Zašto je Hrvatska za nas prvak svijeta
HRVATSKA je u finalu Svjetskog prvenstva izgubila od Francuske (2:4). Svijet će pamtiti Francuze kao prvake, koji su u finalu bili malo odmorniji i puno spretniji, ali Hrvatska ima svojeg prvaka. Jer prvaka ne definira samo trofej nego i sposobnost i snaga da se izvuče iz najtamnijih trenutaka svojeg sportskog života i ode do samog vrha, i onda kada u to gotovo nitko ne vjeruje, osim njih koji su danas bili na terenu u Moskvi. Prvaka definira volja da ustraje kada je teško i da zadnji komadić sebe ostavi u misiji ostvarenja podviga za vječnost. Pobjednik u sportu - što je njegova ljepota, ironija, ali i intuitivna nelogičnost - možeš biti i u porazu. I zato je Hrvatska šampion.
Pametan izbornik
Zlatko Dalić je od prve utakmice vukao jednostavne, ali logične poteze koji su malo-pomalo ispravljali nelogičnosti u igri hrvatske reprezentacije. Vratio je Rakitića dublje u teren i time ga je vratio u život, jer su konačno do izražaja došle njegove najveće kvalitete, a to su pregled igre i pas na otvorenom terenu ispred sebe. Vjerovanjem Anti Rebiću konačno je uvrstio igru i dobio drugo prodorno krilo koje omogućuje brz napad preko obje strane i koje je bacilo u povijest mahom neuspješne eksperimente s Brozovićem na toj poziciji.
Kvaliteta i dubina
Ovaj turnir je vjerojatno i najvećim sumnjičavcima pokazao kako je ovo izvanredan skup igrača. Nositelji su u svojim najboljim i najzrelijim igračkim godinama, obogaćeni potentnim i gladnim snagama od kojih su neki već i sada dio udarne postave. Širina kadra upitna je tek u obrambenom dijelu ekipe, dok je ona na ostalim pozicijama izrazito velika. Najbolji primjer za to je pozicija napadača - Mandžukić, Kramarić i Kalinić su se kroz cijeli ciklus periodički mijenjali u rješavanju utakmica i donošenju pobjeda. Njihova borba za poziciju prvog napadača je sve do Kalinićevog odlaska bila najbolji primjer zdrave konkurencije.
Pomogao je i Kalinić
Iako se odbijanjem ulaska u igru i uspjehom reprezentacije prometnuo u glavnog pehista ili ''zločinca'', ovisno koji kut zauzmete, Kalinićev odlazak i priča oko toga dodatno su ujedinili ovu skupinu igrača. U psihologiji postoji fenomen koji to pojašnjava - kada grupa jednog od svojih članova izbaci zbog nepoštovanja normi, njihovo zajedničko vjerovanje u te iste norme raste i oni se dodatno trude poštovati ih. Zlatko Dalić nije imao izbora - morao je Kalinića poslati kući kako bi ostatak ekipe ujedinio oko zajedničkog cilja koji je nakon tog događaja postao još malo jasniji i čišći.
Mentalitet otpisanih, srce pobjednika
Prije malo više od pola godine, ovi dečki su po igri i govoru tijela djelovali kao hodajući mrtvaci. Putovali su u Ukrajinu znajući da ih sve osim pobjede ostavlja bez vize na Rusiju. U njih nije vjerovala ni većina navijača, ni većina medija, uključujući i potpisnika ovog teksta. Jednostavno se činilo da to nije to, a Zlatko Dalić djelovao je kao ad hoc rješenje koje će malo prodrmati svlačionicu kojoj ionako nema spasa. Danas su na krovu svijeta zahvaljujući mentalitetu odbačenih i otpisanih koji su razvili. Protiv Danske, Rusije i Engleske su jednostavno odbili ispasti, znajući da su najteži dani njihove generacije davno iza njih, dani kada nitko, pa jednim dijelom ni oni sami, više nisu vjerovali u sebe.
Nacija ih je proglašavala tipovima koji biraju utakmice kako se ne bi previše umorili i kompromitirali svoje klupske karijere i zombijima koji bojkotiraju prethodne izbornike. Bilo im je teško, jer se činilo da ne mogu pobijediti i zadovoljiti sve oko sebe, ma što god učinili. Zato su skupili glave i daleko od očiju javnosti među sobom i sa sobom imali najveću utakmicu istine, u kojoj su sebi morali odgovoriti na pitanje - jesmo li ekipa i vjerujemo li jedni drugome? Utakmice protiv Danske, Rusije i Engleske dale su najbolji odgovor. Ovo su tipovi koji su jednostavno odbijali ispasti i koji su bili najsrčaniji i najviše podignute glave onda kada se činilo da je ostvarenje sna jako daleko. Bez obzira na ishod večerašnje utakmice, pokazali su da su šampionska ekipa.
Centimetri iz Beča, Pariza i Lensa konačno su otišli na pravu stranu
Iako od 1998. Hrvatska nije pobijedila nokaut utakmicu na velikom turniru, u dva navrata je kroničnom nesrećom i vlastitom nespretnošću ispala s turnira. Protiv Turske je Sentürk zabio najšokantniji gol u povijesti tog turnira, iz voleja kakav nije pogodio nikad prije ni poslije. U Parizu nas je uništio bek koji je jedina dva gola u 142 nastupa za reprezentaciju zabio baš na toj utakmici, od čega je onaj iz povratnog trka i slabijom lijevom nogom s 23 metra u malu mrežicu dokaz da Hrvatskoj nije bilo suđeno pobijediti. Protiv Portugala je sve išlo k raspucavanju penala, ali je Portugal u 120. minuti uspio povući kontru, Ronaldo je krivo zahvatio loptu i sasvim slučajno idealno poslužio Quaresmu. Da je udarac Sentürka otišao nekoliko centimetara više, lako je moguće da bismo tad bili europski prvaci. Da je Thuramov udarac odsjeo gdje treba s obzirom na njegove napadačke kvalitete, Hrvatska bi igrala finale Svjetskog prvenstva. Da je Ronaldova lopta otišla koji centimetar ulijevo, možda bismo izbacili ekipu koja je kasnije postala europski prvak.
Dugo vremena se činilo da tih prokletih nekoliko centimetara, koji u nogometu toliko često odlučuju, uvijek padaju na krivu stranu. Tako se činilo i na ovom turniru, kada je Schmeichel Modriću skinuo penal za četvrtfinale. Ali onda se ukazao Danijel Subašić, a Fortuna je svoj osmijeh barem malo pokazala i hrvatskoj reprezentaciji. Modrićevi penali protiv Danske i Rusije su ušli unutra zahvaljujući doslovno jednom centimetru, Fernandes je promašio cijela vrata, Kane dva zicera s pet metara, a Subašić se, baš poput Ladića, ukazao onda kad ga je ekipa najviše trebala. I koliko god stajala teza o tome kako tih nekoliko centimetara nije puka sreća, nego se treba dovesti u situaciju da oni odlučuju, a onda imati preciznost i stav da prevagnu baš u tvoju stranu, često se radi o situacijama izvan naše jasne kontrole. Malo sreće je sastavni dio sporta, a posebno ovakvih turnira. Oni koji su plakali zbog Beča, Pariza i Lensa sada te epizode konačno ostaviti u povijesti. Jer koliko god boli poraz u finalu Svjetskog prvenstva, i koliko god je ponovno zafalilo tih par centimetara, ovo je rezultat i turnir za povijest.
Uspjeh unatoč odgovornima
I konačno, Hrvatska je ovaj uspjeh postigla unatoč, a ne zahvaljujući HNS-u. Bulumenta profesionalnih klimača glavom prva je odgovorna zašto je ova sjajna generacija tek sad postigla uspjeh. Prijatelj Ivice Blažička iz Međugorja postavljao je neadekvatne izbornike kako bi od reprezentacije napravio pogon za prodaju igrača iz svoje agencije. Istovremeno, glavni igrači ekipe su se umjesto po terenima prije turnira povlačili po sudnicama, primajući sa svih strana prijetnje zbog svojeg udjela u najvećoj sportskoj pljački otkad je države. Zbog partikularnih interesa i nesposobnosti ljudi koji vode hrvatski nogomet, Hrvatska je jedina relevantna reprezentacija koja nema jedan pošten stadion, svoj kamp, jasnu kulturu igre ili kriterije pri zapošljavanju osim onih rodijačkih i ''ruka-ruku-mije-vskih''. Razrušeni HNL dao je ovoj reprezentaciji tek dva igrača - trećeg golmana Livakovića i Filipa Bradarića koji je odigrao nekoliko simboličnih minuta. Reprezentacija je uspjela kao talac, a ne dijete odgovornih osoba u savezu. I zato se ovaj uspjeh mora iskoristiti za osiguravanje uvjeta u kojima će vladati meritokracija, a najbolji od najboljih imati i najbolje šanse da uspiju. Uz naslov, to bi bila najveća pobjeda koju ova generacija ostavlja hrvatskom nogometu.
Hrvatska slavi srebro Pogledajte što je Mamić radio dok je Hrvatska igrala za zlato Slaven Bilić za Index prokomentirao hrvatsko srebro na SP-u
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati