Vrijeme je da se igrači uhvate za muda i kažu - idemo do kraja

Vrijeme je da se igrači uhvate za muda i kažu - idemo do kraja
Foto: EPA

NOGOMET u pravilu piše velike romane. A nema boljeg mjesta za trilere od Svjetskog prvenstva. Hrvatska je pobijedila prvu nokaut utakmicu nakon francuske bronce. Hrvatska je u četvrtfinalu Svjetskog prvenstva. Odigrala je slabu utakmicu, ali joj je ona možda bila potrebnija nego dobra utakmica. 

Poulsen i nedostatak kompaktnosti najveći problem

Danci ničime nisu iznenadili u svojoj igri. Njihov plan igre u napadu bio je pokušati barem malo izvući Hrvatsku iz bloka i onda dugom loptom tražiti Poulsena, koji je koristio svoju prednost u visini nad Strinićem. Problem je bio nekoordinirani izlazak Modrića i Rakitića u pritisak prema danskim stoperima i veznjacima – bez prave suradnje s prednjom linijom, Hrvatska nije uspijevala tu spriječiti napade, a nakon duge lopte, nije bilo dovoljno igrača u zoni oko Poulsena da Hrvatska tu loptu osvoji. Danci inače igraju s visoko postavljenim bočnim igračima zbog čega imaju velikih problema u tranziciji, ali ovdje su ih iz poštovanja prema snazi suparnika ipak ostavili bez velikih ofenzivnih avantura, povučene dublje u teren. Ali oni nisu na kraju Dancima bili ni potrebni – preko krilnih igrača su mogli jednostavno spuštati lopte u sredinu terena gdje su bili bolje postavljeni. U barem 10-ak navrata u prvom dijelu, prednji hrvatski red pritiskao je suparničku obranu, dok su Lovren i Vida u strahu od duge lopte iza leđa stajali na 35 metara od Subašića, čime su Brozović, Modrić i Rakitić ostajali na 50 metara brisanog prostora što je nemoguće braniti. Danska nije Hrvatsku ubijala izrazitim zicerima, ali ona to nikada ni nema. Ali je imala previše udaraca, opasnih centaršuteva i flipera u šesnaestercu iz kakvih u pravilu zabijaju i pobjeđuju. Sve do Rebićeve šanse, odnosno penala za Modrića, stvorili su više opasnosti od Hrvatske.



Izolacija prednjeg trojca

U prvih 20 minuta Hrvatska je u posjedu izgledala prilično dobro. Modrić se morao vraćati po loptu (što je Rakitić dobro prepoznavao pa bi na suprotnoj strani otišao visoko) kako bi onemogućio danske veznjake da jednostavnim markiranjem Rakitića i Brozovića natjeraju hrvatsku obranu na dugu loptu, što je ostavilo prazan prostor ispred Mandžukića. Ipak, i krila su ulazila u sredinu terena, a Mandžukić se više nego prije spuštao po loptu i Hrvatska je imala dobre linije dodavanja, bez velikih rupa u posjedu. Ali to je potrajalo prekratko – nekompaktnost u obrani i kroničan nedostatak strpljenja te hitanje u brza dodavanja kojima se gubio posjed razvodnili su hrvatsku igru. Utakmica je ostala bez kontrole, s obje ekipe koje su bile otvorene vjerojatno i puno više nego što bi htjele, ali bez dovoljno hrabrosti s obje strane da iskoriste suparnikovu slabost. U takvoj igri, prednji trojac Hrvatske ostajao je sve više i više na terenu želeći dobiti brzu loptu i riješiti utakmicu, što je Hrvatsku prepolovilo. Modrić bi se izvukao po loptu, ali jedine opcije na lopti su bili bekovi koje su Danci puno bolje zatvarali nego u dosadašnjim utakmicama. Kada je bio očigledan i veliki energetski pad, govor tijela postajao je sve lošiji, igra nepovezanija, a nervoza veća. Hrvatska je ovdje odigrala najslabiju utakmicu na prvenstvu i pobijedila. S aspekta onoga što slijedi, to je najbolji mogući scenarij za Dalićeve pulene. 


Najbolji mogući scenarij

Hrvatska je dobila šokantan i nesretan gol u prvoj minuti. I vratila se. Djelovala je kao psihički labilna momčad koja je pred raspadom. I izdržala je. Modrić je, sasvim neočekivano, dobio kartu za najveću hrvatsku pobjedu još od francuske bronce. I propustio ju je. U raspucavanju penala je Hrvatska dvaput promašila. I pobijedila. Loša utakmica koja donese ovakav psihološki momentum na ovom tipu turnira, s malim brojem utakmica koji se svede na taktički banalne obrasce i uglavnom ga uvjetuje psihofizička spremnost igre, nešto je najbolje što se Hrvatskoj moglo dogoditi. Dokazali su sami sebi da ne postoji nikakvo prokletstvo prve nokaut faze. Dokazali su da mogu pobijediti u utakmici koju loše odigraju protiv dobrog suparnika. Dokazali su da se mogu dići i preporoditi kada su u nokdaunu četiri puta na susretu. Prije svega sami sebi, a onda svima ostalima. Istina je da je Subašić skinuo tri penala, što je anomalija. Ali nekad treba imati vrhunsku partiju jednog igrača da se izbaci suparnik. Istina je da je Modrićev drugi penal bio još gori nego prvi i da mu je sasvim slučajno ušao identičan šut koji Jorgensenu nije. Ali da bi se otišlo do kraja, treba imati i sreće. Treba imati i muda pucati nakon prvog promašaja. Hrvatska je konačno skinula i posljednju psihološku barijeru – aura prokletstva koja prati reprezentaciju još od Beča od danas je konačno u ropotarnici povijesti. I pomalo je simbolično da su i Rakitić i Modrić bili na istom mjestu, 10 godina kasnije. Jasno je da će Hrvatska morati bolje od ovoga, ali ovo je prije svega bila utakmica u kojoj je psihološki uteg najopasniji protivnik. Infarktna utakmica najbolje je što se moglo dogoditi ovoj ekipi. Sada je pao i posljednji razlog da se Dalić i ekipa ne uhvate za muda, prihvate naklonjen ždrijeb i kažu da idu do samog kraja. 

 

Želite li momentalno primiti obavijest o svakom objavljenom članku vezanom uz Svjetsko prvenstvo u Rusiji, instalirajte Index.me aplikaciju i pretplatite se besplatno na tag SP 2018

Index.me aplikaciju za android besplatno možete preuzeti na ovom linku, dok iPhone aplikaciju možete preuzeti ovdje.

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara