Zaboravite Superclasico. Ovo je najluđa priča Copa Libertadoresa

Zaboravite Superclasico. Ovo je najluđa priča Copa Libertadoresa
Foto: EPA-EFE

NAKON dvije odgode, žestokih nereda i golemih logističkih problema, River Plate i Boca Juniors u nedjelju će na Santiago Bernabeuu u Madridu napokon odigrati uzvratnu utakmicu finala Copa Libertadoresa koja “kasni” već tri tjedna.

Prvi susret na Bomboneri 11. studenoga završio je 2:2 nakon što je utakmica bila odgođena za jedan dan zbog strašnog nevremena u Buenos Airesu. Uzvrat se trebao igrati dva tjedna kasnije, ali je i ta utakmica odgođena nakon što su Riverovi navijači kamenjem i bakljama napali autobus s Bocinim igračima na putu prema El Monumentalu. Susret je prebačen za sljedeći dan, no opet je odlučeno da će biti otkazan, a CONMEBOL ga je nakon toga preselio u Madrid kako bi se izbjegli daljnji neredi.

Boca je prvo odbila igrati uzvrat i tražila je da joj se pobjeda dodijeli za zelenim stolom, ali na kraju je ipak pristala igrati. Kako god završio nedjeljni finale, posljednji koji se igra na dvije utakmice, bit će zauvijek upisan u povijest Copa Libertadoresa kao najkontroverzniji finale svih vremena zbog razloga koji su najmanje nogometni.

Pričat će se o ovom finalu godinama, ali će teško nadmašiti nevjerojatnu priču iz lude nogometne 2004. godine kad je jedan mali kolumbijski klub poderao južnoameričku elitu i stigao do naslova kontinentalnog prvaka.

Once Caldasu te su godine izgledi za osvajanje Cope bili otprilike jednaki onima da će Porto osvojiti Ligu prvaka. Nisu bili ni u kakvim kombinacijama, osobito ne kraj superjakih brazilskih i argentinskih klubova koji su tih godina uglavnom međusobno dijelili ovaj trofej.

Momčad bez ijedne zvijezde predvođena profesorom tjelesnog odgoja

Bila je to momčad bez ijedne zvijezde. Glavni igrač bio je stasiti 25-godišnji Jhon Viafara, kojemu je društvo u veznoj liniji pravio iskusni Arnulfo Valentierra. Na golu je bila klupska legenda Juan Carlos Henao, koji je neodoljivo podsjećao na Renea Higuitu, a “faktor X” činio je mladi Elkin Soto kojeg se u to vrijeme povezivalo i sa zagrebačkim Dinamom. Nije bilo ni nekog pretjerano iskusnog trenera. Na klupi je sjedio profesor tjelesnog odgoja Luis Fernando Montoya, koji je samo tri godine ranije bio dobio trenersku licencu i koji će šest mjeseci nakon jedinog i najvećeg trofeja u karijeri tragično stradati.

Iako su odlično odigrali utakmice u skupini, Once Caldas nije bio ni u širem krugu potencijalnih favorita za titulu. Imali su i sreće u ždrijebu pa su bili u grupi s urugvajskim Fenixom, venezuelskim Maracaibom i argentinskim Velez Sarsfieldom. Osvojili su prvo mjesto s čak 13 bodova i krenuli u nokaut-fazu.

“Nitko nam nije davao ni gram šanse. Nitko nije imao pojma tko smo. Nismo mogli baš ništa izgubiti, a mogli smo jako puno dobiti”, rekao je Jhon Viafara nekoliko godina kasnije.

Ždrijeb im je dodijelio Barcelonu iz Guayaquila, najjaču ekvadorsku momčad tog razdoblja, koja je šest godina prije igrala finale. Barcelona je bila veliki favorit, a čak i nakon što je Once izvukao nulu u prvoj utakmici u Ekvadoru, malo tko je očekivao da će proći u uzvratu. Mali Once odlično se držao, ali su moćni Ekvadorci u 76. minuti ipak poveli. Činilo se da je priči kraj, ali to je bio tek početak uzdizanja neslomljivog duha Montoyine momčadi koja je izjednačila sedam minuta poslije, a s obzirom na to da se nije igralo prema pravilu o golovima u gostima, pucali su se penali.

Gosti su zakazali i Kolumbijci su slavili 4:2. Bilo je to veliko iznenađenje, ali i vjerojatni kraj puta Oncea jer je sljedeći na redu bio strašni brazilski Santos, jedan od glavnih favorita za titulu.

Brazilce je predvodio nevjerojatni Robinho za kojim je već tada bio poludio cijeli svijet. Bio je tu i sjajni Elano te čitav niz velikih brazilskih nada od kojih se očekivalo da će pomesti pod s Kolumbijcima. Santos je u prvoj utakmice kod kuće dugo lomio goste, da bi Basilio napokon zabio u 83. minuti i osigurao im veliku prednost za uzvrat. No samo pet minuta poslije domaći golman dodao je loptu u noge Valentierri koji je iz jednog od rijetkih prelazaka centra zabio za senzacionalno izjednačenje.

Kao i protiv Barcelone, nitko u uzvratu nije davao previše šansi Onceu koji je Brazilcima na svojem Palograndeu pripremio pakao. Dočekala ih je vatrena atmosfera, Montoya je pred gol parkirao autobus, ali nikome nije bilo jasno kako do te 60. minute Santos nije vodio s nekoliko golova razlike. Robinho i društvo promašivali su čuda i konstantno stiskali, da bi junak prve utakmice Valentierra iz fantastičnog slobodnog udarca zabio za 1:0. Santos je pritiskao i tražio produžetak, ali junačka domaća obrana je izdržala i izbacila velikog favorita te prošla u polufinale.

A tamo su ih čekali Sao Paulo, River i Boca. Koga god izvukli - nisu imali previše šansi. Barem su tako svi mislili - osim trenera Montoye i njegovih igrača. Njima je ionako bilo svejedno koga će izvući jer su već bili nadmašili baš sva očekivanja.

“Ako njih prođemo, bit ćemo prvaci”, ispalio je Viafara nakon ždrijeba koji je Onceu donio moćni Sao Paulo, koji je u četvrtfinalu utrpao sedam komada venezuelskoj Tachiri.

Srušili deset puta vrjednije momčadi

Na golu Rogerio Ceni, u obrani sjajni Urugvajac Diego Lugano i dva brazilska reprezentativca, a u napadu Lus Fabiano, Diego Tardelli i Grafite kojeg se sjećate iz Bundeslige. Montoya za prvu utakmicu na legendarnom Murumbiju nije pripremio ništa novo. Čvrsta, organizirana obrana i kontre pa što bude. A dogodilo se to da je Henao na golu izvodio čuda, skidao domaćinima zicere i Once Caldas nekako je uspio sačuvati “nulu”.

Stari Onceov stadion skoro se srušio kad je Alcazar nakon velike gužve u kaznenom prostoru u 27. minuti uzvrata zabio za 1:0. No slavlje je trajalo samo pet minuta jer je Danilo uz puno sreće izjednačio, a utakmica je do kraja izgledala kao meč dvojice boraca u nokdaunu koji pokušavaju zadati konačan udarac. Sao Paulo imao je više prilika, ali Henao je sve nevjerojatno obranio. I onda - lom.

U sudačkoj nadoknadi Araujo je sjajno proigrao Agudela koji bježi gostujućoj obrani, lomi kičmu jednom braniču Sao Paula i odvodi kolumbijske autsajdere u finale Copa Libertadoresa.

Tamo ih je čekala Boca Juniors, u tom trenutku najjača južnoamerička momčad i jedna od najjačih na svijetu. Iako su protiv svake logike do finala izbacili Santos i Sao Paulo, protiv Teveza, Burdissa i ekipe nitko Once Caldasu nije davao previše izgleda. Igrali su protiv branitelja naslova, aktualnih osvajača Interkontinentalnog kupa i momčadi koja je Copa Libertadores osvojila triput u zadnje četiri godine.

Boca se prošetala skupinom, a na putu do finala izbacila je peruanski Sporting i jaki brazilski Sao Caetano, da bi u ratu u polufinalu pobijedila River Plate nakon penala. Boca je prvu utakmicu na Bomboneri dobila 1:0, a River je u uzvratu slavio 2:1. Ta uzvratna utakmica proglašena je najboljim Superclasicom u povijesti.

Finale je trebalo biti čista formalnost. Govorili su to svi u najavama utakmice. Svi osim Montoye, Valentierre i ostalih igrača Oncea koji su se cijele sezone jednostavno odbijali predati. Momčad iskusnog trenera Carlosa Bianchija, koji je osvojio već četiri Cope, trebala je samo odraditi te dvije utakmice. Argentinci su u prvoj utakmici opsjedali gostujući gol. Sijevalo je sa svih strana, redale su se prilike, a pod kolikim pritiskom je bio Once, dovoljno govori situacija iz sredine prvog poluvremena. Jhon Viafara nije mogao otići na dvije minute u WC i ostaviti suigrače s čovjekom manje pa je nuždu “broj dva” odradio na travnjaku iza gola i odmah se vratio u igru.

Boca je stiskala i tražila gol, ali Onceov bedem je izdržao i sve je bilo spremno za spektakl u uzvratu.

Do tog trenutka već je cijela Južna Amerika počela navijati za mali klub iz Manizalesa, a svi navijači ostalih kolumbijskih klubova zdušno su bodrili svoje sunarodnjake. Boca je i dalje bila veliki favorit, ali sad je već bila pod velikim pritiskom jer joj je ostalo samo 90 minuta da opravda taj status. Iako su bili u finalu, domaćini stvarno nisu imali što izgubiti, a mogli su preko noći postati besmrtni.

Boca izgorjela u grotlu Palograndea

A da će biti tako, navijestio je taj nevjerojatni Viafara koji je u 7. minuti fantastičnim udarcem s 30 metara u rašlje doveo svoju momčad u vodstvo. Bio je to jedan od najljepših golova u povijesti natjecanja i svakako jedan od najvažnijih. Nervozni Argentinci nisu uspijevali izjednačiti sve do 52. minute kad je Burdisso glavom nakon slobodnog udarca pogodio za 1:1.

Obje obrane izdržale su do penala koji su mogli završiti samo na jedan način, iako je malo tko očekivao da igrači Boce neće zabiti nijedan jedini jedanaesterac. Loše je krenulo po Once jer je Valentierra malo pretjerao i panenkom pokušao prevariti Abbondanzierija koji je odbio loptu u prečku i preko gola. Na sreću za ludog Jhona, Schiavi je prebacio gol za nekoliko metara, a Soto zabio na početku druge serije.

Onda je Henao obranio Casciniju, Ortegon je promašio za Once, a priliku za povratak propustio je Burdisso koji je pogodio prečku. Agudelo je zadržao koncentraciju i na 11 metara stao je Cangele koji je morao pogoditi da Boca zadrži kakve-takve izglede. No Henao je obranio i njegov udarac i veliko slavlje u Manizalesu moglo je početi…

Ljutiti igrači Boce pobjegli su u svlačionicu i nisu došli ni na dodjelu srebrnih medalja, a koliko su bili puni sebe, opisala je izjava trenera Carlosa Bianchija.

“Nisam znao da drugoplasirana momčad uopće nešto dobiva jer nisam nikad bio u situaciji da gubim finale. Mi smo navikli pobjeđivati...”, rekao je Bocin trener.

Onceovi igrači su za to vrijeme euforično slavili s domaćim navijačima, a čak su i slomili pobjednički pehar koji je nakon toga morao ići na restauraciju. Tako je i na njemu doslovno ugravirana Onceova nevjerojatna priča.

U toj ludoj 2004. godini par dana kasnije Grčka je senzacionalno postala europski prvak, a Once je u finalu Interkontinentalnog kupa protiv Porta u Japanu pokazao koliko je dobra momčad. I protiv najbolje europske momčadi zadržali su praznu mrežu i pali tek u devetoj seriji izvođenja penala. Bilo je to jedino raspucavanje koje su te godine izgubili.

Tužan kraj jedne filmske priče

Svi akteri filmskog osvajanja Copa Libertadoresa nikad nisu napravili nešto više od toga. No jesu li uopće morali? Iako je bio strašan igrač, Valentierra nikad nije otišao u Europu. Nakon kratke epizode u Arabiji, Urugvaju, Boliviji i Peruu, vratio se u Once i završio karijeru 2011. godine.

Jhon Viafara je godinu dana kasnije otišao u Portsmouth pa u Southampton, ali brzo se vratio u Južnu Ameriku, da bi 2015. završio karijeru u opskurnom Rionegru.

Elkin Soto, kojeg je želio i Dinamo, otišao je u ekvadorsku Barcelonu, a potom u Mainz za koji je odigrao više od 200 utakmica, da bi se vratio u svoj Once i 2017. godine završio karijeru.

Najtužnija je, pak, priča tvorca ove genijalne momčadi Luisa Fernanda Montoye. Onceov trener je po povratku iz Japana šetao sa suprugom u svojem kvartu kad su ih napali pljačkaši. U želji da je obrani, Montoya je teško ranjen iz pištolja te je od tog dana tetraplegičar...

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara