CITY IZBAČEN IZ LIGE PRVAKA

Zašto nikoga ne bi trebalo veseliti izbacivanje Cityja iz Lige prvaka

Zašto nikoga ne bi trebalo veseliti izbacivanje Cityja iz Lige prvaka
Foto: Getty images / Guliver image

MANCHESTER CITY, prema svemu sudeći, sljedeće dvije godine neće moći igrati europska nadmetanja, osim ako mu ne prođe žalba Sportskoj arbitraži. Posljedica je to njegovih navodnih financijskih propusta, tj. financijskih aktivnosti koje su se kosile s Financijskim fair playom, jednim od važnih UEFA-inih akata.

Engleski je klub tako kažnjen jer je navodno zaobilazio pravila kada je u pitanju poslovanje sa sponzorima povezanima s vlasnicima kluba. Football Leaks je u suradnji s njemačkim tjednikom Der Spiegel objavio dokumente prema kojima je City dobivao financijske injekcije od investitorske kompanije iza koje stoje Ujedinjeni Arapski Emirati. Novac je upumpavan kroz sponzorske ugovore s kompanijama kao što je Etihad, glavni sponzor kluba.

Po onome što pripisuje Financijski fair play, takve su akcije nedopuštene. Međutim, koliko god društvene mreže likovale, ovo je vrlo opasan presedan koji nogomet može gurnuti ne korak unaprijed, nego dva koraka unatrag.

To je bila opasnost i od samog početka, zbog same naravi FFP-a.

Prije 10 godina, FFP se činio kao nužnost

Nimalo slučajno, odredbe Financijskog fair playa bile su dogovorene 2009., a na snagu je stupio 2011., dok je UEFA-om još upravljao Michel Platini, koji je bio njegov veliki zagovornik. Vrijeme uvođenja poklapa se sa svjetskom financijskom krizom koja se vidjela na poslovanju klubova, pogotovo u onim državama koje su bile najjače pogođene, poput Španjolske ili Italije. Postojao je tada veliki problem sve većeg zaduživanja velikog broja klubova, što je UEFA otkrila u svom velikom istraživanju 2009.

Tako je dug klubova La Lige u to vrijeme iznosio oko tri milijarde eura, dok je vrlo slična situacija bila i u Italiji, gdje je dobar dio prvoligaša imao probleme čak i s isplatama plaća. Nije stoga nimalo čudno kako UEFA tada nije mogla dozvoliti da prvoligaški nogomet diljem Europe postane vrlo riskantan biznis, u kojem će solventnost biti veliki problem.

Pred nagomilanim problemima s dugovima i solventnosti, UEFA je procijenila da su klupski vlasnici, a pogotovo predsjednici, vrlo nepouzdani ljudi. Nije se više na njih i njihovu procjenu moglo računati kao na sredstvo jamstva održivog poslovanja. Tako je krovna udruga nogometa preuzela stvari u svoje ruke i postavila odredbe koje nameću sljedeće, sažeto objašnjeno:

Iznosi koje klubovi izdvajaju za transfere, plaće zaposlenika, amortizaciju transfera, druge financijske troškove i dividende moraju biti pokriveni iznosima koje klubovi uprihode od ulaznica, TV prava, reklama, sponzora, prodaje opreme i suvenira te nagradnih fondova. U to se ne ubraja novac koji se potroši na izgradnju infrastrukture, terena za trening te, u širem smislu, omladinskog pogona. Kazne za nepoštovanje ovakve odredbe kreću se od novčanih kazni do diskvalifikacije iz UEFA-inih natjecanja.

Ako klubovi ne poštuju postojeće propise, mogu biti kažnjeni na različite načine - od novčanih kazni, preko smanjenog kadra kod prijave za europska natjecanja, pa sve do onih drakonskih kazni koje podrazumijevanju isključenje iz Liga prvaka i Europa lige.

Inicijalno odobravanje, a onda problemi

Na početku, FFP je dočekan gotovo uz ovacije. Njegov najveći zagovaratelj - uz samog Platinija - bio je Karl-Heinz Rummenigge, koji se nadao da će time nogometna Europa biti skrojena istim koncem koji je godinama činio niti Bundeslige. Sve uredno, sve jasno do posljednjeg centa.

Međutim, nije trebalo dugo vremena, a sada je to postalo očito, kako bi postali očiti i svi problemi koje je sa sobom donio postojeći fair play. Kočenje investicija i općenito riskantnijeg poslovanja donijelo je cementiranje statusa quo, daleko od učinka kakav, primjerice, salary cap ima u američkom profesionalnom sportu.

Dovoljno je samo pogledati situaciju u ligama Petice nakon uvođenja FFP-a prije sezone 2011./12. U Njemačkoj je prvu titulu osvojila Borussija, a svih sedam poslije toga redom Bayern. U Italiji je na snazi monopol Juventusa, koji će, ako naslov prvaka osvoji i ove godine, imati jednako titula koliko imaju Milan i Inter zajedno. U Ligue 1 na snazi je dominacija PSG-a, koju je samo u jednoj sezoni prekinuo Monaco, dok je u Primeri na snazi duopol Real Madrida i Barcelone, koji je jedne sezone prekinuo Atletico. Čak i klubovi koji su osvajali lige - Atletico i Monaco - bili su povezani s aferama tzv. third party ownershipa, koji je u međuvremenu također zabranjen. Tako je klubovima koji nisu elita postalo još teže.

Jedina liga koja odolijeva monopolu ili barem duopolu je Premier liga, gdje bi Liverpool trebao postati već četvrti prvak u posljednjih pet godina. 

Sva različitost i kompetitivnost Premier lige posljedica je upravo investicija kakve više nisu dopuštene. Upumpavanje novca u Chelsea od strane Romana Abramoviča te etihadski novac u City stvorili su dva teškaša europskog nogometa koji doprinose kvaliteti i raznolikosti Premier lige. Premier liga postala je najveći nogometni svjetski brend zbog kolonijalne povijesti i engleskog jezika, ali dobrim dijelom i jer je bila izvor najvećeg priljeva novca i investicija u desetljeću prije FFP-a.

FFP iliti status quo europskog nogometa

Vjerojatno najveća zamjerka modernom nogometu njegov je status quo. Ove sezone u osmini finala Lige prvaka gledat ćemo redom samo momčadi iz liga Petice, dok su najveće europske lige ili u stanju monopola ili mjesta gdje šanse imaju samo oni najveći. Stanje nogometa postalo je zacementirano, a time se sve glasnije spominje i mogućnost neke europske Superlige.

Gledajući Deloitteovu ljestvicu zarada, dvije stvari postaju očite. U jeku novih medija, specijaliziranih televizijskih sportskih kanala i globalne pokrivenosti, u nogomet se slijeva značajno više novca nego prije 10, a kamoli 20 godina. Jednako je tako očito kako postoji elitna skupina od kakvih 10 do 15 klubova, koji proračunom odskaču od svih ostalih. Ta bi razlika bila još i veća kada svi sudionici Premier lige ne bi dobivali gotovo pa jednak novac od TV prava.

Navike nogometnih navijača diljem svijeta neće se promijeniti preko noći. Klubovi koji ne spadaju u samu elitu ne mogu se natjecati s onima koji su svoj proboj prema globalnoj publici već napravili. 

Jedini način kako neki klub može napraviti prodor prema najbogatijima je investicija, novi priljev kapitala kakav je nekoć u Chelsea uštrcao Roman Abramovič. Ili upravo onakav kakav je imao Manchester City. Bez takvih investicija, Premier liga vjerojatno bi bila nalik na Primeru - dominacija Manchester Uniteda, uz povremene bljeskove bilo Arsenala ili Liverpoola. A time Premier liga sigurno ne bi profitirala, kao ni europski nogomet. 

Povijest se ne može vratiti. Nogomet je globalno bitna stvar i televizije to prepoznaju. Novca će biti, ali pitanje je njegove distribucije, a ona je vrlo nejednaka. Dva su načina na koji se stanje monopola u većini liga može promijeniti; prvi je formiranje nekog zatvorenog sustava nalik na onaj američki, u kojem bi sama liga ravnomjerno distribuirala novac i potencijalno nametnula salary cap, a drugi je otvorenost prema novim investicijama koje bi omogućile pojavu novih igrača.

Trećeg načina nema. Baš zato, koliko god mnogi likovali nad onim što se dogodilo Cityju, time je kompetitivnost europskog nogometa zapravo pretrpjela udarac. Stvari nisu postale bolje, nego lošije. Kada bi City i propao, time bi samo još manji broj klubova konkurirao za najveće stvari. Jer to je ono što je FFP stvorio - monopolističke uvjete na kontinentu i svitu od 10 do 15 velikih klubova koji nemaju nikakvu konkurenciju.

Samim time, lijek je postao gori od bolesti. Europskom su nogometu potrebna nova rješenja jer FFP to nije.

 

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara