LUKA MODRIĆ novi je osvajač FIFA-ine nagrade "The Best" za najboljeg igrača prošle sezone. Najveći je to individualni doseg u velikoj karijeri najboljeg hrvatskog igrača u povijesti.

Sasvim zasluženo

Luka Modrić iza sebe ima sjajnu sezonu. Liga prvaka, srebro sa Svjetskog prvenstva te Zlatna lopta iz Rusije i nagrada za najboljeg veznjaka svijeta dovoljno govore o tome kakve je igre pružao protekle sezone. Bio je najbolji igrač Real Madrida na putu do rekordne, 13. "ušate" titule. Nije zabijao kao Ronaldo, nije asistirao kao Isco, ali je bio najkonstantniji igrač Kraljevskog kluba koji je radio baš sve. I konačno se nagradila kompletnost. Od vođenja ritma igre i razigravanja suigrača, preko oduzimanja lopte i ometanja suparničkog posjeda, sve uz neizmjerno lagan prvi korak i kontinuirano stvaranje viška zbog čega mu je gotovo nemoguće oduzeti loptu. Iako je Hrvatska i uoči Svjetskog prvenstva kotirala kao jedan od potencijalnih "dark horseova" turnira, njezin plasman u finale pokrenuo je veliki nacionalni zanos, ali i riječi hvale i divljenja diljem nogometnog svijeta. Na putu do finala Modrić je zabio dva pogotka, jednom asistirao i dvaput pogađao iz penala u raspucavanju. Pritom je njegova partija u deklasiranju Argentine vjerojatno i najbolja individualna predstava na cijelom turniru, a do trilera penala protiv Danske došlo je samo zato što je Rebić bio spriječen da poentira nakon njegovog idealnog proigravanja u posljednjim sekundama utakmice. Time je Modrić zaokružio briljantnu sezonu - i s obzirom na to da u godinama velikih natjecanja prednost uglavnom imaju igrači koji su na tim turnirima i timski i individualno nešto postigli, ova nagrada je možda bila i očekivana. Ali ona potencijalno donosi i odmak od dominantnog i pogrešnog diskursa pri ocjenjivanju učinka nogometaša.

Nova era?

Nikad nijedna nogometna era nije bila obilježena duopolom i duelom kakve su nam u prethodnih deset godina pružili Lionel Messi i Cristiano Ronaldo. Najveći igrači svoje generacije, a prema nekima i u povijesti igre, nisu samo oduševljavali svojim rekordima i potezima. Oni su, a da toga nisu bili ni svjesni, u javnosti duboko poremetili ionako fragilne kriterije za individualne nogometne nagrade. 

Jednostavno, uzimali su sve. S 500, 400 i 300 bodova razlike ispred prve pratnje bili su nedodirljivi. Andres Iniesta je 2010. osvojio španjolsko prvenstvo i stigao do polufinala Lige prvaka u kojem je ispao za gol razlike. Mjesec dana nakon toga, skupa s Villom je vukao Španjolsku do prve titule svjetskog prvaka u povijesti. Pritom je zabio gol u sudačkoj nadoknadi finala kao krunu gotovo savršene sezone jednog od najboljih veznjaka u povijesti nogometa. Sve to bilo je dovoljno samo za 5 % glasova u odnosu na ponovnog osvajača, Lea Messija.

Svakome tko je jednom vidio kako Messi udara loptu, jasno je da on jednostavno nije s ovog svijeta i da vjerojatno nikad nije postojao netko toliko dobar. Svakome tko je jednom vidio Ronalda na terenu, jasno je da se radi o fizičkom monstrumu, jednom od najboljih strijelaca svih vremena i tipu koji je brutalnim radnim navikama zaslužio status neprikosnovenog pobjednika. Sasvim je opravdano što su baš njih dvojica uzeli sve te nagrade (iako se autor ne slaže s "remijem" u tom dvoboju) i ni u kojem paralelnom svemiru Messi i Ronaldo nisu krivi što su tako dobri. Ali njihov rivalitet nadrastao je samu igru i polarizirao nogometni svijet kao nikad u povijesti. Gotovo svatko bio je pripadnik jednog od dvaju tabora i do smrti branio tezu da baš njegov pulen treba osvojiti nagradu. Iz tjedna u tjedan njih su dvojica međusobno poništavali rekorde stare nekoliko desetljeća i plasirali brojke kakve nikad nismo vidjeli. Sjećate li se kada je 20 golova u sezoni bilo dovoljno da nekog napadača smatrate izvrsnim? Ni ja.

Problem je što je svijet negdje u tom procesu prestao gledati nogomet i počeo brojati golove. Nagrade za najboljeg igrača svijeta postale su de facto nagrade za najbolje strijelce. A sasvim je jasno da Neuer, Xavi, Iniesta, Robben ili Modrić tu ne mogu konkurirati velikom dvojcu. Nikad se manje nije cijenio proces koji dovodi do gola i set vrijednosti koji sprječava suparnika da postigne gol. Koliko god dobar bio neki golman, stoper ili centralni veznjak, sve njihove vještine i zasluge bi padale u treći plan kada je došlo vrijeme da se to "naplati" individualnim nagradama, debelo iza stotina golova koje su Messi i Ronaldo redovno isporučivali. Ironično, baš u doba najveće nogometne progresivnosti i napredne analitike, postali smo robovi najbanalnijih kriterija kakve smo njegovali kao djeca na ulici. Modrićeva nagrada korak je u drugom, ispravnom smjeru.

Nagrada je to koja znači da vezni igrač može biti najbolji na svijetu i bez golova, jer obavlja druge stvari koje te golove omogućuju. Nikad kao protekle sezone nisam toliko čitao,slušao i gledao o - igri. Ne samo o golovima i suhim brojkama, nego baš o igri - sposobnosti driblinga, zadržavanja lopte, plasiranja lopte u pravo vrijeme na pravo mjesto, kretanje u optimalne pozicije i sprječavanje suparnika u svemu nabrojenom. A u nogometnoj igri, modrići napokon imaju šanse biti priznati na najvišem nivou. Pobjeda Luke Modrića pobjeda je jednog zdravijeg nogometnog diskursa i shvaćanja najljepše "sporedne" stvari na svijetu.