Utakmica života najluđeg nogometnog genija
IGRALA se 60. minuta El Clasica. Barca je vodila 2:1, ali Real je u tim trenucima dominirao. Nakon užasnog prvog poluvremena, u drugo su igrači prvaka Europe izašli odlučni nešto promijeniti. Real je zaigrao brže, agresivnije, ambicioznije i Barca je u prvih 15 minuta nastavka opasno živjela. Najprije je zabio Marcelo, pa je Modrić pogodio vratnicu, pa je Karim Benzema promašio nemoguće.
A onda su stigli 60. minuta i potez genijalca. Kapetan Sergio Busquets je poslao jednu loptu u kazneni prostor Reala, Luis Suarez je pažljivo pratio akciju, pobjegao je svom čuvaru i čekao povratnu loptu s druge vratnice. Ona je zaista i došla, no u prvi trenutak izgledalo je da je Urugvajac previše požurio i da neće moći zahvatiti loptu na pravi način. Tako bi i bilo da u pitanju nije Luis Suarez. Napadač Barce na čudesan način je vlastito tijelo koje je bilo u punoj brzini vratio malo unatrag, sasvim je poremetio zakone fizike, a onda je akrobatskim udarcem iz zraka pogodio vratnicu. Kakav bi to samo gol bio!
Nemali je broj nogometnih stručnjaka i analitičara kukao i plakao nad ovim El Clasicom tvrdeći da je isti bez Messija i Ronalda kao hrana bez soli. O, kako pogrešno! Na travnjaku Camp Noua nije bilo dva najbolja nogometaša modernog doba, no zato smo mogli vidjeti Luisa Suareza i njegov nogometni genij u punoj ljepoti.
Kad Urugvajac već nije zabio ono čudo u 60. minuti, morao je napraviti nešto drugo po čemu se će ovaj El Clasico pamtiti. Igrala se 75. minuta, a obrane kao da nisu postojale. Svaki prijenos lopte na polovicu suparnika značio je šansu za gol. Dembele je krenuo, povukao, dodao je za Sergija Roberta, a ovaj je s udaljenosti od nekoliko metara centrirao na glavu Luisa Suareza koji je bio čvrsto zakopan u travu Camp Noua negdje na 13-14 metara od vrata Reala. 90 posto napadača bi tu loptu ili pokušalo primiti na prsa i smiriti je ili bi je glavom proslijedilo dalje od sebe.
Iz takve situacije golovi se ne zabijaju. Nemoguće je. Osim ako se ne zovete Luis Suarez. Oštar trzaj glavom i lopta se zabila u mrežu zapanjenog Thibauta Courtoisa. Bio je to potez genija. Kao i majstorsko postavljanje ispred ponajboljeg stopera na svijetu, svjetskog prvaka Raphaela Varanea za penal. Baš kao i bezobrazno prebacivanje službeno najboljeg vratara svijeta za svoj treći gol, Barcin četvrti.
Istina, nismo gledali Messija i Ronalda, prvi put u El Clasicima nakon 11 godina, ali smo imali sreće da smo uživali u utakmici života jednog prema svemu specifičnog nogometnog genija.
Kad govorimo o Suarezu, teško je biti objektivan i gotovo je nemoguće napraviti jasnu distinkciju između genijalnosti i totalnog luđaštva. Životna priča Luisa Suareza podjednako je obilježena fantastičnim nogometnim ostvarenjima i primitivnim ispadima. Kad ne vrijeđa, pljuje ili grize suparničke igrače, Suarez je jedan od ponajboljih napadača koje je nogometni svijet imao čast gledati u posljednja dva-tri desetljeća.
Niska njegovih nogometnih ostvarenja zadivljuje, no velika je šteta što je karijera koja je mogla i koja je trebala biti po svemu impresivna zasjenjena impozantnom kolekcijom divljačkih poteza primjerenijih crnoj kronici nego sportu.
Luđak ili genij?
U redu, Suarez nije nikoga ubio, silovao, niti je ležao u zatvoru zbog oružane pljačke, ali repetitivni ''kanibalizam'' i rasizam zbog kojih zasluženo nosi titulu zločestog dečka svjetskog nogometa zauvijek su ga stigmatizirali i za mnoge nogometne fanove ne postoji nogometno remek-djelo koje će ga abolirati te iz nogometne povijesti prebrisati sve što je ružno učinio. Čak ni ovaj hat-trick.
Kronologija pomračenja uma
Šokirana Gana penale je izvodila očajno i Urugvaj je na krilima sreće i euforije otišao u polufinale. Nakon te utakmice nogometni svijet bio je podijeljen. Za jedne je Suarez bio pragmatik koji je napravio najgenijalniji potez ikad i kojem je crveni karton bio sasvim dovoljna kazna, dok je za druge njegov potez bio primjer nesportskog ponašanja koje je trebalo drastično kazniti.
Kanibal i rasist koji je zapravo crnac
Iste godine Luis je prvi put pokazao kanibalski instinkt. Za vrijeme utakmice između Ajaxa i PSV-a ugrizao je Otmana Bakkala i zaradio prvu veću suspenziju.
Krajem sezone 2012./2013. Suarez je opet ugrizao igrača. Kao igrač Liverpoola žrtvu je pronašao u Chelseajevom braniču Branislavu Ivanoviću, za što je dobio deset utakmica suspenzije.
Treći i najpoznatiji vampirski napad dogodio se za vrijeme utakmice između Urugvaja i Italije na SP-u u Brazilu 2014. Ničim izazvan, Suarez je ugrizao Giorgija Chiellinija i zbog toga je dobio devet utakmica suspenzije za urugvajsku reprezentaciju i četiri mjeseca zabrane igranja profesionalnog nogometa.
FIFA nije imala milosti prema Suarezu, a kazna je bila rigorozna jer su u obzir bile uzete i otegotne okolnosti, odnosno činjenica da mu je to bio treći put u karijeri da je ugrizao protivničkog igrača. Međutim, najpoznatiji skandal u koji je bio upleten bio je onaj s rasističkim predznakom. Trenutak koji je zgrozio Otok dogodio se kad je kao igrač Liverpoola odbrusio ''No hablo con los negros'', ili u prijevodu ''Ne pričam s crncima'', igraču Uniteda Patriceu Evri. Cijela Britanija bila je šokirana, a Engleski nogometni savez nakon opširne istrage kaznio ga je s osam utakmica suspenzije i 40 tisuća funti. Poslije, Evra je pružio ruku pomirenja Suarezu, ali Urugvajac je nije prihvatio. Priča je bila još bizarnija zbog toga što je Suarezov djed bio crnac.
''On je totalni luđak i treba ga doživotno izbaciti iz nogometa'', bilo je mišljenje većine nakon što je ugrizao Chiellinija, no oni koji detaljnije prate karijeru Luisa Suareza tvrde da korijeni njegova iracionalnog ponašanja nisu psihosomatski, nego da potječu iz djetinjstva.
Kakvo je djetinjstvo imao, još je dobar i ispao
Luis je rođen u siromašnoj obitelji, a roditelji su osim njega imali još šestero djece. Sa sedam godina odbio se s roditeljima preseliti u Montevideo pa je ostao živjeti samo s bakom. Naposljetku je ipak otišao u urugvajsku prijestolnicu i odmah postao žrtva nasilja vršnjaka zbog provincijskog nasljeđa i drugačijeg govora. Nestvaran nogometni talent dao mu je priliku da se izvuče iz bijede te da ga okolina prihvati, no krah braka njegovih roditelja emotivno je dotukao dječaka koji još nije bio zakoračio u tinejdžersku dob.
Počeo se povlačiti u sebe, vrlo je rano razvio sklonost alkoholizmu, a školu i nogomet posve je zapustio. Ipak, treneri mlađih uzrasta u Nacionalu nisu odustajali i bili su uvjereni kako se s problematičnim i buntovnim mladićem isplati riskirati.
''Ovo ti je posljednja šansa. Molim te, iskoristi je. Nemoj me iznevjeriti'', molio ga je mnogo puta Wilson Pirez, član stručnog stožera Nacionala, druga najzaslužnija osoba za to da je Suarez postao nogometaš.
Iz pakla i bijede izvukli su ga nogomet i ljubav
Prva je Luisova sadašnja supruga Sofia koju je upoznao kad su oboje bili djeca. Luis je imao 15, a ona tek 12 godina. Od trenutka kad je upoznao Sofiju, Luis je shvatio da nešto radikalno mora promijeniti u svom životu jer je i sam bio svjestan kako je na dobrom putu da krene prema dnu. Napokon je dobio razlog za život. Ostavio se boce i lutanja siromašnim kvartovima Montevidea te se prihvatio lopte i treninga. Iz guzice u glavu mu je došlo da je nogomet jedino što u životu zna raditi te da mu je bogomdani talent jednosmjerna karta za izlazak iz bijede i siromaštva.
Ubrzo se Sofia s obitelji preselila u Španjolsku, a Suarez, slijepo zaljubljen u nju, po svaku cijenu želio se dokopati Europe kako bi bio bliže srodnoj duši.
''Shvatio sam da moram mnogo raditi ako želim biti ponovno u njenoj blizini. Morao sam se trgnuti pa sam trenirao i više nego što sam trebao. Nismo se mogli viđati jer nismo imali novca pa je nogomet bio jedini način da jednom dođem u Europu i uspijem", izjavio je jednom Suarez.
Fanatično je trenirao i ubrzo su ga zapazili skauti nizozemskog Groningena. Kad je napunio 19. rođendan, ispunio mu se životni san - zaigrao je u Europi i započeo zajednički život sa Sofijom. Početak u Groningenu bio je katastrofalan. Igrao je očajno i uprava kluba u nevjerici je promatrala bezvoljnog igrača koji je bez pravog cilja i motiva tumarao terenom. Ali baš kad su bili spremni na to da ga vrate u Urugvaj, Suareza su zvijezde još jednom pomazile.
Suarez je zbog jednog bizarnog razloga odigrao najbolju utakmicu u životu i tako sebi kupio životni mir. Groningen je u rujnu 2006. igrao protiv Vitessea, a protivnički igrači nosili su žuto-crne dresove, gotovo identične onima Penarola, najvećeg rivala Nacionala. Suarezu je to bio dovoljno dobar motiv da u posljednjih deset minuta rezultat 1:3 s tri gola preokrene u pobjedu 4:3.
Igrao je sve bolje i bolje i Urugvajac je zapeo na oko skautima diva iz Amsterdama. Odmah sljedeće godine prešao je u Ajax, a sve ostalo je povijest.
Za sada je Suarez u Barceloni relativno miran. Tu i tamo loše simulira, no barem ne grize i uglavnom radi ono u čemu je jedan od najboljih na svijetu - zabija golove. I to kakve golove... Pitajte Thibauta Courtoisa.
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati