NASTAVLJA se velika rekonstrukcija Dinamove svlačionice. Nakon što su klub napustili neki igrači koji su manje igrali ili su bili na posudbama, u zadnjih nekoliko dana povučeni su ključni potezi. S Markom Pjacom i Brunom Petkovićem dogovoren je sporazumni raskid ugovora.

Martin Baturina je prodan u Como i čeka se službena objava, a još na zimu Sučić je prodan u Inter. Vijest o Pjaci i Petkoviću potresla je javnost i Dinamove navijače, a način na koji su otišli s Maksimira doveo je na svjetlo dana mnoga pitanja koja otkrivaju lošu Dinamovu poslovnu praksu.

Dijelu navijača ništa nije jasno

Dinamo ništa neće zaraditi odlaskom Pjace i Petkovića jer nitko nije za njih platio odštetu. Štoviše, njihov odlazak koštat će Dinamo nekoliko stotina tisuća eura, koliko će im biti isplaćeno kao otpremnina.

Čak i kad se groznu SHNL sezonu makne na stranu, Pjaca i Petković nisu starci od 40 godina te će i dalje igrati nogomet. I dalje su spadali među najbolje igrače Dinama, a i dalje se nalaze na popisima Zlatka Dalića.

Iz tog aspekta dijelu navijača je nejasno zašto Uprava kluba nije dovoljno sposobna da ih proda nekom drugom klubu te klub na taj način barem malo zaradi. Objašnjenje za to je vrlo logično.

Nitko ne želi preuzeti ovakve ugovore i još plaćati odštetu

Petković je bio najplaćeniji igrač kluba s oko 1.5 milijuna eura, dok je Pjaca imao oko 1.2 milijuna eura. Čak i ako postoje klubovi koji su zainteresirani za njih dvojicu, oni sasvim sigurno neće na sebe preuzeti toliko visoke ugovore i još pri tome plaćati odštetu Dinamu.

Činjenica je da je Petković bio ozlijeđen veći dio zadnje dvije sezone i da mu muskulatura sve teže podnosi vanterenske navike. Iako je u Dinamu od produženja ugovora u ljeto 2023. godine, tada je u ugovor ugradio odštetnu klauzulu od 2.5 milijuna eura.

To znači da ga je bilo koji klub na svijetu mogao kupiti za točno taj iznos bez da se Dinamo pita je li zadovoljan tom ponudom. Kluba koji bi platio i tu odštetu i dao mu 1.5 milijuna eura godišnje, koliko je tražio u Dinamu, nije bilo.

Slična je situacija s Pjacom. On je u Rijeci igrao za četiri puta manji iznos nego u Dinamu, iako se tamo djelomično osigurao postotkom od transfera. Pjaca je prije desetak godina bio jedan od najvećih hrvatskih talenata ikad.

Pjaca iza sebe ima bogatu povijest ozljeda koje su svakom idućem poslodavcu veliki upitnik nad glavom. Činjenica je i da je u svojoj karijeri samo dvaput prodan - iz Dinama u Juventus 2016. i iz Rijeke u Dinamo prošle godine. U svim drugim fazama karijere klubovima koji su ga htjeli bio je preskup.

Dinamu nije problem samo prodati igrače. Dinamu je problem pokloniti igrače

Ovaj slučaj samo je najpoznatiji i medijski najeksponiranji prikaz koliko loše Dinamo godinama posluje kada je riječ o financijskoj konstrukciji ekipe. Dinamo ima puno igrača koji su mu višak. Ne da ih klub ne može prodati, nego dobar dio njih ne može ni pokloniti.

To se dogodilo s Boškom Šutalom prošlog ljeta, a to se događa s još nekoliko igrača, poput Marka Bulata, Dine Perića ili Danijela Zagorca, a u z njih postoji još četiri ili pet igrača koji su na izlaznim vratima. Ne postoji klub na svijetu koji će plaćati visoke odštete i ugovore za igrače koji godinama nisu igrali i u silaznoj su putanji.

S druge strane, ti Dinamovi igrači svjesni su da nigdje neće dobiti tako lukrativne ugovore za sporednu ulogu i nemaju ništa protiv toga da za nulu ili dvije odigrane utakmice u sezoni zarade 700 tisuća eura. Zbog toga bi Dinamo već danas većinu njih pustio da odu besplatno, umjesto da financira mrtvi kapital.

Jedna od prvih stvari koje je Boban napravio jest revizija upravo te konstrukcije. Točne cifre se ne znaju, ali nekoliko ljudi iz kluba procjenjuje da je Dinamo samo ove sezone isplatio sedam milijuna eura plaća na igrače koji su odigrali manje od četvrtine mogućih minuta.

Praksa koja se mora promijeniti

Godinama smo pisali o nerealno visokim ugovorima koji se u Dinamu daju šakom i kapom od pamtivijeka. Naravno da veći ugovori u pravilu znače bolje igrače i da Dinamo mora dovoditi i plaćati takve igrače ako želi zadržati konkurentnost u Europi, ali je potpuno izgubio nit.

Praktički svaki SHNL igrač koji je u klub došao u zadnjih pet godina, čak i kao rotacijska opcija ili igrač kojeg se odmah slalo na posudbu, imao je minimalno 300 tisuća eura godišnje. Dinamo je u 2024. godini potrošio oko 70 milijuna eura, od čega je čak 25 milijuna eura dao na plaće. Doduše, dio tog iznosa otpada na bonuse zbog izborene Lige prvaka.

Dinamo je u tom periodu trošio daleko najviše novca po osvojenom bodu u ligi - 331 tisuću eura, onoliko koliko su trošila iduća dva kluba zajedno (Hajduk i Osijek). Ovakvo poslovanje posebno je opasno s obzirom na to da klub živi od prodaje i UEFA-inih nagrada, iako se standardizirani prihodi koji se tiču prodaje, TV prava, marketinga, ulaznica i članarina povećavaju.

Što Dinamo može napraviti?

Dinamu plasman u Ligu prvaka može povećati budžet za preko 30% ili ga, kao predstojeće sezone, značajno smanjiti. Ako ne igra Ligu prvaka, klub ima značajno manje novaca, dok mu ugovorne obveze prema igračima ostaju iste.

Nogometni posao je vrlo rizičan, ali Dinamo se ponaša izvan svake odgovornosti. Sada uprava plaća račune koje dugo nitko nije pa ih se nakupilo do mjere u kojoj guše klub.

Koje je rješenje tog problema, teško je reći. Uvijek se može ulagati u bolji skauting i networking pa dovoditi igrače za koje je veća šansa da će uspjeti. Boban se okrenuo i nekim mlađim igračima i slabije poznatim imenima kojima je trenutačno na prvom mjestu glad i želja za dokazivanjem, a ne multimilijunski ugovor.

Možda najpošteniji pristup bio bi onaj u kojem bi Dinamo u startu nudio niže iznose kao fiksne plaće, dok bi ostatak bio u bonusima i ovisio bi o uspjesima. Kada klub osvoji naslov ili uđe u Ligu prvaka, tada je najmanji problem dati igračima sve što su dogovorili i zaslužili. Kada s 70 milijuna eura ne osvojiš naslov, tada te je teško nekome i pokloniti.