NEGDJE u zgusnutom dimu Poljuda, eksploziji Garcijinog nogometa i topovskih udara te jezi evociranja logora smrti lako je bilo zaboraviti na Marka Livaju, čovjeka bez kojeg je Hajduk prije samo godinu dana bio nezamisliv. Njegov je apsolutizam na terenu zamijenjen demokracijom u kojoj Hajduk, mora se priznati, izgleda izvrsno.

Livaja ima status legende Hajduka, no ove sezone je u sporednoj ulozi. Jasno je da je Michele Šego prvi napadač, a broj 10 ulazi kad se Šego treba odmoriti. Upravo prihvaćanjem takve uloge Livaja je pobijedio, prije svega, sebe i postao jako oružje za Hajduk.

Galerija

Nije taj proces bio bezbolan. Prošlog ljeta trebalo je puno razgovora da ga se, nakon velike svađe s Garcijom i sportskim direktorom Grafom, zadrži u klubu. Hajduk je time dobio strašno rješenje s klupe i zadržao čovjeka koji u svlačionici može biti uzor mladima.

"Uvijek svi žele igrati, tako i ja. Kad ekipi ide dobro moraš poštovati odluke trenera", rekao je sinoć, u jednom od rijetkih intervjua nakon utakmice.

Livajina velika pobjeda

Goran Bare tumačio je jednu od svojih najpoznatijih pjesama "Vrijeme da se krene" kao jednostavniju nego što se smatralo. Neki su je doživljavali kao pjesmu koja zagovara političke promjene, no Bare je rekao da je to pjesma o njegovom odrazu u ogledalu, odnosno prihvaćanju samog sebe i svojih problema te potrebe za rješavanjem istih.

Marko Livaja donio je Hajduku mnoge pobjede, a poklonio je jednu i sebi, prihvativši da momčad u ovom sustavu igra bolje bez njega. To mogu samo posebni karakteri. No nije to Livajin kraj. Hajdukova desetka može napraviti neke stvari koje nitko u hrvatskoj ligi i puno šire ne može. Za ovaj Hajduk, ovakav Livaja je blagoslov.