MOŽDA mnogi nisu znali puno o njemu, osim podatka čime se bavio i da je u tome bio prokleto dobar, ali za njega su znali u svim dijelovima svijeta, neovisno o dobi, socijalnom statusu, vjeroispovijesti i području interesa. Zato je tog kalifornijskog jutra, srednjoeuropske večeri i dalekoistočne noći tako snažno i šokantno odjeknula vijest: Kobe Bryant je mrtav.

Svi su znali za njega baš kao nekoć za Michaela Jordana, Michaela Schumachera, Diega Maradonu ili danas Messija i Ronalda. Bio je jedan od tako rijetkih velikana, toliko velikih da su nadmašili granice sporta koji ih je proslavio. Nisu ga svi voljeli, ali su ga poštovali kao sportaša, košarkaša, neumoljivog natjecatelja neutažive gladi za koševima i pobjedama.

Nemilosrdna, bahata, prokleto dobra kopija

Čak i ako je bio kopija Michaela Jordana, bio je prokleto dobra kopija. Čak i ako im je zabio 81 koš, kao davne 2006. Toronto Raptorsima, i protivnici i njihovi navijači mogli su se samo diviti toj brutalnoj nemilosrdnosti i biti sretni što ih je učinio dijelom povijesti. Čak i oni koje je živcirala njegova bahatost, morali su priznati da mu dobro stoji jer ju je imao čime potkrijepiti.

Kada netko s 41 godinom pogine u padu helikoptera koji je redovito unajmljivao kako bi izbjegavao ogromne prometne gužve i štedio sate koje je radije trošio na rad na svojem zanatu, jasno je da je imao uspješan i pragmatičan život. A Kobe je takav bio u svemu čega se prihvatio.

Košarka je bila samo početak

Ne samo u košarci. Iako nije pokrenuo vlastiti brend tenisica, kao njegov idol Jordan, u suradnji s Nikeom stvorio je obuću koja je i danas najomiljenija i najtraženija među njegovim kolegama iz NBA lige. Ne zato što su to tenisice velikog Kobea, nego jer su im udobne i praktične za igru kao nijedne druge. A danas ih na tržištu, zbog pravne bitke njegove udovice Vanesse i proizvođača, gotovo i nema.

Istina, pod stare dane je omekšao, ozljeda Ahilove tetive 2013. znatno mu je ograničila fizičku moć i naposljetku otupjela kompetitivni duh, pa je posljednju sezonu iskoristio za oproštajnu turneju prije nego što je u posljednjoj utakmici karijere zabio 60 koševa.

U sjeni Mambina mentaliteta ipak je bio čovjek

Dopustio je svijetu da vidi i njegovu ljudsku stranu, koja je često ostajala u golemoj sjeni Mambina mentaliteta. Otvorio se prema drugima, pomagao je mlađim igračima u kojima je prepoznavao djelić sebe, stvarao knjige za djecu i pisao poeziju. Čak je dobio i jebenog Oscara za kratki animirani film baziran na njegovoj pjesmi o ljubavi prema košarci i lopti. Činilo se da se može prihvatiti čega god poželi i u tome biti najbolji na svijetu.

Zato je njegova smrt u padu helikoptera 26. siječnja 2020. tako snažno odjeknula i nanijela toliko boli. Imao je još toliko toga za ponuditi svijetu. Da je htio, mogao je biti košarkaški trener. Uostalom, vodio je ekipu svoje kćeri Gianne, na čiju su utakmicu zajedno letjeli helikopterom tog nesretnog kalifornijskog jutra. 

Ali nije se želio posvetiti jednoj stvari kad ih je mogao istovremeno raditi tako puno - biti trener, mentor, savjetnik, filantrop, pjesnik, filmaš, biznismen i, prije svega, otac četiri curice. Da je želio, mogao se i kandidirati za predsjednika. Amerikanci su već pokazali da im ne bi bio najsuludiji izbor.

Pamti ga se kao jednog od najvećih svih vremena, peterostrukog prvaka i Jordana nove generacije, kao čovjeka koji je uvijek pobuđivao emocije - i ljubav i mržnju, ali prije svega poštovanje i divljenje.

Već su dvije godine prošle od njegova odlaska, a svijet se drastično promijenio, pogodili su ga puno veći užasi od prerane smrti omiljene sportske zvijezde. Postao je puno lošije mjesto od onog koje je Kobe ostavio. Da je još živ, vjerojatno ne bi izumio pilulu protiv covida i ujedinio podijeljeni svijet, ali ne treba sumnjati da bi u svojoj suludoj kompetitivnosti na neki način doprinio globalnoj borbi s pandemijom.