ZAPAMTITE IME JUGOPLASTIKA! Rađa je istrčao kontru i zakucao svom silinom, a Boris Mutić izgovorio je riječi za povijest

ZAPAMTITE IME JUGOPLASTIKA! Rađa je istrčao kontru i zakucao svom silinom, a Boris Mutić izgovorio je riječi za povijest

Foto: Euroleague.net, screenshot Youtube

>>> Svake godine, na obljetnicu pobjede Jugoplastike nad Maccabijem, prisjećamo se dana kada smo bili na krovu Europe. 

NA današnji dan prije 28 godina splitska Jugoplastika u Münchenu, u finalu Final Foura tadašnjeg Kupa prvaka, pobijedila je Maccabi i prvi put se popela na krov Europe.

Te večeri započela je serija nepobjedivosti koja je momčad s Gripa u samo tri godine pretvorila u jednu od najboljih europskih momčadi svih vremena. Split je širom svijeta poznat po sportašima koje je iznjedrio, ali jedna generacija učinila je taj grad sportski besmrtnim. Bila je to Jugoplastika, europska košarkaška dinastija.

ASK iz Rige, CSKA, Real u sedamdesetima, nepobjedivi Varese, Maccabi i zagrebačka Cibona osamdesetih, a kasnije PAO i Olympiacos… Mnoge velike i trofejne momčadi u svoje vrijeme harale su europskim parketima, ali ''Žuti'' su bili dimenzija više.

Nikad prije, ali ni poslije nije se dogodilo to da u jednoj košarkaškoj momčadi u isto vrijeme bude prisutan koncentrat takvog talenta stvorenog u maloj, lokalnoj sredini kao što je Split. Klinci odrasli u susjedstvu dvorane na Gripama činili su jezgru momčadi, a sa strane su dovedeni igrači, također još u formativnim godinama (s izuzetkom veterana Duška Ivanovića), koji su svoje košarkaško ime stekli baš u Jugoplastici.

Prije dominacije Splita, naslovi u Europi osvajali su se s debelim američkim predznakom. Talijani, Španjolci i Izraelci nisu pitali za cijenu NBA igrača. Te momčadi stvarane su na umjetan način, a legionari su imali cilj donijeti naslov svojim poslodavcima. Naravno, Cibona nije bila takva momčad, no razlika između zagrebačke i splitske momčadi bio je - Dražen Petrović. Igrali su na Draženov pogon i kada bi ga netko zaustavio, Cibona bi "nestala" s terena.

Europski velikani su imali strance, Cibona je imala Dražena, a Jugoplastika je imala talent i duh

Jugoplastiku je krasio kolektiv, momčadski duh i nesvakidašnji talent koji je i cijeli sport odveo na novu razinu.

Sredinom osamdesetih jugoslavenska klupska košarka uspostavlja prvi val svoje dominacije u Europi s dvije Cibonine titule ('85. i '86). Domaća liga bila je sve jača. U paradoksalnoj situaciji gotovo da je lakše bilo uzeti naslov prvaka Europe nego pokoriti ligu Jugoslavije. Cibona je bila dvostruki europski prvak, ali i gubitnik u domaćem prvenstvu.

Najjača liga iza NBA-a

Ciboni nije pomoglo što su u isto vrijeme stasale supertalentirane generacije Jugoplastike i Partizana koje polako preuzimaju liderske uloge i formiraju veliko rivalstvo koje će ozbiljno ugroziti dominantne Zagrepčane. Ako znamo da je najboljim ekipama život znao zagorčati i Zadar Arijana Komazeca, Veljka Petranovića i Petra Popovića te da nitko bez silne muke nije mogao računati na bodove protiv Zvezde, Bosne, Šibenke, Olimpije ili Rabotničkog, jasno je da je jugoslavenska liga tada bila među jačima u svijetu, odmah iza nedodirljive NBA.

Jugoplastika je doživjela nekoliko jako loših sezona, čak je i ispala iz Prve lige, no na Gripama se opet rodila nevjerojatno nadarena generacija predvođena u prvom redu tinejdžerima Tonijem Kukočem i Dinom Rađom te tek nešto starijim, Velimirom Perasovićem i Goranom Sobinom.

Međutim, momčad je 1986. napustio prvi trener, legendarni Moka Slavnić, isti onaj koji je par godina ranije u Šibeniku dao sve ovlasti u igri klincu Draženu Petroviću. Žuti su ostali bez trenera koji je imao potrebno znanje da kanalizira veliki talent s Gripa u pravu momčad.

Prvi izbor uprave bio je Vlado Đurović, no on je sa Zadrom u onoj čuvenoj ''Popovićevoj'' majstorici protiv Cibone osvojio naslov i već se pripremao za nastup u Kupu prvaka. Izbor je na kraju pao na anonimnog, 34-godišnjeg srpskog trenera Božidara Maljkovića. Maljković je bio talentiran trener, ali nije imao iskustva.

Božo Maljković, trener početnik koji je dobio u ruke nebrušeni dijamant

Do Jugoplastike samostalno je vodio tek Radnički i drugoligašku momčad Stare Pazove te je bio pomoćnik slavnom Ranku Žeravici na klupi Crvene Zvezde. Dolazak početnika na klupu Jugoplastike iznenadio je sportsku javnost, a ni sami igrači tu odluku nisu blagonaklono prihvatili. Kad je čuo ime novog trenera, Dino Rađa potpuno je pobjesnio.

''Zašto nam dovode trenera početnika da se uči na nama'', rekao je tada.

Ipak, Maljković je ostao, a sve ostalo je povijest. Momčad je rasla iz utakmice u utakmicu, iz sezone u sezonu. Svaki meč, svaka pobjeda, ali i svaki poraz, bili su fantastična škola za ''dječji vrtić'' s Gripa. Zajedno s momčadi rastao je i Maljković koji je imao sreću da mu mentor bude ''otac'' jugoslavenske košarke, profesor Aca Nikolić.

Momčadi je nedostajao pravi razigravač igre, a želja da se dovede etabliranog Zvezdina reprezentativca Zorana Radovića pokazala se neutemeljenom. Stoga je Maljković posegnuo za mladim Zoranom Sretenovićem, igračem Zvezde, kojeg je dobro upoznao dok je bio pomoćni trener beogradskog kluba.

Prve Maljkovićeve sezone ''Žuti'' osvajaju šesto mjesto u prvenstvu, no već sljedeće u Split dolazi prvi naslov prvaka. Maljkoviću je kronično trebao i jedan pravi šuter, killer s iskustvom koji će mu biti produžena ruka na parketu. Inzistirao je na Dušku Ivanoviću, igraču podgoričke Budućnosti koji je godinama bio ponajbolji košgeter lige. Legenda kaže da je Ivanović te sezone namjeravao završiti karijeru, ali je Maljković bio toliko uporan da njegovu nije mogao odbiti. Momčad je stvorena, ''dječje bolesti'' su preboljene i sazrelo je vrijeme za velike stvari.

U tri fantastične finalne utakmice pao je strašni Partizan s Divcem, Đorđevićem, Danilovićem, Paspaljem i Grbovićem. Jugoplastika je tada bila avangarda, no usprkos silnom talentu koji je krasio tu momčad, iza svega je stajao ogroman rad.

"Radom smo ispravljali naše greške. Dolazili smo u klub u sedam sati i automatski smo bili u prednosti nad ostalima četiri sata na dan. Klubovi u Jugoslaviji krenuli bi s radom u 11 sati. Dok su drugi spavali, mi smo radili. To nije anegdota, već istina. Zvali smo ljude u drugim klubovima da vidimo kako oni rade. I znate što? Spavali su. Imali smo i dobru upravu, skupina zanesenjaka koji su sve živo radili za klub, intelektualci, ali i komandosi. Ljudi su to koji su svaki dan bili u klubu i pitali što mogu napraviti za klub. To je bila tajna uspjeha. Gledajte, moja supruga je izvrsna kuharica, a nisam uopće jeo s njom kod kuće. Eto, toliko smo radili", objasnio je jednom Maljković.

Nakon državnog naslova, na red je došao i onaj europski

Naslov prvaka Jugoslavije stigao je u vitrine kluba s Gripa, no nije bilo previše onih koji su vjerovali da Jugoplastika može do Final Foura, a kamoli do europskog vrha. Ušli su, ipak, među "osmoricu veličanstvenih", u društvo sedmorice državnih prvaka – grčkog Arisa, španjolske Barcelone, CSKA iz SSSR-a, francuskog Limogesa, izraelskog Maccabija, nizozemske momčadi Nashua i talijanskoga Scavolinija.

Mnogi europski košarkaški znalci bili su složni: Barcelona i Maccabi sigurno će na Final Four u München, a da za ostala dva mjesta ravnopravno će se boriti Aris, CSKA i Scavolini. Jugoplastiku nitko nije doživljavao kao momčad koja može ući u poker europskih košarkaških asova. No Žuti su postali najugodnije košarkaško iznenađenje i u 14 utakmica zabilježili osam pobjeda i šest poraza. Presudnom se pokazala pobjeda protiv Barcelone u Splitu 84:79.

Na Final Four otišli su sa startne pozicije broj tri (1. Maccabi Tel Aviv 12-2, 2. Barcelona 11-3, 3. Jugoplastika 8-6, 4. Aris Solun 8-6). Startne pozicije odredile su polufinalne parove Final Foura: Maccabi - Aris i Barcelona - Jugoplastika.

"Momci, samo da ne izgubimo dvadeset razlike. Imali smo odličnu sezonu, napravili smo jako puno, ali molim vas da ne izgubimo dvadeset razlike”, prenio je Dino Rađa atmosferu iz svlačionice uoči velikog polufinala.

Legendarni Epi: Zapamtite Jugoplastiku

Nisu izgubili 20 razlike, već su katalonskom ponosu održali pravu lekciju iz moderne košarke i pobijedili 87:77. Bilo je to čudo nad čudima, prava senzacija. Briljirao je Toni Kukoč s 24 poena, a u stopu su ga pratili Duško Ivanović s 19 i Dino Rađa s 18 koševa.

Kako su Žuti odigrali tu utakmicu najbolje svjedoče riječi jednog od najboljih španjolskih košarkaša svih vremena, Juana Antonija San Epifanija:

''Naprosto nismo imali šanse protiv odlične obrane Splićana. Zatvorili su nam sve crte dodavanja i kretanja, izgledalo je kao da udaramo u zid. Za njihovu dvojicu mladih igrača Tonija Kukoča i Dina Rađu nismo imali rješenja u obrani. Posebno nas je ubijao i na kraju ubio Toni Kukoč. Maccabi je favorit u finalu, ali zapamtite ime - Jugoplastika!"

Igrači nisu mogli vjerovati što su napravili, kakav rezultat su ostvarili, no oprezni Maljković zabranio je euforiju. Štoviše, slavna je njegova štura izjava nakon utakmice s Barcelonom:

''Igrači su odigrali dobro i zasluženo su u finalu.''

To je bilo to od Maljkovića. Znao je da posao još nije završen, da u finalu čeka iskusni i moćni Maccabi iz Tel Aviva koji je u polufinalu pobijedio solunski Aris s 99:86. Briljirali su Kevin Magee s 28 i Ken Barlow s 20 koševa te Doron Jamchy koji je zabio 29 koševa. Kako tadašnja europska košarka nije bila ni izbliza amerikanizirana kao danas, momčad s četiri sjajna Amerikanca i jednim od najboljih izraelskih košarkaša svih vremena Jamchyjem doimala se nepobjedivom.

Nisu se s tim složili Božo Maljković i njegovi igrači. Finale je bilo puno neizvjesnije od susreta s Barcom. Utakmica je bila u egalu sve do zadnje tri minute kada Splićani odlaze na plus pet. 73:65 bio je rezultat pred sam kraj, Maccabijevi igrači su promašivali, a onda je Rađa u maniri Usaina Bolta istrčao jednu kontru, zakucao svom silinom i povratka za Izraelce više nije bilo. Žuti su pobijedili 75:69, a još se pamte emocije pokojnog Borisa Mutića po isteku posljednje sekunde:

''Jugoplastika je na krovu Europe!''

Zasluženo. Pobijedio je, kako je priznao i autor te velike pobjede Božo Maljković, stil rada na Gripama. Slavio je novi trend igre pod obručima. Pobijedila je lepršavost, imaginacija, talent, a izgubila je tučnjava i sirova snaga.

''Maccabi je veliki klub, tu nema dileme. Zato sam još više ponosan na našu obranu, zabili su nam samo 69 koševa. Obrana je naš najjači adut i naša sjajna igra u obrani nije slučajnost. Sobin je otkriće finala. On je specifičan slučaj, nema Kukočev i Rađin talent, ali je malo takvih heroja. On je odan i vjeran kad je najteže i mi treneri volimo takve igrače'', bile su prve riječi Bože Maljkovića nakon velike pobjede.

Grk Zorba i ''kaos'' u Splitu

Dvorana u Münchenu pretvorila se u poprište neviđenog slavlja. Na parket su se sjurili navijači koji su zajedno su igračima napravili veliko žuto klupko radosti, a pravi delirij je nastao kad je s razglasa puštena muzika iz filma ''Grk Zorba'' te je kapetan Duško Ivanović zajedno sa suprugom zaplesao u ritmu sjajne Theodorakisove muzike.

U Münchenu se slavilo, a Split te noći nije ni spavao. Sirene, zvona, trube, pjesma i zastava Jugoplastike na vrhu zvonika Svetoga Duje. Maljkovića i igrače dočekalo je više od 150 tisuća ljudi, a špalir se protezao od aerodroma u Resniku do dvorane na Gripama.

MÜNCHEN, 6. travnja 1989. – Olimpijska dvorana. Gledatelja 12.000. Finalna utakmica europskog Final Foura za košarkaše:

Jugoplastika - Maccabi 75:69 (35:35)

Suci: Lubomir Kotleba (ČSSR) i Vittorio Paolo Fiorito (Italija).

JUGOPLASTIKA: Sretenović (9), Perasović (1), Pavičević (2), Kukoč (18), Sobin (9), Čizmić, Burić, Tabak (2), Ivanović (12), Rađa (22).

MACCABI: Sims (9), Daniel, Mercer (10), Gordon, Lippin (2), Katz, Jamchy (28), Magee (10), Cohen, Barlow (10).

 

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara