U SUBOTU od 22:30 po hrvatskom vremenu Hrvatska i Srbija će odigrati vaterpolo klasik u finalu Olimpijskog turnira u vaterpolu. Ako izuzmemo susrete iz grupne faze, gdje su obje momčadi igrala, blago rečeno tako-tako, od četvrtfinala, ove dvije reprezentacije pokazale su najviše i ovo je finale sasvim zasluženo i očekivano.

 

 

Hrvatska je najprije pregazila nabrijanog domaćina s 10:6, da bi u reprizi londonskog polufinala igrači Ivice Tucka odigrali najbolju partiju otkako je šibenski trener preuzeo klupu reprezentacije od Ratka Rudića, a ima tome sad već četiri godine.

 

S druge strane, Srbi, aktualni svjetski i europski prvaci do posljednjeg su kola opasno visjeli. Nakon remija s Mađarima i Grcima, najprije su senzacionalno izgubili od Brazila, da bi u presudnim susretima u grupi na jedvite jade srušili Australiju i Japan te se tako na mala vrata plasirali u četvrtfinale.

 

 

Međutim, sve je to bila dječja igra za ono što smo gledali u nokaut fazi. Jednako kako su se Hrvati poigrali sa svojim protivnicima, tako su i Srbi pregazili najprije Španjolsku, da bi u polufinalu protiv Italije već nakon polovice treće četvrtine imali 6:0 i tu je priča bila gotova.

 

U subotu navečer čeka nas vaterpolo klasik, derbi svih derbija, majka svih bitaka, kad pričamo o vrhunskog vaterpolu. Dvije najdominantnije reprezentacije današnjice u međusobnom srazu odlučit tko će biti olimpijski prvak. Hrvati brane zlato iz Londona, dok Srbi, koji su u posljednje četiri godine osvojili sve što se osvojiti moglo, traže svoje prvo olimpijsko zlato.

 

 

Hrvatska i Srbija  svoja su dva posljednja meča na velikim natjecanjima odigrali u finala SP- u Kazanju prošlog ljeta i na Euru u Beogradu prije dvije godine. Srbija je u ta dva susreta deklasirala Hrvatsku (11:4 i 13:6), zadavši još dva najteža poreza u povijesti.

 

Međutim, ova reprezentacija Hrvatske ima nešto što prije nije imala. Barem smo takvog dojma nakon onog remek djela protiv Crne Gore. Rudićeva Hrvatska do svojih je zlata dolazila fanatičnom obranom i nevjerojatnom disciplinom u igri, Nije bio to neki vaterpolo u kojem se moglo uživati, Rudićeva Hrvatska možda gledateljima nije nudila spektakl, no osvajala je zlata. Ova reprezentacija igra posve drugačiji vaterpolo. Napadački, atraktivan, dodali bismo čak i spektakularan- vaterpolo za gledatelje.

 

 

Španjolski Hrvat Xavi Garcia, lijevak, donio je ovoj momčadi kreaciju i maštu, višak opcija u napadu i što je najvažnije, rasteretio je Sandra Sukna obaveze da kad ne ide, da Dubrovčanin mora sam sve rješavati. Pozicija sidruna uoči turnira bila nam je najkritičnija, no pokazalo se, samo na papiru. Ivan Krapić odradi dio prljavih poslova koje mora, no Luka Lončar u Riju je izrastao u ponajboljeg sidruna svijeta. Pokretljiv, nezgodan za čuvanje, a što je najvažnije, brutalno ubojit. Na koncu, pitajte crnogorskog vratara Ščepanovića u kakvom mu je sjećanju ostao Lončar. 

 

 

Za Bušlju smo uvijek znali da je jako vrijedan i važan igrač, no golovi koje je zabio Crnogorcima ostavili su nas bez riječi. Četiri komada, a sva četiri različita i sve jedan ljepši od drugog. Anđelo Šetka igrač je bez kojeg ova reprezentacije ne može. Frazetina, ali dečko je katica za sve. 

Međutim, glavna priča ovog turnira je Marko Bijač. Najbolji vratar Lige prvaka koju je prije par mjeseci posvojio Jug, s vrata je izgurao vječitog Josipa Pavića, a ono što je dečko radio protiv Brazila i Crne Gore, davno nije viđeno u vaterpolo bazenima. Dva peterca Brazilcima i nekoliko zicera s dva metra igračinama poput Janovića i Ivovića kad se lomio rezultat, prava su mala remek djela i Bijač se u Riju nametnuo kao prvo ime ove reprezentacije, što mu priznaju i suigrači.

 

Autor ovih redaka često je znao kritizirati Ivicu Tucka, ali nakon teških poraza u Beogradu od Srbije i Mađarske te onog cirkusa protiv Francuske, drugog načina nije ni bilo. Tada mu je momčad djelovala rastrzano, nepovezano, izgledali su kao hrpa vrhunskih vaterpolista koji igraju međusobno posvađani, dok on s klupe nije imao rješenje kako izgladiti stvari.

 

U Riju, kako smo već napisali, ova Hrvatska posve je jedna druga Hrvatska. Momčad je to s glavom i repom, reprezentacija koja zna što hoće, koja igra prekrasan, učinkovit i za gledatelje atraktivan, vaterpolo te ekipa koja svojim ritmom razbija svakog suparnika.

 

U finalu nas čeka Srbija. Zanemarimo te gluposti koje su Srbe dovele u velike probleme u skupini u Riju. Oduvijek se znalo da prave stvari počinju tek u četvrtfinalu. A tada je Srbija pokazala zašto je velesila koja hara vaterpolo svijetom u posljednjih par godina.

 

Tko je god gledao utakmicu protiv Italije s razlogom se mogao zabrinuti. Ako Talijane nakon 12 minute igre gube 6:0 bez gotovo izrađene šanse za gol, onda je jasno o kakvoj sili govorimo. Vratar Mitrović, Prlainović, Filipović, Gocić i ponajprije ponajbolji vaterpolist svijeta Dušan Mandić, isti onaj koji nas je uništavao u Beogradu, poigravali su se s Azzurima i dojma smo da su Srbi htjeli, mogli su slaviti dvocifrenom razlikom.

 

 

Ipak, koliko Srbi bili jaki i moćni, Hrvatska je pokazala da se u finalu nema koga plašiti. Srbi su odlični, ali odlični smo i mi, i važno je samo da u finalu odigramo svoju igru, a ne da se kao nekad prije prilagođavamo njima da im uđemo u mlin. Tada nemamo šanse. No, zatvori li obrana prilaze golu, bude li pokretljiva, gusta i agresivna i bude činila beton pred vratima Bijača, uvjereni smo da će to zbuniti Srbe. Jer i ono što prođe, na vratima je najbolji vratar svijeta, koji će skidati i s kukom bude li trebalo. Ne vjerujete, pogledajte OVDJE.

 

Za napad se ne plašimo. Igra s igračem više, koja je štekala u prvom dijelu natjecanja, od četvrtfinala je proradila. Protok lopte je puno brži, igrači ne bježe od šuta, a nekoliko različitih opcija koje imamo, podjednako su smrtonosne za protivnika. Uigrana akcija na dva metra i Luku Lončara je najučinkovitija. Izvana rašlje gađaju Sukno i probuđeni Joković, a s krila Bukić i Garcia. Za primjer, gol koji je Xavi zabio s krila Šćepanoviću,nešto je čudesno, gol koji se treba pokazivati mlađim naraštajima koji tek otkrivaju vaterpolo.

 

 

No, nemojmo se zavaravati. Hrvatska je odlična, ali Srbija je Srbija, aktualni osvajač svega što se osvojiti može, svega osim olimpijskog zlata i ne treba sumnjati da će im jedina medalja koju nikad nisu osvojili biti dodatni motiv. Uz činjenicu da igraju protiv Hrvatske.

 

I kad smo bili najjači, s njima smo muku mučili, a sad su nam puno toga ostali dužni. Hrvatska ima igru za Srbiju, međutim Tucak će najveći problem imati kako uvjeriti svoje igrače da su bolji od njih. Jer, neke smo utakmice gubili od njih samo zato jer nismo dovoljno vjerovali da možemo s njima. Vrijeme je da se i toj tradiciji stane na kraj, na koncu, Olimpijski smo prvaci, pa neka se oni plaše nas.

 

 

S druge strane, Srbi nisu posebno euforični plasmanom u finale. Očekivali su to i, bar ako je vjerovati onome što pričaju, jedva čekaju dvoboj s Hrvatskom.

 

 

''Tko god da nam je protivnik, finale je finale. Hrvatska je fantastična ekipa i uvjeren sam da će to biti pravi vaterpolo spektakl. Nadam se da ćemo imati snage da odigramo još jednu utakmicu na visokom nivou i da će to biti dovoljno za pobjedu. Ipak, nikad se ne zna, finale je finale, uvijek je otvoreno. Dati ćemo sve od sebe i vidjet ćemo hoće li to biti dovoljno, rekao je kapetan Srbije Živko Gocić.

 

Slobodan Nikić rekao je kako je pobjedom nad Italijom njegovoj momčadi pao kamen sa srca.

''Imali smo jako težak put do finala, ali baš kao što smo međusobno pričali tijekom cijelog ljeta, najvažnije su utakmice u nokaut fazi. Tada sve ono za što smo se spremali dolazi do izražaja. Odigramo li obranu kao protiv Italije, Hrvati nemaju šanse. Ipak, neću ništa unaprijed najavljivati, nisam nikad, pa neću ni ovaj puta. Samo se radili i osvajali zlata, neka tako bude i sada'', rekao Nikić, koji je dodao:

 

''Hrvate jako dobro znamo, oni su olimpijski prvaci. No, mi smo velika ekipa i uvjeren sam da ćemo znati to okruniti na pravi način.''

 

Fantastični Dušan Mandić, igrač Pro Recca rekao je kako očekuje vaterpolo klasik u finalu.

"Počeli smo polufinale sa 6:0, odmah smo stavili do znanja protivniku što želimo. Ne mogu reći da sam očekivao takav početak. Očekivao sam da ćemo ući maksimalno borbeno, ali stvarno nas je išlo. Prije svega to je zbog hladne glave i velikog srca, karaktera koji je pokazala ova ekipa od početka do kraja", rekao je Mandić., pa je dodao:

 

"Zaboravljamo ovo, ostala nam je još jedna utakmica, najvažnija, finale sa Hrvatskom - vaterpolo klasik. Znam sigurno jednu stvar – uživat ćemo u finalu. Obećavam, dati ćemo sve od sebe, posljednji atom snage kako bi došli do tog zlata. Jedva čekam utakmicu.''