Usred rata zabio je prvi gol u HNL-u, dok su mu vikali "Blagoje" po generalu JNA
PRIJE 30 godina, 28. veljače 1992. godine, službeno je započelo natjecanje u Hrvatskoj nogometnoj ligi. Tim povodom na Indexu ćete u prigodnom serijalu 30 godina HNL-a u 30 dana moći pročitati 30 priča o ključnim događajima te intervjua s najvažnijim i najzanimljivijim akterima tri desetljeća dugačke povijesti samostalne hrvatske lige.
U prvom dijelu serijala prisjećamo se događaja kojim je sve počelo, utakmice između ondašnjeg HAŠK-Građanskog i Cibalije odigrane na Maksimiru na današnji dan 1992. godine. Kako je završila, tko je postigao prvi gol i čega se s te utakmice sjeća više nego same igre?
IGRALA se 45. sekunda povijesne utakmice HAŠK-Građanski - Cibalia kad je šest tisuća gledatelja na Maksimiru svjedočilo trenutku za anale. Tog, sad već pradavnog petka 28. veljače 1992., odmah nakon što se krenulo s centra, lopta je stigla do Mađara u modrom dresu Petera Vigha. Vigh, kasnije godinama smatran kao jedno od najgorih "pojačanja" u Dinamovoj povijesti, dodao je loptu Željku Adžiću, koji je postigao prvi gol u povijesti HNL-a.
Igrači Dinama, odnosno, HAŠK-Građanskog, kako su se Tuđmanovim dekretom tada morali zvati, skromno su proslavili gol. Prave, iskrene radosti nije bilo. Bila su to užasna, olovna vremena. Hrvatskom je bjesnio krvavi rat. Ljudi su ubijani po ulicama, u svojim kućama, na radnim mjestima, hrvatski gradovi i sela su svakodnevno bili razarani, a trećina države je bila pod okupacijom.
Odluka je donesena iz inata agresoru
No, život je morao ići, a upravo sport, a najviše nogomet, sposoban je kao ništa drugo stvoriti privid normalnosti i vratiti ljudima vjeru da dolaze bolji i vedriji dani. Odluka da se krene s HNL-om donesena je iz inata agresoru.
Utakmica je počela intoniranjem hrvatske himne i minutom šutnje za sve poginule u Domovinskom ratu, a prvenstvo je službeno otvorio predsjednik Udruženja hrvatskih nogometnih prvoligaša Josip Šoić. Igrači Cibalije, koja je tada imala jaku i dobru momčad, na otvaranju se nisu najbolje snašli.
A i kako bi? U Zagreb su došli praktički bez treninga, izloženi svakodnevnim granatiranjima Vinkovaca, a i putevi kojima su stigli do glavnog grada bili su sve samo ne normalni. Da bi izbjegli barikade, zasjede i nepredviđene situacije, Vinkovčani su do Zagreba putovali raznim zaobilaznicama, a put je trajao satima.
Cibalia je došla u Zagreb bez treninga
''Punih šest mjeseci nismo taknuli loptu zbog rata. Kad je prvenstvo napokon počelo, znam da se igralo u nekom suludom, ubrzanom ritmu gdje smo utakmice igrali svaki treći dan. Trenirali smo kad bismo stigli, igrali smo u Požegi, Čakovcu, Đakovu, a mislim da smo jednu utakmicu s Osijekom igrali u Kutjevu. Bila su to suluda vremena'', priča nam Marjan Mrmić, legendarni Vatreni iz Francuske koji je toga dana stajao na vratima Cibalije.
Foto: Marjan Mrmić (Marijan Susenj/PIXSELL)Andrej Panadić, koji je tog dana igrao za HAŠK-Građanski, kaže da je njegova momčad pobijedila baš zato što je bila bolje pripremljena od gostiju, koji su na teren izašli iz skloništa.
''Koliko se sjećam, utakmica je bila baš zanimljiva i dobra, posebice ako uzmemo okolnosti u kojima se igrala. Sjećam se da je Željko zabio odmah gol. Nije Cibalia bila loša ekipa. Branio je Mrmić, tu je bio Jozinović, pa Mario Meštrović, Sead Halilović, Davor Čop, Anđelko Kvesić...
Mi smo bili bolji jer smo bili spremniji, trenirali smo koliko-toliko normalno za razliku od njih. Bila je to specifična utakmica jer nitko na svijetu nikad nije igrao u takvim uvjetima. Bilo je to čudo i koliko god je bilo teško, jer riskirao si glavu na tim putovanjima, bilo je i uzbudljivo jer smo opet mogli igrati nogomet'', priča nam čovjek kojeg je kao klinca Ivica Osim poveo na Mundijal u Italiju 1990., a koji je kasnije napravio impresivnu karijeru u Njemačkoj.
Tada nije bilo važno jeste li hajdukovac ili dinamovac, važna je bila samo Hrvatska
Za razliku od Vinkovčana, HAŠK-Građanski uoči starta prvenstva odigrao je čak deset pripremnih utakmica. Primjerice, 23. veljače igrao je s Hajdukom u Maksimiru i slavio 2:1. U to doba nogometnog romantizma i krvavih stradanja, nitko nije gledao na klupsku pripadnost niti je ona bila problem. Svi klubovi, igrači i navijači disali su kao jedno, željeli su slobodu, samostalnu Hrvatsku i da im se nogomet napokon vrati.
Zoran Slišković je u sedmoj minuti zabio, pokazat će se, za konačnih 2:0, a Mrmić je sjajnim obranama držao Vinkovčane u igri. U nastavku se stanje na terenu promijenilo, gosti su uhvatili radnu temperaturu, bili su sve bolji i opasniji, a posebno je probleme Modrima radio legendarni Sead Halilović, fantastični dribler i žongler, inače i otac Alena Halilovića.
Nekoliko njegovih udaraca je obranio Ladić, sudac Burilo je grubo pogriješio kad jedan start na Haliloviću nije pretvorio u kazneni udarac, a u 75. minuti je Slavko Ištvanić zbog opasnog faula na Haliloviću dobio crveni karton.
Kad je utakmica završila, netko neupućen bi mogao pomisliti da se nije upravo odigrao povijesni susret. U hodnicima Maksimira vladala je zlokobna tišina, niti su igrači HAŠK-Građanskog slavili niti su Vinkovčani tugovali.
Svatko je otišao u svoju svlačionicu, a gosti su se odmah nakon tuširanja uputili kući ne znajući ni sami što ih čeka na putu i sa željom da se samo živi i zdravi vrate u Vinkovce. Zapravo, ta se utakmica trebala igrati nekoliko dana ranije, ali je bila odgođena zbog strašnog granatiranja Vinkovaca.
''Ekonom je upao na trening i prekinuo ga zbog dojave o bombardiranju iz susjedne kasarne. Ujutro smo vidjeli uništen grad''
Stadion Cibalije je bio udaljen od kasarne JNA svega nekoliko stotina metara, a upravo otamo, iz te zloglasne kasarne su se planirali i izvodili krvavi napad na grad.
''Trenirali smo do 19 navečer, a par dana prije te utakmice, usred treninga je na teren upao ekonom kluba i rekao nam je da isti trenutak prekinemo sve što radimo te da se sklonimo u neko improvizirano sklonište na stadionu jer je JNA objavila da ubrzo kreće napad na grad. Proveli smo noć na stadionu, a ujutro oko 6 sati, kad je potpisano primirje, uputili smo se svojim kućama.
Bio sam užasnut prizorom. Grad je bio porušen, a mi cijelu noć nismo znali što nam se događa s obiteljima, jesu li dobro. Kao što ni oni nisu znali kako smo mi. Ipak, nakon par dana otišli smo u Zagreb i odigrali smo utakmicu. Rezultat je bio najmanje važan. Sjećam se da sam primio gol u 45 sekundi. Nikad više u karijeri nisam tako rano vadio loptu iz mreže'', sjeća se Mrmić.
''Hajdukovac mi je rekao što sam napravio tog dana, ja nisam bio ni svjestan''
Koliko su igrači glavom bili izvan igre i mislima na posve drugim mjestima, najbolje pokazuje slučaj Željka Adžića, strijelca prvog pogotka u povijesti hrvatskog klupskog nogometa. Nekad odličan igrač Dinama, a danas jedan od najuglednijih hrvatskih vinara, nakon utakmice uopće nije bio svjestan da je zabio gol za povijest.
''Nakon utakmice stajao sam ispod južne tribine kad mi je prišao moj veliki prijatelj, inače Dalmatinac i veliki hajdukovac Robert Šimić i upitao me: "Znaš li što si danas napravio?" Pogledao sam ga blijedo i rekao kako nemam pojma, a on meni kaže: "Zabio si prvi gol u hrvatskom prvenstvu." U tom trenutku takvi detalji nisu mi bili važni, ali danas mi je drago da sam baš ja upisan u povijest.
Često me danas pitaju za taj gol pa im ja u šali kažem kako mi je Štef Lamza asistirao jer je toliko godina od te utakmice prošlo da se zabrinem koliko sam star'', prisjetio se tog povijesnog dana bivši igrač Modrih pa ispričao jednu jako zanimljivu stvar:
''Nisam se smio vratiti u Hrvatsku dok nismo dobili državu, a onda mi navijači viču: 'Blagoje, Blagoje'''
''Mi igramo tu utakmicu, a meni s tribina naši navijači skandiraju: "Blagoje, Blagoje." Riječ je bila o Blagoju Adžiću, jednom u to vrijeme najvažnijih ljudi agresorske JNA. Nije tih navijača bilo puno, možda njih pet, šest, ali problem je nastao kad su to radili iz utakmice u utakmicu. Kako ide ona izreka, kad sto ili tisuću puta ponoviš laž, onda ona postane istina.
Paradoksalno, ja sam od 1986. do 1990. igrao u Australiji, za Hamilton Croatiju i Croatiju iz Melbournea. Stalno sam u Hrvatsku slao kazete s mojim utakmicama prijateljima i obitelji, a kad su stvari postale ozbiljne, više nisam mogao. Sjećam se da mi je tata rekao: "Sinko moj, nećeš se ti više smjeti vratiti kući." Jer za ondašnju državu svatko tko je igrao za hrvatske klubove u Australiji bio je nepoćudan. I da, ne bih se mogao vratiti da Hrvatska nije postala samostalna. I kad sam se vratio, postanem Blagoje.
To vam je život, ali ne zamjeram ja to nikome niti sam ikada bio ljut na nekoga zbog toga. Takva su bila vremena, a ljudi nisu imali pojma kakva je moja karijera bila i nisu znali da Adžića ima i Hrvata i Srba'', rekao nam je Adžić.
Foto: Željko Adžić (Tomislav Miletic/PIXSELL)Za HAŠK-Građanski protiv Cibalije nastupili su: Ladić, Židan, Panadić, Gašpar, Peršon, Ištvanić, Duspara (od 46. Šoić), Adžić, Vlaović, Vig, Slišković (od 78. Cupan). Trener je bio Zdenko Kobeščak. Za Cibaliju su igrali: Mrmić, Perišić, Jozinović, M. Meštrović, Zahirović, Raguž, G. Meštrović, Čop, Halilović, Plavšić, Markovinović (od 56. Kvesić). Vinkovčane je vodio Mile Petković.
Sljedećeg dana, 29. veljače, u prvom kolu još su se sastali: Inker - Varteks 1:3, Osijek - Zagreb 1:0, Rijeka - Šibenik 2:0, Hajduk - Istra 3:1, Dubrovnik - Zadar 0:2.
Prvi prvak Hrvatske bio je Hajduk, HAŠK-Građanski sezonu je okončao na petom, a Cibalia na devetom mjestu. U sljedećoj sezoni liga je bila proširena za još četiri kluba, Radnik, Belišće, Pazinku i Segestu.
Dubrovnik je svoje utakmice igrao na Korčuli, Šibenik u Stobreču i Žrnovnici, Zadar u Solinu, Cibalia u Đakovu i Požegi, Osijek u Kutjevu. Treninzi tih klubova koji su živjeli u okruženju bili su nerijetko prekidani sirenama, a putovanja na gostovanja ponekad su trajala danima.
Koliko je imalo smisla u to vrijeme igrati nogomet i što je nogomet tada značio državi koja je doslovno krvarila? Željko Adžić je najbolje objasnio koliko je važan bio taj 28. veljače 1992.
''Cijelo je prvenstvo bilo užasno čudno. Zamislite, ujutro si u skloništu, čekaš da pogineš, a popodne moraš na put jer te čeka prvenstvena utakmica. Zagreb je u to vrijeme bio koliko-toliko pošteđen ratnih zbivanja, iako smo i mi nerijetko znali provesti dane pod sirenama, a možete misliti kako je bilo dečkima u Osijeku, Dubrovniku, Šibeniku ili Vinkovcima.
No bili smo ipak sretni da se igra. Čak i takva liga, u takvim nadrealnim uvjetima, nama je bila super. Nismo im željeli dati gušta, nismo željeli dozvoliti da nas slome. U trenutku kad se počelo igrati, mislim da je cijela priča dobila jednu razinu normalnosti. Barem smo mi tako tada osjećali. HNL smo te ratne 1992. doživljavali kao simbol protiv rata'', dodao nam je Adžić i bio je u pravu.
Nogomet je pobijedio, sport je slavio nad užasom. Ljudi su se vraćali na stadione, samo devet mjeseci nakon utakmice između HAŠK-Građanskog i Cibalije, u studenom 1992. na Maksimiru se okupilo rekordnih 45 tisuća gledatelja kako bi pratili derbi s Hajdukom (1:1).
Nevjerojatna priča jednog navijača najbolje pokazuje zašto je odluka da se igra u ratno vrijeme bila važna
To je bila prava pobjeda nogometa i zato je sve skupa itekako imalo smisla. Srednji prst je agresoru pokazan tog 28. veljače 1992. na stadionu Maksimir i zato je ta utakmica bila puno važnija od samog sporta.
Neki navijači Dinama koji su bili na fronti su riskirali glavu kako bi čak i s prve linije bojišnice stigli tog dana u Zagreb da gledaju voljeni klub. Nevjerojatna je priča Saše Zbiljskog, velikog navijača Modrih koji je najprije molio svog zapovjednika da ga pusti na utakmicu, ali kad to nije upalilo, odlučio je sam doći pa što bude, uz rizik zatvora ili nečeg puno goreg.
''Na fronti sam bio mjesecima. Dinamo mi je sve. Sva gostovanja u bivšoj Jugi mi prolaze glavom dok maloljetni ratni drug Lici i ja čuvamo naoružanje na fronti u Štefankima. Molim zapovjednika da me pusti, a ovaj ni čuti. Ali kvragu, pa prva tekma prvog kola HNL-a. Ma idem pa nek me strijelja'', kaže nam Zbiljski pa nastavlja:
''Znam da je Adžić zabio u prvoj minuti i kasnije Slišković i to je sve kaj se sjećam. Sljedeće je da letim natrag na prvu crtu. Zapovjednik bijesan, vojnici se smiju i navijaju da me strijelja, hajdukovci, naravno, haha, a ovaj od bijesa me stavi na stražu iduća dva mjeseca svaki dan. Na straži mi samo u glavi: Jebote, Saša, pa bio si na prvoj tekmi HNL-a'', ispričao nam je Zbiljski, čija je priča dokaz zašto se nogomet morao igrati, čak i tada.
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati