Foto: Nenad Dugi, Drago Sopta/Cropix

ŠTO smo naučili 3. veljače 2011.? Dinamo se opet osramotio podvijanjem repa pred srpskim prijetnjama, a Nenad Kljaić dosegnuo neistražene ponore javne polemike

Skandaloznim obraćanjem javnosti - najprizemnije vrijeđajući i tužakajući Slavka Golužu na razini ne odveć bistrog dječarca, Kljaić je mapirao dosad neistražene ponore javne polemike u Hrvatskoj i neočekivano se svrstao u društvo Zdravka Mamića.

Golužu i Gopca ne trebaju braniti kolege kolumnisti iz Društva pisaca - tu su im prijatelji iz bijelog kombija

Ili da budemo aktualniji - kmečanjem na svojoj presici nadmašio je brojne uglednike koji su jednako dostojanstveno i argumentirano stali u obranu ugroženog Miljenka Jergovića u još jednoj javnoj raspravi koja je obilježila posljednje dane siječnja i početak veljače.

Dok je njegovo diskreditiranje Goluže bilo do te mjere neugodno slušati da ti bude žao onog tko vrijeđa, a ne onog koga se vrijeđa, licemjerje je preblaga riječ za ono što je Kljaić pokazao u "obračunu" s Gopcem. Jer sve što nam je "otkrio" znamo svi, a sve to i mnogo više od toga, znao je i on sam kada je sve ove godine služio pod Gopcem i nisu mu smetale metode šerifa hrvatskog rukometa.

Kljaić nam je otkrio da je Gobac šerif. Ma nemoj!?

Gobac je svakako zaslužio da mu netko saspe u facu što ga ide, samo je s Kljaićem i kljaićima našeg rukometa problem što nemaju nikakvo pravo na samoproglašenje statusa zviždača, jer šutke su gledali sve ono što Gobac svih ovih godina odrađuje: Od delegiranja reprezentativaca, izbornika, zatiranja iti natruhe konkurencije u vidu Metkovića ili Medvešćaka, do svođenja rukometa u Hrvatskoj na njegovo privatnu svojinu.

Jasno je i zašto, jer svi oni imaju ili će imati koristi od Gopca, pa će to na kraju i Kljaić priznati riječima kako bi se vratio u Zagreb, čak i sa Gopcem na čelu. Glavno pitanje ove polemike 'Crpi li se pravo na izborničku/trenersku funkciju u Zagrebu i Hrvatskoj iz članstva u HDZ-u/slušanjem Gopca ili rodbinskim vezama s velikanom tog sporta?' dobilo je očekivani odgovor, a Kljaić je umjesto simpatija javnosti zaradio etiketu redikula.

Vaha neće igrati u kosovskom Mostaru jer Maminju su dragi Albanci, ali važniji su mu Srbi

Upravo kad su mu srpski novinari počeli jesti iz ruke, a Partizanovci u Antalyji ne mogu zamisliti večeru bez njega, Zdravko napravi pizdariju kakvu samo on zna - hoće pod svaku cijenu igrati na Kosovu, jer u glavi mu je slika njegovog duhovnog i stilskog oca Ćire Blaževića kojeg svjetina nosi po prištinskim ulicama i zamišlja kako je ovaj put on taj i već mijenja recital u "Oj Dinamo, ko udari na te, s Čičavice pucat će granate!", nakon što njegov klub 19. veljače odigra prijateljsku utakmicu u Prištini u okviru proslave Dana nezavisnosti Kosova.

Međutim, Srbi su ga vratili u stvarnost: "Tražimo da se poštuje statut Fife, članci 79. i 80. koji zabranjuju bilo kakve kontakte ili utakmice entiteta koji nisu članovi Fife i Uefe. Nogometni savez Hrvatske nije od nas tražio dozvolu da njihov klub gostuje u Prištini. Ponavlja se situacija iz 2009. godine i ukoliko su informacije točne, uputit ćemo prosvjedne note u Fifu, Uefu i HNS s kojim imamo dobru suradnju i bilo bi nepotrebno kvariti je na ovakav način", poručio mu je Zoran Laković, generalni tajnik srpskog saveza.

Mamić se malo zbrojio i shvatio: Je, u Prištini bi me tretirali kao kralja, bilo bi nam ljepše nego u Međugorju, ali sa srpskim menadžerima prodajem igrače, s Partizanom, koji mi se jedini na Balkanu može približiti, sam saveznik, a Srbi su ključni partner za pokretanje regionalne lige... i tako je propalo gostovanje na Neovisnom Kosovu, dok se ne "stvore tehnički uvjeti".

Nogometni savez Kosova se svim silama trudi ući u Fifu, ali tamo su nepopustljivi: Država može biti njihova članica tek kad je prizna više od polovice zemalja članica Ujedinjenih naroda. Kosovo je trenutno "kratko" za 21 priznanje zemalja članica UN-a, jer je od 192 zemlje čiji su poslanici akreditirani na East Riveru, Kosovo kao nezavisnu zemlju priznalo njih 75.

Pravila su jača od taštine i Dinamo je još jednom morao podviti rep

Dinamo je dakle prije dvije godine također htio igrati na Kosovu, ali je nakon snažnih pritisaka odustao. Predsjednik Nogometnog saveza Srbije Tomislav Karadžić poslao je tada prosvjedne note u Fifu i Uefu, a pritisak na Dinamo stigao je i iz hrvatske Vlade tadašnjeg premijera Ive Sanadera koji se trebao sastati sa srpskim predsjednikom Borisom Tadićem.

Karadžić se i ovoga puta nadao istom scenariju: "Osobno ću kontaktirati Vlatka Markovića, poslat ćemo i pismo čelnicima Uefe. Ta utakmica se ne smije igrati", grmio je Karadžić, a njegovo mišljenje dijelila je i srpska ministrica omladine i sporta Snežana Samardžić Marković.

Modri su po drugi put u tri godine ispali neozbiljni, tako što su pristali na gostovanje na Kosovu, da bi ga nakon ovih srpskih prijetnji opet otkazali. Naravno, kako bi se opravdali pred desecima tisuća Kosovara koji bi im priredili nezaboravni doček, Dinamo je našao izgovor u tome što im "nikako ne odgovara" premještanje utakmice u podijeljenu Kosovsku Mitrovicu "zbog dodatnog putovanja, koje bi u ovoj fazi priprema donijelo velike teškoće i dodatne napore."