PUNO SE toga dobroga ove sezone događa u SHNL-u: publika se mahom vratila na stadione, do posljednjeg kola gotovo sigurno neće biti okrunjen prvak, a medijska pompa veća je nego ikad. Ljudi po ulici i kafićima pričaju o domaćem nogometu, a čak i u ponedjeljak poslijepodne – u slijepom terminu – napuni se stadion u Puli kada gostuje Slaven.

Postoji i drugi dio na koji često upozoravaju skeptici: kvaliteta nogometa takva je da će već na ljeto doći svojevrsno otrežnjenje, jednom kada se hrvatski klubovi sudare s onim europskima, a pritom se ne misli na europske klubove prve ili druge klase.

Unatoč velikoj neizvjesnosti te ligi u kojoj doista svatko može pobijediti svakoga (jer danas svi igraju nogomet, zar ne), jedan podatak otkriva nedostatak koji se lako može interpretirati ujedno kao estetski i taktički problem.

Riječ je o vrlo bazičnom, a opet vrlo jasnom podatku. Naime, SHNL je liga u kojoj se postiže ekstremno malo golova. U odnosu na top 20 europskih liga, zapravo daleko najmanje. A to, kako god da se gleda, nije dobro.

Rekordno nizak broj golova

Gledajući brojke ove sezone, u SHNL-u po utakmici pada tek 2,35 golova po susretu. To je daleko ispod prosjeka bilo čega u Europi, neovisno o tome gledamo li lige petice ili ostatak ozbiljnih europskih liga.

Kao što se vidi, prosjek u ligama petice iznosi velikih 2,85 golova po utakmici, a ni nogometna Europa ne zaostaje za puno. Prosjek top 20 europskih liga (iz čega je HNL ispao) vrlo je sličan – gotovo pa 2,8 golova po susretu. Činjenica da u SHNL-u po utakmici vidimo gotovo pa pola gola manje nego što je europski prosjek treba zabrinuti.

Nije tu riječ samo o nogometnoj atraktivnosti ili estetici, nego je stvar i taktičke, pa čak i razvojne prirode. Broj golova u ovom slučaju samo je indikator generalne napadačke neaktivnosti, koja se podudara s vrlo malim brojem prilika za pogodak te generalno malom aktivnosti opasne napadačke igre. To je sve zapravo suprotno modernim nogometnim trendovima te povratak na neke starije nogometne maksime.

Je li samo do golova?

Stvar koja posebno treba brinuti kada se uzme u obzir nedostatak pola gola u odnosu na europski prosjek jest i sam odnos HNL-a prema vlastitom prosjeku. Otkad se posljednjih 11 sezona igra postojeći format natjecanja, prosjek HNL-a je 2,63 gola po susretu, a čak je u pet sezona liga bila na razini europskog prosjeka pa i više. U istom formatu, u vrlo sličnoj konkurenciji, ista je liga znala producirati i vrlo efikasne sezone.

Ono što je posebno zabrinjavajuće jest da nije stvar konverzije, nego naprosto toga da se u ligi stvara jako malo prilika za pogotke te općenito opasnosti unutar protivničkog 16-erca. Samo za usporedbu, ove se sezone u Premier ligi može naći čak 27 igrača koji su promašili 10 ili više velikih prilika.

Taj podatak prije svega govori o tome koliko se puno prilika općenito stvara u toj ligi. U Hrvatskoj su takva zasad samo dva igrača, a sasvim je moguće da će tako ostati i do kraja sezone. Dodatno, maknemo li golove iz jedanaesteraca, dva najbolja strijelca lige postigla su tek 11 pogodaka, a tek tri igrača su postigla preko 10 golova.

Ako se pogledaju i drugi napadački ili kreativni elementi, liga jako zaostaje u pogledu individualnih akcija poput driblinga ili tehničkih elemenata poput ključnih dodavanja ili točnih centaršuteva.  

Svaki tip akcije koji je usmjeren na stvaranje opasnosti pred protivničkim golom zastupljen je vrlo skromno, čak i kad se usporedi s kvalitetom usporedivim ligama. Jedina uopće top 20 liga koja je po sterilnosti napada usporediva s SHNL-om jest Grčka liga, a čak i tamo pada ipak malo više golova.

Kako je do toga došlo?

Postoji nekoliko zabluda zašto u SHNL-u pada toliko malo pogodaka. Obično se tiču stvari poput stanja terena, veće konkurentnosti te manje lige s više derbija ili teških utakmica. Da je do stanja terena, onda bi sve sezone bile poput ove, a pogotovo one prije hibrida ili od prije dvadesetak godina, a podaci sugeriraju nešto sasvim drugo.

Konkurentnost lige doista je veća, ali takva je situacija u mnogim ligama – a najbolji primjer je 2. Bundesliga – pa se ne vidi pad u broju golova. Kada se pogledaju i lige petice, ne postoje indikatori pada broja golova kada međusobno igraju klubovi slične snage.

Uostalom, i susjedi Slovenci igraju ligu 10 pa je brojem golova gotovo u skladu s europskim prosjekom, slično kao i Austrijska Bundesliga, koja broji 12 klubova te se dodatno račva na ligu za prvaka i onu za opstanak, čime povećava konkurentnost.

Kada se usporede slične lige, manji broj klubova ili veća konkurentnost općenito ničime ne indiciraju pad u broju golova. Ono što se može vidjeti razmjerno je velika razlika sjevernog i južnog, nazovimo ga mediteranskog nogometa.

Čak i među top 10 liga Europe, vidljivo je kako se primjetno manje golova postiže u Španjolskoj, Italiji i Portugalu, a na tom je tragu i Grčka. Ono što se također vidi kao zajednički nazivnik u svim spomenutim ligama jesu neki trendovi koji pridonose manjem broju golova, a specifični su i za našu ligu.

Ukratko rečeno, žive igre je manje, a intenzitet igre je niži. Manje se riskira u pritisku i ekipama u prosjeku više treba kako bi osvojile lopte od protivnika. Ti su podaci najbolje vidljivi po broju prekršaja; u tom su smislu klubovi SHNL-a s 27 prekršaja u prosjeku u samom vrhu velikih europskih liga. Kada se tome pribroji i duže vrijeme da bi se svaki prekršaj, ali i prekid uopće izveo, jasno je da intenzitet igre pada.

Osim toga, čak i u takvim ligama – poput španjolske – postoje klubovi koji na račun inovacije i talenta postižu značajno više golova od svih te igraju drugačiji tip nogometa. To bi u Hrvatskoj ligi trebali biti još Rijeka i Hajduk, s obzirom na to da Dinamo to postiže.

U mnogim prošlim sezonama, pogotovo onima kada je padalo puno golova, obično bi se Rijeka i Hajduk pridružili Dinamu i Lokomotivi kao ekipe sposobne stvarati prilike i zabijati golove.

Zašto je to uopće problem?

Logično je pitanje – zašto bismo se uopće zamarali s brojem golova ako je publike više, liga je neizvjesnija i generalno je osjećaj kako svi više uživaju u nogometu. Odgovor je zapravo vrlo jednostavan.

Manji broj golova te sve što s njime dolazi – manje stvaranje prilika, manje kreativne igre, više prekršaja i prekida – dolazi na naplatu u europskim utakmicama, kada klubovi naše lige (uz iznimku Dinama) ne mogu pratiti tempo igre ni trećerazrednih europskih ekipa ili se spotiču u kreaciji i protiv puno slabijih protivnika poput Ružomberoka.

Da bi stvar bila bolja, prvak će ove sezone imati rekordno mali broj bodova, a u slučaju Hajduka ili Rijeke teško je zamisliti scenarij u kojem ne bi mogli doći do barem jednakog broja bodova da su igrali puno riskantnije i na gol više. Postojeći stil nogometa nikome zapravo nije pomogao, samo je smanjio atraktivnost igre i povećao štetu kod razvoja mnogih igrača.

U tom smislu, svojevrsne su iznimke Istra i Slaven te Dinamo, iako ni njih ne treba amnestirati iz postojeće priče. Sve u svemu, nogometna estetika ove je sezone pala u drugi plan, baš kao i sklonost kreativnim rješenjima i nadigravanjima. S njima je u drugi plan pao i intenzitet igre i volja za rizikom. Mnogima to, a na to imaju potpuno pravo, nije uopće važno, ali doista znakovi su upozoravajući. Možemo se samo nadati da stanje nije trajno.