Zašto se ne trebamo veseliti smjeni Ante Čačića

Zašto se ne trebamo veseliti smjeni Ante Čačića

Foto: Hina

KOLIKO god prezirao aktualno vodstvo Hrvatskog nogometnog saveza, bilo ono iz sjene ili ono koje svoje lice još ima obraza pokazivati zajedno s pripadajućom svitom marioneta, teško mi je povjerovati kako jedna od najtalentiranijih generacija hrvatskih nogometaša od osamostaljenja, kako smo joj rado tepali, možebitno neće ići na Svjetsko prvenstvo u Rusiju samo zato što ju je vodio Ante Čačić.

Da, treneri bez sumnje imaju znatan udio u prezentaciji nogometne igre, ali to se ponajprije odnosi na klupske stratege koji tijekom nekoliko sezona selektiraju momčad, s njom žive, rade i razvijaju se. Čačić, koji reprezentativce vidi svakih nekoliko mjeseci i s njima odradi nekoliko treninga, teško da im može nešto golemo donijeti, ali i oduzeti.

Nije bitan Čačić ni taktička postavka, najvažniji su pokazani interes i uložena energija

Modrić, Rakitić, Perišić, Mandžukić i društvo već više od deset godina igraju zajedno. Bili su na tri europska prvenstva i jednom svjetskom, a iza sebe imaju neke zapažene rezultate i najmanje pedeset zajedničkih utakmica. S obzirom na njihove kvalitete i činjenicu da se jako dobro poznaju, najvažniji za rezultat isključivo su interes koji će pokazati te energija koju će uložiti.

Nitko na svijetu ne može me uvjeriti da je Hrvatskoj za pobijediti na domaćem terenu Finsku (u kolovozu ove godine 110. reprezentaciju Fifine ljestvice) potreban sjajan izbornik koji će genijalnim idejama nadmudriti kolegu s druge strane, a iz svojih igrača, od kojih su mnogi već u zrelim igračkim godinama, izvući nešto što nikad do tada nisu pokazali.

Nacionalni naboj oduvijek je bio jedini motiv igre u reprezentaciji, a njega više nema

Reprezentacija je oduvijek bila platforma gdje nogometaše novac nije motivirao ni približno koliko nacionalni naboj. Ta atmosfera sveopćeg pučkog slavlja u kojem oni postaju heroji domovine na čast svoje uže i šire obitelji te prijatelja. Toga u Hrvatskoj već odavno nema. Što god oni javno pričali, igrači dobro znaju što se događa u HNS-u.

Jasno im je kao dan da potpora A selekciji pada iz tjedna u tjedan i da ih se sve češće poimence javno proziva. Umjesto da im nacionalni dres donosi relaksaciju nakon zahtjevnih klupskih obveza i puni ih pozitivom, oni venu. Ne da više nisu narodni heroji nego su postali nojevi, kukavice pa čak i kolaboracionisti, u slučaju Lovrena i Modrića.

Čačićev odlazak nema se zašto slaviti

U tom svijetlu posve su smiješni oni koji slave Čačićev odlazak. "Serviseru televizija" napokon je odzvonilo, slavodobitno će uzviknuti pa nastaviti kako samo jednoj istinskoj nogometnoj neznalici ne bi pošlo za rukom od ovih silnih zvijezda Barcelone i Reala koje imamo napraviti stroj koji će mljeti sve pred sobom, i to ne samo u kvalifikacijama nego i na velikim smotrama.

Kakva hrpa gluposti! Nema tog izbornika koji bi u ovakvoj atmosferi sveopćeg nihilizma dugoročno mogao ispuniti puni potencijal hrvatske reprezentacije, ako je kojim slučajem i odvede na SP u Rusiju. Nije u problem u izborniku, nego u cjelokupnom hrvatskom nogometu koji godinama trune, crva se i pljesni, a da nitko ne želi ili, još gore, ne može napraviti baš ništa.

Smjena Čačića nije čak više ni mazanje očiju javnosti

I dok jedni glavu spretno guraju u pijesak, drugi, takozvani mrzitelji svega hrvatskog, zlurado gledaju kako ona tone. Nažalost, ovaj put obje su strane u zabludi. Prvi jer ne prihvaćaju da je hrvatska reprezentacija već odavno privatno vlasništvo mafije, a drugi jer misle da Šuker smjenom Čačića panično spašava Mamića, Vrbanovića i sebe. Mah! Oni u svom brlogu sigurniji ne mogu biti.

Ono što je najtužnije, a u što smo se posljednjih godina u više navrata mogli osvjedočiti, otkaz Čačiću čak nije ni mazanje očiju javnosti. Oni su to davno prestali raditi. Sve se već zna. Smjena Čačića obično je spašavanje prihoda. Ne zanima Šukera i Mamića ni Čačić ni Hrvatska ni Svjetsko prvenstvo u Rusiji, nego jedino i samo novac.

Budimo ono što jesmo

Nemamo se stoga čemu radovati. Ni oni koji misle da smo zbog Čačića posrnuli, ni oni koji se nadaju da je Finska neki početak kraja ovog HNS-a. Osobno sam u posljednjih 11 godina napisao stotine, ako ne i tisuće članaka protiv vrhuške nogometnog saveza, moji kolege još i više, a da se baš ništa nije promijenilo nabolje. Dapače, bilo je samo gore i gore.

Ništa što se trenutačno događa u Hrvatskoj, počevši od političke do društvene zbilje, ne nudi optimizam da smo spremni za drastične zahvate i promjene. Zato budimo i ostanimo ono što jesmo - površni pratitelji nogometa koji na ovim prostorima već dugo nije ništa doli sredstvo za ispoljavanje najprizemnijih strasti i nagomilanih frustracija...

Novi izbornik samo je lickanje govna...

 
Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara