Zašto sam napokon bio sretan gledajući hrvatsku košarku

Zašto sam napokon bio sretan gledajući hrvatsku košarku
Foto: FIBA

NE sjećam se kad sam posljednji put bio toliko sretan zbog košarke. Hrvatske košarke. Možda prije 26 godina. Zapravo, siguran sam da sam posljednji put u košarkaškoj ekstazi bio kad je Hrvatska na Olimpijskim igrama u Barceloni u luđačkoj završnici polufinala pobijedila ZND u utakmici koju je prema svim zakonitostima košarke trebala izgubiti. Ali nije.

30 sekundi za ekstazu i ponos

U subotu sam bio baš presretan. Uživao sam u predstavi divnih mladića, tek klinaca, skromnih dječaka koji su nas na najljepši mogući način uvjerili koliko je košarka predivan sport. Posljednjih pola minute spektakularnog finala kadetskog prvenstva Europe bilo je za povijest. Za anale. Ne samo košarke u Hrvata. U tih tridesetak sekundi stalo je sve ono zbog čega ovaj krasni sport nosi titulu kraljice igara. U tih tridesetak sekundi koje su trajale kao vječnost znojili smo se, neartikulirano urlali, nervozno grizli nokte. I na kraju slavili. Skupa s dječacima na koje možemo i moramo biti ponosni.

Lepršavost, brzina, srčanost, karakter, mentalna zrelost, imaginacija te atraktivna, moderna i furiozna košarka. Sve su to pokazali klinci od svega 16 godina.

Od europskog diva do kontinentalnog patuljka u 20 godina

Od Igara u Barceloni do kadetskog Eurobasketa u Novom Sadu prošlo je 26 godina. U tih nešto manje od 30 godina Hrvatska se u mlađim selekcijama nametnula kao jedna od najuspješnijih košarkaških sila Starog kontinenta. Zlato u Novom Sadu četvrto je kadetsko zlato za Hrvatsku. Više zlata od Hrvatske ima samo SFRJ, čiji su trijumfi ionako bili podcrtani debelim hrvatskim predznakom. Hrvatski su juniori s tri zlata i ukupno devet medalja također pri vrhu kontinentalnog poretka. U nekom normalnom svijetu ti bi rezultati bili jamstvo dominacije i A selekcije. Međutim, u Hrvatskoj je malo toga normalno. Kako u svemu pa tako i u sportu, majstori smo za zajebati ono što se zajebati ne može i ne smije. Od bronce u Ateni prošle su 23 godine. Hrvatska se od tada samo jednom približila postolju - prije pet godina u Sloveniji. Tada smo ostali kratki za korak. Četvrti. Sve ostalo je za zaborav. Od reprezentacije koja je prije 26 godina branila čast ostatka svijeta protiv najbolje sportske družine koja se ikad okupila do košarkaške egzotike. Sustavna devastacija sa svih razina napravila je svoje i u sportu u kojem su nekad za nas igrali divovi postali smo malen i nebitan europski patuljak.

Način na koji je ova momčad igrala nudi optimizam i vraća nadu

Upravo zbog toga sam posebno sretan zbog dječaka koji su u Novom Sadu cijelom kontinentu pokazali kako se igra košarka. Ti momci su mi vratili nadu da se neke stvari mogu promijeniti. Da budemo načisto, nemam iluziju da je sve ovo viđeno na turniru u Srbiji jamstvo za zlatnu hrvatsku košarkašku budućnost. Jasno mi je da je riječ tek o klincima. Svašta se može dogoditi. Na koncu, barem smo mi godinama uspijevali uništavati brojne darovite generacije i još darovitije igrače na njihovom putu prema seniorskoj košarci. Ipak, trijumf kadeta u Novom Sadu, a posebno način kako su ti momci došli do trona napunio me optimizmom i vjerujem da čak ni silni domaći majstori za uništiti neuništivo neće moći zgaziti enorman potencijal koji ovaj momčad posjeduje.

Prkačin kao Kukoč nekada

Roko Prkačin, 15-godišnjak, najbolji je igrač ovog Eurobasketa. Imponirala je lakoća njegove izvedbe, kao i čudesna rješenja koja je izvlačio iz rukava te čvrsta ruka kojom je vodio, ali i na zemlji čvrsto držao ovu poletnu i lepršavu momčad. Prkačin junior impresionira talentom, zrelim shvaćanjem košarke i uživanjem u igri. Taj dječak od svega 15 godina već je sad toliko dobar da možemo kazati da će Hrvatska u Prkačinu, ako sve bude u redu i ako njegov košarkaški razvoj bude išao u logičnom smjeru, imati još jednog igrača NBA kapaciteta. Igrača za glavne uloge u najjačoj ligi svijeta, nikako sporedne. Ono što je Prka radio starijim i od sebe fizički puno jačim Španjolcima bila je košarkaška poezija. U trenucima kad se utakmica lomila, loptu je u svojim rukama imao Prkačin, a tada je košarka izgledala kao najjednostavniji sport. Jer sve što je Roko napravio izgledalo je toliko prokleto lako, logično i prirodno. A upravo je to definicija perfekcije u sportu.

Otrcana frazetina kako danas svi igraju košarku zaista je točna, točnija nego ikad, i do jučer anonimne reprezentacije poput Gruzije, Poljske, Češke ili Finske dokazale su da zaista život mogu zagorčati svakome. 

Međutim, u svoj toj izjednačenosti nekako smo putem izgubili lepršavost i superzvijezde koje su atraktivnost obećavali, igrače koji su u stanju sami nositi svoje momčadi i voditi ih do kraja. Prkačin je upravo takav tip igrača. Kakav nužno treba europskoj košarci.

Roko me na ovom turniru podsjetio na najvećeg čarobnjaka košarkaške igre, Tonija Kukoča. Iz vremena kad Toni još nije skinuo žuti dres. Nakon finalne utakmice Dino Rađa mi je rekao da Kukoč ni izbliza nije bio toliko dobar igrač s 15 godina kao što je danas dobar Prkačin. Valjda Dino zna.

Ako je Prka idejni mislilac ove reprezentacije, Tišma je njen tihi ubojica

No koliko god Prkačin bio genijalan igrač, ova momčad nije samo on. Ni izbliza. Izbornik Milan Karakaš uspio je sklopiti savršenu simbiozu razigranosti i odgovornosti na parketu. Neshvatljivu za djecu od svega 16 godina. Uspio je osloboditi Prkačinov talent, niti u jednom trenutku nije pokušao zagušiti kreaciju i maštu MVP-ja turnira, ali nije mu dopuštao da iskače iz zadanog sustava i sve, ali baš sve što je Prka radio, bilo je u ime višeg cilja i kolektiva. Čak i kad neke stvari na parketu nisu bile onakve kakve ih je Karakaš zamislio, a mi željeli, nismo primijetili da se klinci muče, da paničare, da gube dah i ideju. Sve je bilo pod kontrolom.

Boris Tišma, inače član Reala, turnir je odigrao maestralno. Briljantno. Ako je Prkačin idejni vođa i mislilac ove reprezentacije, Tišma je njen tihi ubojica. Trica sa skokom unatrag u utakmici protiv Litve pa niz trica i fantastična selekcija šuta protiv Francuske u polufinalu do čudesne partije u finalu protiv Španjolaca. Luka Dončić je otišao iz Reala. Boris Tišma ima sve potrebno da bude njegov nasljednik.

Ivan Perasović fizički, ali i stilom igre, neodoljivo podsjeća na oca, a mi koji smo imali sreću Velimira gledati na parketu u žutom dresu dobro znamo o kakvom je igraču riječ. Matej Bošnjak pokazao se kao nevjerojatno zanimljiv i koristan centar. Vrijedan, hrabar, miran, Bošnjak je igrao poput Gorana Sobina. Blokada u zadnjoj sekundi protiv Litve Hrvatsku je odvela u polufinale, otvorila joj je put do zlata, a Matej Bošnjak jedan je od junaka ove prekrasne bajke. Godinama patimo na poziciji playa. Čak i u bivšoj državi na toj su poziciji igrali Srbi ili Slovenci. Jednostavno, nikad nismo uspjeli stvoriti vrhunskog razigravača. Možda Filip Paponja nikad neće biti Jure Zdovc ili Zoran Sretenović, no ovaj dječak, koji fizički strašno sliči Draženu iz Mozartovih šibenskih dana, užasno je pametan igrač koji fantastično čita i razumije košarku. Ojača li fizički, a hoće jer je još dječak, te bude li radio na šutu i na obrani, Hrvatska bi u njemu dugoročno gledano mogla dobiti igrača kojeg čekamo i za kojim vapimo cijelu vječnost.

Nemojmo s ovim momcima zajebati. Dajmo im priliku da postanu igrači.

Ponavljam, tko zna što će biti s ovim momcima. Neki od njih mogu postati igračine, ali isto tako iz tko zna kojih razloga mogu odustati od košarke. To su još djeca. Međutim, ovakav koncentrat talenta nikad nismo imali u jednoj generaciji i budemo li pametni, ne pogriješimo li u koracima i dopustimo li ovoj generaciji da se razvije igrajući, jer igrač se postaje samo na parketu, hrvatska košarka može jako puno dobiti. Ono što je Bormio 1987. značio za jugoslavensku košarku, Novi Sad 2018. može za hrvatsku. Samo ako budemo pametni.

Prkačin, Perasović, Bošnjak, Paponja, Tišma, Zubac, Bender, Žižić, Hezonja, Šarić… Priznajte, lijepo zvuči.

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara