Foto: Ronald Goršić, Boris Kovačev/Cropix

SVEČANOST kojom je Dinamo obilježavao 100. rođendan prethodnika nasilno ugašenog '45., odisala je patinom starog Građanskog, Dinama i Zagreba.

Crno-bijelo u plavoj boji

Bolja prošlost sve trojice evocirala se krasnim evergreenima Diklića, čija se nadahnuta izvedba "Gde si sad moj prijatel" može shvatiti i kao pitanje upućeno slavljeniku, zatim pokojnog Robića, dok su u pozadini prolazile posivjele slike zalizanih velikana s prijeratnog igrališta u Koturaškoj i najbolje generacije iz 60-ih ili onih s "fudbama" iz '82.

U hommage Zagrebu i Dinamu kakvi su nekad bili, uklopili su se i nastupi suvremenika; Connect su neočekivano otvorili proslavu, ali im je ambijent pobudio malo previše strahopoštovanja za njihovu hip-hop himnu "Boja mojih vena" u pratnji live banda. Simpatično su zvučali i Klinci s Ribnjaka u marševskoj verziji "Nebo se plavi.."

Dolenčićeva rutinska režija i Blažičkova patetična prenemaganja

Naravno da na "svetom mjestu hrvatske Thalije", kako je daske nacionalne kazališne kuće nazvao predsjednik kluba Mirko Barišić, nismo očekivali Mamićeve aerodromske striptiz razularenosti, ali kao što na Maksimiru fali publika, tako je i Dinamovoj proslavi nedostajalo "ono nešto". Krešimir Dolenčić je ovo aseptično odradio; skečevi s neizostavnim Tarikom i Reneom imali su tek par dobrih fora, a završiti regularni dio programa Sinatrinom My way svakako ne spada među vrhunce inovativnosti.

Video s proslave: Razgovori s Vlatkom Markovićem, Igorom Cvitanovićem, Mateom Kovačićem, Vladimirom Šeksom, Srđanom Mladinićem...

Mirna Berend je profesionalnim i decentnim dijelom svog voditeljskog posla podsjetila na najbolja izdanja Lijepom našom, ali je njen kolega Ivica Blažičko pokazao da je na njega neograničeno utjecala "mama, velika Dinamova drukerica". Meštar ceremonije je po pretjerano ganutom glasu punom patosa i naricateljskom tonu podsjećao na drugog Berendičinog suvoditelja, Branka Uvodića.

Razočaravajući dokumentarac koji nije otkrio ništa novog

I dok je sve ovo bilo, što bi Otto Blažević rekao, "tipi-topi", preko jedne stvari se ipak ne može prijeći: U programu proslave u HNK-u najviše nas je zaintrigirala najava praizvedbe dokumentarca o Dinamu.

Ispostavilo se kako je rad Jadranka Pongraca najtanji dio obilježavanja velikog jubileja, a stvarno je umjetnost od kluba bogate, burne, intrigantne i kontroverzne prošlosti, kakav Dinamo je, a Građanski je bio, napraviti onako dosadan i nezanimljiv uradak. U filmu je puno propušteno i neprikazano (Cico Kranjčar je bjesnio po izlasku iz kazališta), a ništa novo ili neviđeno nije otkriveno.

Što drugo reći o filmu o Dinamu u kojemu ni u jednom kadru ne vidimo primjerice Marka Mlinarića, a najveći broj ključnih događaja klupske povijesti prezentiran je već tisuću puta viđenim snimkama, od kojih se neke ponavljaju i u samom filmu. Dinamo mora dobiti puno bolji dokumentarac od ovog.

Zucker kommt zu letzt: Još jednom Kramer protiv Kramera i secesijska torta

Ipak, da na kraju kući odemo sretni, pobrinuo se Dinamo darivanjem još jedne u nizu Kramerovih monografija i 3D projekcijom na fasadi kazališne zgrade. Moramo priznati da HNK nije tako dobro izgledao još od spota za Tek je 12 sati: Stupovi na pročelju pretvorili su se u rođendanske svjećice, a vatromet je zaparao nebo.