HRVATSKA KOŠARKA

Velika ispovijest Roka Ukića: Zašto sve ovo opet prolazim? Mora nam se jednom vratiti

Velika ispovijest Roka Ukića: Zašto sve ovo opet prolazim? Mora nam se jednom vratiti
Foto: FIBA

"'ZAŠTO sve ovo opet prolaziš, što ti to treba?'

To je bilo pitanje. Moja obitelj, rodbina, mnogi bliski prijatelji - svi su jednako reagirali. 'Zašto bi sve to ponovno prolazio' i slične, ponajviše negativne - dobro, ne ponajviše, ali sigurno je više negativnih nego pozitivnih - reakcije o mom vremenu provedenom s hrvatskom košarkaškom reprezentacijom. I o hrvatskoj košarci općenito u posljednjih 25 godina", započeo je hrvatski kapetan Roko Leni Ukić svoju priču koju je napisao za službenu stranicu FIBA-e.

"Nažalost, košarka je postala nešto kao ispušni ventil za hrvatske navijače. Hej, dok svim ostalim sportovima poput nogometa, rukometa ili vaterpola ide dobro i donose velike medalje, čini se da nema razloga za iskaljivanje frustracija dok gledaju te sportove. Njima sve ide u dobrom smjeru. Zato ljudi na neki način samo čekaju košarku, da izgubimo još jednu tijesnu utakmicu (učinili smo to puno puta), pa da svi postanu negativni i ispucavaju tenzije.

Vidite, svi oko mene imaju razloga biti skeptični. Imali su svoje razloge da pitaju zašto bi netko prolazio sve to s 35 godina. Pogotovo zato što se čini da sam sad već u opuštenoj fazi karijere, pa i života.

Ali duboko u duši još sam natjecatelj. Kako ja to vidim, ako postoji samo 10 posto šanse da opet krenemo uzlaznom putanjom, ja sam za. Nepopravljivi optimist. I na kraju dana, dajte - volim košarku. Volim igrati košarku. Volim gledati košarku. Svatko tko je može igrati je privilegiran. U nekim zemljama ne moraš se opravdavati zašto još želiš igrati., pomoći, ići prema gore, biti nepopravljivi optimist. Mislim, čisto sumnjam da se Manu Ginobili ikome morao opravdavati zašto ŽELI cijelo vrijeme igrati za Argentinu.

Tu smo mi Hrvati malo nezgodni. Zaista jesmo. Volimo rano otpisivati igrače. Volimo klince od 18 do 20 godina. A onda, ako ne prijeđu na iduću razinu, percepcija javnosti o njima samo je jedna, a savršeno stane u stih Queens of the Stone Agea: 'It's all downhill from here' (odavde se može samo prema dolje). Nije tako samo sa mnom. SVAKI igrač prolazi isto ako ne postane novi (umetni Toni, Dražen, Dino, Krešo, kojeg god velikana hrvatske košarke si volio). Tako to ide. A onda shvatiš da LeBron James i Carmelo Anthony imaju isto godina kao ja, u vrhunskoj su formi i teško je vidjeti razliku u tome kako izgledaju danas u odnosu na prije 10 godina. Ne vidim zašto i ja ne bih onda igrao, makar na svojoj razini težine. Ne uspoređujem se s njima, nema šanse. Svi mi funkcioniramo na vlastitim ljestvicama.

Zato sam počeo razmišljati o povratku u reprezentaciju. Misli lutaju kad razmišljam o reprezentaciji, premotavam ih sve do 2002. kad sam debitirao u Ohridu na kvalifikacijskoj utakmici za Eurobasket 2003. Izbornik Neven Spahija stavio me da igram sa 17 godina u nevjerojatno ludoj atmosferi protiv Petra Naumoskog i Vrbice Stefanova, dviju ikona europske košarke. Jedan od mojih suigrača bio je izuzetno nervozan u to vrijeme jer je trebao dobiti dijete dok smo bili na tom gostovanju. Taj suigrač? Nikša Prkačin. To dijete? Roko Prkačin, moj sadašnji suigrač u reprezentaciji. Ludo, zar ne?

Cijela mladost je prošla od te 2002. I da mi je netko rekao da ću ponovno igrati kvalifikacije za Eurobasket 18 godina poslije, teško bih mu vjerovao. Mislio bih da ću na neki način još biti vezan za košarku 2020., ali da ću opet igrati kvalifikacije? I da mi neće biti zlo od svega? Da ću fizički izdržati sve što sam prošao u karijeri? I biti s momčadi 18 godina kasnije? Ne bih mislio da je to moguće. Ali drago mi je što je ovako ispalo. Drago mi je da sam još gladan natjecanja, dokazivanja na parketu, sučeljavanja s novim generacijama europskih igrača i - kako se ispostavilo u našem posljednjem Prozoru - pobjeda.

Kad se sjetim 2002... Koliko je stvari moglo biti drukčije, bolje, pozitivnije? Kako za mene tako i za reprezentaciju. To je drugi dio moje motivacije za povratak. Nakon što nam je toliko puta slomljeno srce, mora nam se negdje vratiti, zar ne? Ok, sport je prilično precizan, ne postoji golema ploča na kojoj netko odozgo bilježi koliko smo puta zeznuli u tijesnim, ključnim utakmicama pa da je sad vrijeme da nam se vrati nečim dobrim. Ali zakon velikih brojeva mora biti na našoj strani. Mora završiti dobro za nas, barem jedanput.

Na primjer, sjetite se 2005. Bili smo jedan skok Marka Tomasa (preko ispružene noge španjolskog igrača) udaljeni od polufinala. Da, to je TA utakmica. Koja je postala hit na YouTubeu, ali iz potpuno pogrešnih razloga. Tad mi je bilo 20 godina i igrao sam zaista važne minute u eliminacijskoj utakmici na Eurobasketu, odigrao sam vjerojatno najbolje poluvrijeme karijere. Ali koga briga, izgubili smo.

Ili 2009., kad smo na poluvremenu imali 12 razlike protiv Slovenije u četvrtfinalu. Definitivno moje najbolje Europsko prvenstvo, ali koga briga, ostali smo jednu loptu kratki do polufinala. Opet.

Ili 2016., prekrasno ljeto u kojem smo se kvalificirali na Olimpijske igre u Riju i igrali izvrsnu košarku... i u kojem smo ostali korak do polufinala zbog još jednog poraza na jednu loptu.

Puno je toga moglo otići na našu stranu. Ponekad nismo imali sreće. Ponekad nismo imali kvalitete. Ponekad je problem bio naš mentalitet. Ostali smo kratki. Ali dajte, bez žaljenja. Nepopravljivi optimist, sjećate se? I dalje mislim: 'Ako imaš priliku učiniti nešto novo i veliko, zašto ne pokušati?'

Čovječe, dok zapisujem sve ove nesretne scenarije, moram reći da me onaj iz 2016. boli najviše. Zato što smo zaista igrali našu najbolju košarku. Bili smo OVAKO blizu povijesti, igranja u polufinalu Olimpijskih igara. Ali izgubili smo od tada bolje momčadi, Srbija je bila fenomenalna i završila je na postolju. Samo... Nikad nam se nije činilo da smo bili tako daleko od njega. Igrali smo iznad svoje razine i to je vjerojatno razlog zašto ta propuštena prilika tako boli. Nakon Rija bio sam na dnu. Nisam mislio da ću se ikad vratiti u normalu. Ne pretjerujem, ta 2016. zaista mi se činila kao kraj svijeta. Međutim, od tada su prošle četiri godine. Nova prilika je odmah iza ugla, zašto ne bismo opet pokušali svim snagama?

Naposljetku, bio sam ponosan na to kako smo predstavljali Hrvatsku na Igrama 2016. To nije bilo nešto obično, predstavljali smo svoju zemlju na pravi način. Ali nakon Eurobasketa 2017. pojavila se sasvim drukčija paleta emocija.

Svi su očekivali da će 2017. biti godina Hrvatske. Zašto ne, nakon Rija 2016.? Ali raspali smo se na svaki mogući način, izgubili od Rusije u osmini finala. Kvragu, nismo samo izgubili, nismo bili ni blizu izdanja iz 2016., ni na terenu ni izvan njega. I to je naš podbačaj. Nakon teškog poraza od Rusije u Hrvatskoj se smračilo. Na sljedeće tri godine.

Bio sam razočaran i bilo mi je svega dosta nakon Istanbula, a povrh svega, stigao je novi sustav kvalifikacija s Prozorima. Puno se toga događalo iza zatvorenih vrata i vjerojatno je najbolje da ljudi ne znaju sve o tome. Ja nisam igrao za reprezentaciju, novi sustav nije odgovarao Hrvatskoj i nismo se plasirali na Svjetsko prvenstvo 2019., otud zaključak o 'sumraku'. U to vrijeme nisam se više vidio u reprezentaciji, nikad. Ali vrijeme liječi. Trebala mi je ta pauza jer sam se igrajući u 2020. osjećao kao 2002., kao da ponovno debitiram za reprezentaciju.

A kad stekneš taj dobar osjećaj, odjedanput misliš samo na dobra vremena kad si nosio crveno-bijeli dres. Slovenija 2013., Peking 2008. Čovječe, imali smo nekih dobrih nizova u moje vrijeme. Na to se svodi osjećaj reprezentacije, svaka je emocija prenaglašena. Tako je vjerojatno i u drugim momčadima, ali čini mi se da je posebno tako u Hrvatskoj. Kad je dobro, prenaglašeno je dobro. Biti dio momčadi kad takve emocije udare izuzetno je lijepo i želiš zauvijek zadržati sjećanje na to. Uvijek se nadaš da ćeš ih doživjeti barem još jedanput.

Danas je okruženje u hrvatskoj reprezentaciji potpuno drukčije. Na neki način kao da je opet 2002., ali ipak je drukčije. Tada sam bio najmlađi igrač, sad sam daleko najstariji. Ne samo u svojoj momčadi nego kad gledam i protivničke postave. Sad sam više mentor mlađima. I nikad mi nije bio problem prihvatiti tu ulogu, to sam činio i posljednjih pet, šest godina i na klupskoj razini.

Dečki koje sad imamo, koje je trener Veljko Mršić izabrao, njihova imena neće vam puno značiti, ne igraju u velikim europskim klubovima. Ali čovječe, daju sve za reprezentaciju. Zabavno je biti u njihovu društvu, vole odgovornost koju nosi igranje za Hrvatsku i došli su spremni, fizički i mentalno, za izazove kvalifikacija 2020. To ti daje osjećaj zadovoljstva što radiš s njima. Pretpostavljam da je to razlog što smo krenuli s 2-0 na ovom novom početku.

I cijeli taj pobjednički početak, uz koji sam odigrao dobru utakmicu na gostovanju u Nizozemskoj, učinio je da izgledam kao bolji igrač nego što sam prije bio. Ne mislim da je tako. Najbolje godine su iza mene. Ali to ne znači da ne mogu dati više za momčad, da mogu biti koristan za ekipu na parketu. Čudno je kako to ide u Hrvatskoj. Jedna dobra utakmica i odjedanput me hrpa ljudi smatra omiljenim igračem. Isto kao što su me otpisivali kad god bih odigrao loše. Prošao sam taj ispit odavno. Znam svoju vrijednost. Nisam ni bolji ni lošiji nego što sam bio jučer, ne na temelju jedne utakmice. To je i moj savjet mlađim igračima. Tako trebate gledati na svoje izvedbe, inače ćete se mentalno raspasti.

Svježi, novi, pobjednički početak... Veći je od samo dvije utakmice. Sad možemo raditi u miru. Imamo dobru atmosferu, gradimo sve prema našem najvećem trenutačnom cilju - kvalifikacijskom turniru za Olimpijske igre, koji će se igrati u mom rodnom Splitu kad-tad. To je nešto što nisam mislio da ću ikad doživjeti. Nikad, NIKAD nisam igrao za reprezentaciju u Splitu, ni jedanput u ovih 18 godina. I uzbuđen sam kao da je meni opet 18 godina.

Ljudi misle da je turnir u Splitu razlog mog povratka, ali nije tako. To je samo još jedna stvar koja mi ide na ruku i mogu se samo moliti Bogu da budem zdrav i u dobroj formi kad dođe vrijeme za turnir. Sama pomisao o plasmanu na moje treće Olimpijske igre, što bi bilo ogromno postignuće, čini me ponosnim.

Kad sve zbrojim, cijela moja priča, ova 18 godina duga vožnja, sve emocije, dobre i loše, bilo je to izuzetno putovanje. I da pokušam odgovoriti na pitanje s početka ove priče: još nemam pojma zašto bih sve to još jedanput prolazio. Ali reći ću vam kad saznam.

Nadam se, s postolja 2021."

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara