostalih 28 funti mogli smo je i pošteno proslaviti.

Uostalom, i Goran je užasno praznovjeran. Svi dobro znamo priče o gledanju Teletubbiesa svakog jutra, parkiranju pod istim stablom i pišanju u isti pisoar. U skladu s tim praznovjerjima dopuštam si pravo misliti da Goran nikad ne bi osvojio taj Wimbledon da ga ja nisam gledao uživo u prvom tjednu. Čak me bilo pomalo strah vratiti se kući da bez mene ne bi završio svoj put u 4. kolu protiv Grega Rusedskog.

Nasreću, ispostavilo se da moje prisustvo nije bilo ključ. U iduća četiri kola našamarao je Rusedskog, Safina pa lokalnog junaka Tima Henmana u nezaboravnom trodnevnom polufinalu, pa konačno i neizmjerno simpatičnog Pata Raftera onog nevjerojatnog ponedjeljka u nogometnoj atmosferi u All England Clubu, kada su tribine umjesto sponzora i fine klijentele popunili ljudi poput nas troje, koji smo bez velikih rezultatskih očekivanja svoju studentsku ušteđevinu odlučili potrošiti na jedno ovakvo iskustvo, koje je završilo jednim od najvećih uspjeha u povijesti hrvatskog sporta, ali i jednom od najboljih sportskih priča na svjetskoj razini.

Gorane, hvala na uspomenama. Iako ti meni nikad nisi zahvalio na mom "doprinosu" u svom epskom pohodu. U taj toliko željeni trofej, naravno, nisu utkane samo moje emocije, nego svih nas. Stotina tisuća, pa i milijuna koji smo Goranove mečeve proživljavali onako kako se samo njih može proživljavati. Ako nam je kroz devedesete kolektivno skratio život za 10 godina, sreća koju nam je omogućio tog 9. srpnja 2001. sve je vratila na mjesto.