"SVI SE rugaju Milanu? To je zato što se plaše njegovog povratka", rekao je Pep Guardiola sad već daleke 2014.

Ipak, ni jedan od najboljih trenera u nogometnoj povijesti nije mogao zamisliti slom koji će slavni talijanski klub doživjeti u narednim godinama. Nedavno smo detaljno pisali o tome kako je sedmerostruki europski prvak u svega sedam-osam godina prešao put od vrha do dna. A sada zatvaramo konstrukciju pričom zašto se klub s Paolom Maldinijem i Zvonimirom Bobanom na čelu davi u živom pijesku.

"Imaju 600 milijuna za novi stadion, iako ne znam što će im pored prekrasnog San Sira, a nemaju 200 milijuna za kvalitetne igrače?! Ondje je sve naopako", ranijim komentarom je naš čitatelj savršeno ogolio stvarnost u kojoj Milan živi poput taoca.

Nitko u Italiji ne zna kome su Silvio Berlusconi i njegov Fininvest zapravo prodali klub u prosincu 2016. za službeno objavljenih 740 milijuna eura. Na papiru je to bila firma Sino-Europe Sports na čelu s Jonghong Lijem, jednim od najtajanstvenijih ljudi koji su se ikad pojavili u talijanskoj javnosti. U sklopu ugovora o kupnji navodni kineski konzorcij vratio je i dug kluba od 220 milijuna eura te potrošio dodatnih 130 na pojačanja.

Međutim, od samog starta puno toga u cijeloj priči nije štimalo. Li je odjednom ostao bez planirane podrške kineskih vlasti i partnera, dizao je kredite koje nije mogao vraćati i završio je na tjeralici, pa je klub nakon manje od godinu dana završio u rukama - američkog fonda Elliott. 

I tu smo. 

Embed from Getty Images

Profit protiv terena i nogometa

Kad su tvrtke širom svijeta u stečaju ili blizu bankrota, u blizini je uvijek korporacija sa sjedištem u New Yorku, čiji je izvršni direktor i osnivač Paul Singer. Bogatstvo Elliotta kroz nekretnine i tvrtke procjenjuje se na osam milijardi dolara. Fond je ranije Lilleu bio posudio 117 milijuna eura i spasio ga ispadanja u niži rang francuskog nogometa. Singer je stekao dionice holding kompanije predsjednika kluba Gerrarda Lopeza i ubrzo je klub postao doprvak iza PSG-a, a ove sezone igra Ligu prvaka.

No uspoređivati Lille i Milan nema smisla. Najveći brend Italije uz pizzu, modu i mafiju, kako je svojevremeno govorio Berlusconi, rudnik je novca u svakom trenutku, što su Amerikanci prepoznali kao savršenu priliku i zadržali ga u svom vlasništvu. No čest problem u braku američkih vlasnika i europskih klubova jest nerazumijevanje. Prve zanima samo čisti profit, ali ne i sam teren, dok na drugoj strani nogometna kultura još diže glas i bori se protiv tog rezultatskog samoubojstva radi novca. Znaju to najbolje navijači Manchester Uniteda, koji su 2005. osnovali novi klub United of Manchester u znak protesta protiv novih vlasnika Crvenih vragova, sada već pokojnog Amerikanca Malcolma Glazera i njegove obitelji.

Milan se uz Elliotta pretvara u Arsenal

Amerikanci su na mjesto izvršnog direktora doveli financijskog stručnjaka Ivana Gazidisa iz Arsenala, a mjesto predsjednika preuzeo je Paolo Scaroni, 72-godišnji biznismen i bankar iz Vicenze, koji, prema vlastitom priznanju, nije baš na ti s nogometom. Potjeran je sportski direktor Leonardo, a legendarni Paolo Maldini je nakon dugih pregovora promoviran u tehničkog direktora te je sa sobom direktno iz vrha FIFA-e doveo i Zvonimira Bobana, ali i sportskog direktora Frederica Massaru (ne, nije riječ o čuvenom Danieleu Massaru), koji se samo fizički ukazuje u Milanellu.

Sve je cvjetalo prvih dana. Pljuštala su grandiozna obećanja sa svih strana o povratku velikog Milana, a onda su isplivali novi dugovi, sankcije zbog kršenja financijskog fair-playa i izbacivanje iz Europe, a klub ne samo da u prijelaznom roku nije ništa uložio nego je čak i zaradio 20-ak milijuna eura. Naravno, politika je to spomenutog Gazidisa, koji je rođen u južnoafričkom Johannesburgu, ali se s obitelji preselio u Manchester kada je imao četiri godine. Završio je pravo, pohađao St. Edmund Hall na Oxfordu, na kojem je dvaput proglašen najboljim igračem utakmice protiv Cambridgea, 1984. i 1985. godine. To je sve što ima od igračke nogometne karijere.

Zanimljivo, u Milanu kao da su osjećali što im se sprema jer u Gazidisovom ugovoru postoji stavka po kojoj plaća kaznu od 100 eura svaki put kad spomene Arsenal i njegov model funkcioniranja. No to mu očito ne predstavlja problem.

Embed from Getty Images

Gazidis od Nepobjedivih napravio skupe gubitnike

Još otkad je bio dijete, slovi za navijača Manchester Cityja, a 1994. otisnuo se u SAD gdje je radio u MLS-u, a 1. siječnja 2009. postao je izvršni direktor Arsenala. Londonski klub tri godine ranije otišao je s kultnog Highburyja i preselio se na 450 milijuna eura vrijedan Emirates. Gazidis je bio zadužen za financijsku bilancu pa tako Topnici i danas prodaju najskuplje karte u Europi, ali su prešli put od nezaboravnih Nepobjedivih s Highburyja do kluba koji je izgubio pobjednički mentalitet i u prosjeku završava kao peti u Premiershipu. Godinama su navijači krivili Arsenea Wengera zbog njegove navodne škrtosti da na pojačanja potroši novac koji objektivno ima, ali je istina da je legendarni Francuz cijelo vrijeme vodio borbe s Gazidisom i izvršnim odborom koje nogomet kao rezultat ni najmanje nije zanimao. Isto je i danas na crvenoj strani sjevernog Londona, samo što je umjesto Wengera na klupi Unai Emery.

Sada je Gazidis u Milanu, gdje godišnje zarađuje četiri milijuna eura, uz ugovor do 30. lipnja 2020. godine. Time je Elliott jasno dao do znanja da ga ne zanima projekt kroz sportske rezultate, nego isključivo profit nevezan za teren. Tome svjedoči gotovo panični pritisak da se u vrijeme totalnog rasula i najvećeg minusa u jednoj sezoni u povijesti kluba (155 milijuna eura) zajedno s Interom gradi novi moderni stadion s po 600 milijuna eura ulaganja i odlazi s 94 godine stare nogometne katedrale San Sira/Giuseppea Meazze, koja čeka odluku hoće li biti srušena ili ne. 

Dvije struje u klubu - novi stadion prije rezultata

Jasno, Amerikanci kroz projekt stadiona žele ostati dugo u klubu zahvaljujući zajmu kojim bi vezali Milan na dulje razdoblje, čak i ako bi klub bio prodan i treći put u posljednjih nekoliko godina, što je sve izglednije. No problem za viziju vlasnika je u Maldiniju i Bobanu, koji pokušavaju pronaći način kako uvjeriti Singera da uloži u momčad, ali i u talijanskim medijima koji svakodnevno pišu o krizi velikana i upiru prstom prema New Yorku. Dvojac nema sredstava za prava pojačanja pa zato ne iznenađuje 15. mjesto Milana u Serie A s tri boda iznad zone ispadanja, kao i neigranje Lige prvaka, uz momčad prepunu prosječnih igrača koju vode prosječni treneri 

Stoga u klubu evidentno postoje dvije žestoke struje, što su potvrdili i njihovi sami predstavnici.

"Mi želimo konkurentnu momčad i što prije vratiti Milan u vrh talijanskog i europskog nogometa. Sviđa nam se projekt Elliotta oko mladih igrača, ali nam je potrebno i iskustvo na terenu jer ovako će se Milan vratiti tek za 10-15 godina", bez dlake na jeziku poslao je strelicu Maldini, a Gazidis mu je odgovorio, također javno.

"Spasili smo Milan bankrota i ispadanja u Serie D. Radimo naporno svakog dana kako bismo vratili klub u vrh, samo je potrebno strpljenje", poručio je Gazidis.

Upravo je on blokirao dolaske Zlatana Ibrahimovića i Cesca Fabregasa zbog njihovih godina i raskinuo posudbu Gonzala Higuaina iz Juventusa, a klub sve češće koketira s mogućim prodajama najvrjednijih igrača Donnarumme, Susa, Romagnolija ili Piateka kako bi eventualno dodatno zaradio. A istovremeno obećava financijska sredstva za prijelazni rok u siječnju, u koja vjeruje malo tko od 400 milijuna navijača kluba diljem svijeta.

Navijači već godinama protestiraju, a hešteg #SaveMilan svojevremeno je bio najpopularniji u svijetu nogometa. Ovih dana nije ništa bolje, a svi se s pravom boje da takav klub ne doživi sudbinu Arsenala i zauvijek se odrekne rezultata nauštrb korporacijskih i marketinških milijuna, koji jesu poželjni, ali ne smiju postati prioritet na putu amerikanizacije europskog nogometa.

Treći najbogatiji čovjek (ni)je zainteresiran za Milan?

Jedini izlaz predstavlja dolazak novog vlasnika, a do sada se najozbiljnije spominje od travnja treći najbogatiji čovjek na svijetu Bernard Arnault. Francuz je predsjednik i izvršni direktor LVMH grupe (Louis Vuitton, Dior, Hennessy... uz još 72 luksuzna brenda), a težak je više od 100 milijardi eura. 

"Lansiranje proizvoda sada mora biti globalno da bismo bili uspješni. To zahtijeva i veća ulaganja", rekao je nedavno Arnault, s čijim se eventualnim dolaskom spominje i povratak trenera Massimiliana Allegrija, koji je s klupe donio posljednji Milanov Scudetto. Bilo je to 2011. godine.

S druge strane, Francuz je priopćenjem poručio kako nije ni s kim razgovarao o kupnji Milana, iako talijanski mediji iz dana u dan tvrde da je za nju itekako zainteresiran.

U svakom slučaju, posljednja rečenica Arnaulta o (mogućim) ulaganjima jedino je što ohrabruje navijače Milana na društvenim mrežama u vremenima kad njihov klub ozbiljno riskira postati američka igračka - nekakav talijanski Lille ili Arsenal, od kojih je trenutačno miljama daleko.

A do tada je sve moguće. Pa i gola borba bastiona svjetskog nogometa za opstanak na svim razinama.