VESELIN VUJOVIĆ

Veselin Vujović: Htjeli su mi skinuti glavu, bio sam igračka u rukama moćnika

Veselin Vujović: Htjeli su mi skinuti glavu, bio sam igračka u rukama moćnika
Foto: EPA

LEGENDARNI crnogorski rukometaš i aktualni trener PPD Zagreba Veselin Vujović danas slavi 59. rođendan. Tim povodom u suradnji s YugoPapirom prenosimo intervju za Halo u poverenju objavljen u siječnju 1984. godine.

JEDAN od najboljih svjetskih lijevih vanjskih Veselin Vujović (22), član našeg najboljeg rukometnog kluba Metaloplastika, koji juriša na osvajanje Kupa europskih prvaka, ima u svojoj vitrini već dosta zlatnih i srebrnih medalja sa Svjetskog prvenstva, Mediteranskih igara, Balkanijade, s omladinskih prvenstava svijeta... Ovaj visoki i čvrsti momak govori tiho, ali oštro o stanju u jugoslavenskom rukometu pred olimpijsku 1984. godinu i velika natjecanja, na kojima svi žele još medalja u ionako zlatnoj riznici jugo-rukometa.

"Nikada nisam imao incident u karijeri osim onoga protiv Crvene zvezde u Beogradu. Pokoškao sam se, ali nisam fizički napao suca kako je stajalo u zapisniku. I trener Živković me je branio, ali drugi su mislili drugačije. Koliko mi je taj incident odmogao, toliko je i pomogao u smislu popularnosti, mada je sve to bilo predimenzionirano. Prvo sam kažnjen sa šest mjeseci neigranja. Nisam molio za milost, bio sam razočaran jer znam da to nije bilo u redu i činilo mi se da bih poludio da stvarno nisam igrao šest mjeseci. Potom su na scenu stupili delegati iz svih republika i pokrajina. Jednostavno su se utrkivali oko prijedloga za moju kaznu, svaki je gledao svoje osobne interese - i računali su da mi kazna teče kada igram protiv njihovih klubova. Razvlačili su me na sve strane, a ja sam se osjećao kao neka igračka u rukama moćnika.

Međutim, na sjednici Udruženja prvoligaša kazna je preinačena u uvjetnu i srušena je odluka Disciplinske komisije. Tek tada mi se vratila vjera u sport, jer je bilo i ljudi koji su vjerovali da sam potreban jugoslavenskom rukometu. To je divno. Ne znam iz kojeg razloga su mnogi bili protiv, ali puno su mi pomogli i novinari koji su u javnosti dosta ublažili moj incident. Mnogi su se željeli baš iskaliti na meni poslije incidenta koji su mnogi prije mene imali. Htjeli su mi skinuti glavu, ali im to nije pošlo za rukom."

Što donosi titula zaslužnog majstora sporta Jugoslavije?

Primam najviše 18.000 dinara mjesečno. To je sve. U Metaloplastici teško mogu dobiti stan, a živim sa ženom i djetetom u iznajmljenom stanu. Znam da se to teško može riješiti u mom klubu, koji ima čak pet reprezentativaca. Lakše je u drugim klubovima koji nemaju toliko vrhunskih sportaša i zato često razmišljam o odlasku, iako mi je lijepo u Šapcu i klubu.

Traže te menadžeri iz inozemstva?

Da. Kada su mi menadžeri iz SR Njemačke ponudili 40.000 dolara, zavrtjelo mi se u glavi, jer mi je krivo što ovdje nisam dobio ono što zaslužujem poslije toliko medalja. Svaka čast nogometašima kada dovedu sto tisuća ljudi na stadion, ali mi je neshvatljivo da su pred tolikim svijetom neborbeni i indolentni. Isti imaju stan i auto, a ništa nisu donijeli našem sportu. Na pripremama reprezentacije dolaze nogometaši iz druge lige s BMW-ima i mercedesima, prepuni para, smiju nam se i rugaju. To je užasno. Gledamo ih sa strane jer nismo u mogućnosti mjeriti se s njima. I mi do 28. godine ne možemo u inozemstvo. Šansa nam je predstojeća Olimpijada i osvajanje medalje. Vjerujemo da će nam dopustiti raniji odlazak, kao što je to bio slučaj s Kićanovićem, Dalipagićem i Jerkovom. Rado bih igrao u Španjolskoj. To je lijepa zemlja i igra se puno lakši rukomet, za razliku od čvrstog u SR Njemačkoj

Pričao si da si prezasićen rukometom?

Strašno smo vezani za svoju zemlju. Kod nas ljudi u udruženom radu rade od šest, ali zato imaju puno mogućnosti da zabušavaju, zezaju se, foliraju, uzimaju bolovanja - i nikom ništa. Postanu gastarbajteri, rade crnački i zarade odlične pare. Da rade toliko ovdje, zaradili bi i više od tih deviza preko. Nije ni čudo što sam prezasićen rukometom, svakodnevnim napornim treninzima, kada materijalne stimulacije nema pa nema. Od nečega se mora živjeti, a ne samo od ljubavi prema sportu i rukometu. Eto, nogometaši svašta pričaju o inozemstvu, hvale se, ali tamo samo igraju i šute. Međutim, ovdje, iako nemaju nikakve rezultate, ponašaju se prepotentno, nedomaćinski i rade što ih je volja, a mi na svakoj utakmici izgaramo.

Kakvo je stanje u reprezentaciji?

Zlatni olimpijci iz Münchena Pokrajac, Živković i Arslanagić rade fantastično. Odlično se razumijemo, a i oni nisu puno stariji od nas. Nema svađe i ljubomore, vlada harmonija i svi smo braća. Samo nas neuspjeh na Olimpijadi može rasturiti.

Ipak, ima i svađa?

Kapetan Jurina i Cvetković potukli su se na turneji po SR Njemačkoj oko jedne najobičnije stolice. To je beznačajno, a nije ni bilo jakih udaraca. Poslije 30 dana naporne turneje, onako umoran i nervozan i s rođenom ženom ćeš se posvađati. Ružno je što pojedinci žele u javnosti predimenzionirati i najmanju svađicu. Potom se svi izljube i izmire. Čak je Pokrajac kupio Jurini i Cvetkoviću bocu pića za pomirenje. To je divan odnos. Kod nas nema Sliškovića i Sušića. Evo, Sliškovićev otac veli za sina da je "najbolji među najboljima". Pa zašto onda na svakoj utakmici ne igra za devetku već zabušava li zabušava?

I na kraju budi iskren - ima li u rukometu namještaljki?

Mislim da nema nikakvih namještaljki, jer se dešavaju iznenađenja i nepredvidivi rezultati u prvenstvenoj utrci. Da je mutnih radnji, do toga ne bi došlo. Uostalom, mislim da i nema dovoljno novca za namještanje utakmica i rezultata. Mi smo pravi amateri u odnosu na nogometaše, iz jednostavnog  razloga, jer rukomet prihvaćamo kao sport, natjecanja i igru, a ne kao kalkulacije i unosan biznis.

Ovaj izuzetni sportaš blago se nasmiješio i s neskrivenim oduševljenjem dodao o svom klubu Metaloplastici:

"Imamo najjači tim u povijesti jugo-rukometa, i vjerujem da ćemo stići do krova Europe i osvojiti Kup europskih prvaka. Nisam bahat, ali što se državnog prvenstva tiče i natjecanja u Kupu Jugoslavije, trebali su nam dati pehare unaprijed - da uopće ne igramo i ne maltretiramo se na dugim putovanjima. Što možemo kad smo najjači!"

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara