PREDRAG MIJATOVIĆ bio je dio one slavne generacije koja je 1987. donijela Jugoslaviji juniorski svjetski naslov u Čileu. Njegov gol glavom Brazilu u četvrtfinalu turnira usmjerio je momčad Mirka Jozića na put prema tituli. Baš kao i većina te generacije, Mijatović je kasnije napravio čudesnu karijeru.

Realu je 1998. u finalu Lige prvaka protiv Juventusa donio prvi naslov prvaka Europe nakon 32 godina posta, a godinu dana ranije bio je drugi u izboru za Zlatnu loptu. Ispred njega je bio samo fenomen, ne igrač - Ronaldo Nazario.

Nakon Reala Mijatović je igrao s Batistutom u Fiorentini, a kasnije je tri godine bio i sportski direktor Reala, zaslužan za to što su u kraljevskom dresu igrale legende poput Van Nistelrooya, Higuaina, Pepea, Marcela...

S Mijatovićem smo u skoro dva sata razgovora prošli čitavu njegovu karijeru, a dotaknuli smo se i nekih aktualnih tema. Rekao nam je kako Luku Modrića smatra fenomenom te ne samo najboljim igračem svih vremena s ovih prostora nego jednim od tri najbolja vezna igrača u povijesti.

Legendarni Crnogorac je 1989. bio na korak do Hajduka, transfer je bio praktički gotov, a onda je sve propalo. Saznali smo što se dogodilo i zbog čega se veliki Peđa u zadnji trenutak predomislio te je umjesto Hajdukovog odjenuo dres Partizana.

Mijatović nam je priznao da je od malih nogu bio hajdukovac i da mu je danas jako žao što nije imao priliku igrati pred Torcidom. Saznali smo zbog čega se grozi nacionalizma i zašto se više smatra građaninom svijeta nego Crnogorcem. Ispričao nam je i priču staru 28 godina zbog koje je u tadašnjoj Jugoslaviji zbog Hrvatske i prijatelja Hrvata proglašen nacionalnim izdajnikom. 

Iz prve ruke smo doznali kakav je igrač bio brazilski Ronaldo, a kakav Gabriel Omar Batistuta te koliko je nezgodno bilo stajati u živom zidu kad bi se zaletio Roberto Carlos. Mijatović je kao član reprezentacije SRJ bio potjeran iz Švedske pred sam početak Eura 1992. zbog sankcija Jugoslaviji.

Umjesto te reprezentacije na EP je otišla Danska, koja je turnir senzacionalno i osvojila. Mijatović nam je otkrio kako se osjećao zbog toga i usporedio je tu situaciju s izbacivanjem ruskih sportaša sa svih natjecanja zbog rata u Ukrajini. 

Ikona Reala je prognozirala nastup Hrvatske u Kataru, saznali smo zašto je prije četiri godine Francuzima želio sve najgore u finalu s Hrvatskom, a doznali smo i s kojim mu je igračem bilo najdraže igrati u karijeri. 

Nedavno je Karim Benzema osvojio Zlatnu loptu. Slažete li se da je zaslužio tu nagradu i mislite li da je on uvijek bio nezasluženo podcijenjen, unatoč fantastičnim igrama i činjenici da je godinama igrao čudesno i svojim golovima nosio Real?

Apsolutno zasluženo. Prošle sezone bilo je nekoliko igrača koji su odigrali stvarno sjajno, ali mislim da je Karim bio taj koji je predvodio galop Reala prema osvajanju naslova prvaka Europe i Španjolske. Benzema je kao jako mlad igrač stigao u Real, a u to vrijeme je na njegovoj poziciji bila strašna konkurencija.

Bio je tu Raul, pa Cristiano Ronaldo i još neki igrači koji su u povijesti Reala napravili fantastične stvari i godinama je bio u drugom planu. Bilo je trenutaka kad nije bio pretjerano omiljen kod navijača Reala zbog nedovoljnog zalaganja i pretjerane ležernosti. No nakon odlaska Cristiana Ronalda Karim je postao lider momčadi i glavni napadač.

Opravdao je svako povjerenje. Karim Benzema je uvijek bio napadač koji je igrao izuzetno lijepo za oko, ali godinama je igrao za druge, manje ze sebe, odnosno nije previše zabijao golova. U posljednje vrijeme je u nevjerojatnoj golgeterskoj formi i njegovi su golovi Realu donijeli brojne titule. Za mene je najbolji napadač i igrač svijeta i svaka mu čast.

Dosta kontroverzi je izazvao izbor za najbolju momčad godine. Real se našao tek na trećem mjestu, iza Cityja i Liverpoola, unatoč činjenici da je oba engleska kluba izbacio na putu do titule. Kad tome pridodamo da je na putu do naslova Real imao i Chelsea te da nikad nitko na putu do trofeja Lige prvaka nije imao teži ždrijeb u nokat-fazi, onda je ova odluka UEFA-e prilično neobična?

Ne znam kojim se parametrima služi UEFA u odabiru najbolje momčadi, možda više vode računa o ljepoti same igre ili lepršavosti. I protiv PSG-a, i protiv Chelseaja, i protiv Cityja, pa i Liverpoola u finalu, Real je prolazio na neko ludilo, na euforiju, nije baš dominirao i možda je UEFA i to uzela u obzir.

Unatoč tome, za sve nas navijače Reala najbolja momčad je bila ona koja je na kraju podigla trofej. A zna se koja je to momčad bila. Siguran sam da bi City sve svoje nagrade dao za jedan naslov Lige prvaka.

Spomenuli ste City. Ta se momčad godinama gradi baš za Ligu prvaka, arapski šeici su utukli milijarde eura, brojni stručnjaci iz godine u godinu govore kako igraju najbolje i najljepše, a onda dođe nokaut-faza Lige prvaka i svake godine se dogodi neki kiks. Zbog čega za mnoge najbolja momčad svijeta nikako ne može doći do naslova prvaka, a Real ga redovito osvaja čak i kad nema najbolju momčad i igru? 

U posljednje tri godine igrali su jedno finale, a prošle sezone su na nevjerojatan način ispustili finale. Imali su prednost iz prve utakmice, vodstvo od 1:0 na Bernabeuu i izgubili su. Liga prvaka je najbolje i najkvalitetnije natjecanje na svijetu i unatoč silnim ulaganjima u momčad, ne postoji garancija da ćete osvojiti naslov, pa čak ni igrati u finalu.

Jednostavno, konkurencija je zastrašujuća, a između najboljih klubova razlike su u nijansama. Nogomet je baš zbog toga zanimljiv. Upravo zbog te neizvjesnosti bi bilo pogrešno da se oformi ta famozna Superliga. Liga prvaka je fantastično natjecanje koje je jako teško osvojiti i bez obzira na kapital postoji puno različitih faktora koji se moraju poklopiti da bi neka momčad osvojila titulu.

City igra odličan nogomet, lepršav, Pep Guardiola je sjajan trener koji je složio zaista odličnu momčad, ali očito im nedostaje nešto što Real ima zadnjih desetak godina. 

Koliko je za neku momčad važan pobjednički mentalitet i može li on biti prevaga, čak i ako nema objektivno najbolju ekipu? Real je od 1998. osvojio čak osam naslova prvaka Europe, a složit ćete se da nije baš svaki put imao najbolju momčad.

Do 1998. Real je 32 godine bio u velikoj krizi. Imali su sjajne generacije, ali nikako nisu mogli osvojiti Ligu prvaka. Bila je to ogromna trauma za Real. Osvajali su sve ostale naslove, ali do onog najvažnijeg nikako nisu mogli. Ta suša od 32 godina frustrirala je i navijače i članove kluba.

Pobjedom protiv Juventusa u finalu 1998. je krenula nevjerojatna serija, Real je ušao u neku vrstu pobjedničke dinamike i svako finale u kojem je igrao od tada je i osvojio. Real jednostavno više nema traume gubljenja finala i to je jako važno. Svi najjači klubovi svijeta, od Bayerna do Manchester Uniteda, Milana, Liverpoola ili Chelseaja, svi su oni gubili finala. Real nije.

Real kad dođe u finale, zna da će osvojiti naslov, nitko u klubu ni ne razmišlja da bi nešto moglo poći po zlu i ta dinamika pobjeđivanja i iskustvo pobjeđivanja ogroman su adut za klub iz Madrida. Po tome se Real razlikuje od svih ostalih velikih klubova. Liverpool je prošle sezone u finalu bio veliki favorit, ali nitko u Realu nije ni pomišljao na poraz. Zato su na kraju i osvojili naslov prvaka Europe.

Godine 1997. bili ste drugi u izboru za Zlatnu loptu. Do Luke Modrića 2018. bio je to najbolji plasman nekog igrača s ovih prostora (Šuker je 1998. također bio drugi u ukupnom poretku iza Zidanea). Negdje sam pročitao sjajan komentar na vašu Srebrnu loptu, koji je išao nekako ovako: "Peđa je te godine dobio nagradu za najboljeg igrača svijeta jer onaj tko je dobio Zlatnu loptu ionako nije bio s ovog svijeta." Kakav je bio osjećaj biti drugi na svijetu i koliko je taj Ronaldo Nazario bio dobar igrač?

Svima nama koji volimo nogomet, Ronaldo Nazario je priuštio nezaboravne trenutke i za brojne prave ljubitelje nogometa najbolji je igrač svih vremena. Za mene je najveći ikad Diego Armando Maradona, ali kod takvih odabira sve je stvar ukusa i tu ne treba previše polemizirati.

Za neke je najbolji Ronaldo, meni je Maradona, za neke je Pele, za mlađe generacije je to možda Messi… Osvojiti Srebrnu loptu i biti drugi igrač svijeta je bila fenomenalna satisfakcija jer uspoređivati se s njim je praktički nemoguće.

Naravno da uvijek želim biti prvi i najbolji i smatram da poraze ne treba slaviti, ali kad znam tko mi je bio izravna konkurencija, mogu vam reći da to drugo mjesto nije nimalo loše jer smo ionako zaključili da on nije bio s ove planete, ha-ha.

Fenomen Luke Modrića je neobjašnjiv. Nevjerojatno je da netko s 37 godina igra na takvoj razini i dalje. Je li po vama Luka najbolji igrač s ovih prostora ikad? S obzirom na sve što je osvojio i na njegov doprinos u Realu i u reprezentaciji Hrvatske, može li se reći da ima mjesto među pet ili deset najboljih veznjaka u povijesti?

Dobro ste rekli – fenomen Luke Modrića. To je možda jedini ispravan termin kad pričamo o Luki. Način na koji se probijao u karijeri i način na koji je izgradio svoj status u najtrofejnijem klubu svijeta je nevjerojatan. Dečko živi za nogomet 24 sata dnevno. Uvjeren sam da i kad spava, sanja kako biti najbolji.

Već je 11. sezonu u Realu, a i dalje igra na ovakvoj razini. Kad Luka ode, a jednom mora i on otići, Real će biti u velikim problemima. Pronaći pravu zamjenu za Luku Modrića je nemoguća misija. Mislim da će proći puno godina dok se u Realu opet ne pojavi igrač njegovih kvaliteta i jedan takav profesionalac.

Maloprije smo pričali o različitim ukusima u nogometu, no mislim da je Luka uvjerljivo, ali bez ikakve konkurencije, daleko najbolji igrač s naših prostora svih vremena. Samo da krenemo od činjenice da je Luka osvojio pet Liga prvaka i da je u svakoj od tih titula bio jedan od ključnih igrača.

S druge strane, imamo igrače koji su obilježili povijest nogometa, poput Ronalda Nazarija ili Zlatana Ibrahimovića, koji nikad nisu osvojili Ligu prvaka. Ne samo da je Luka daleko najbolji igrač s naših prostora već bih rekao da je u top 5 ili čak top 3 najbolja vezna igrača u povijesti nogometa. Svaka mu čast na tome, zaslužio je.

Vratimo se mi vašim počecima. Kako ste počeli igrati nogomet i kad ste shvatili da je taj sport vaša budućnost?

Kad sam bio klinac od 4, 5 godina, jedina igračka mi je bila lopta. Starija sestra je rekla tada majci da ću ili biti nogometaš ili od mene neće biti ništa. Nijedna druga igračka osim lopte me nije zanimala. Kad nisam imao pravu loptu, pravio sam je od krpa, od papira, od ljepljive trake. Po kući sam stalno udarao sve što mi je došlo pod ruku i stalno sam lomio vaze ili lampe.

Talent sam naslijedio od strica i od ujaka. Obojica su bili izuzetno talentirani premda nisu nikad igrali na profesionalnom nivou. Kao klincu jedini fokus mi je bio nogomet. Stalno sam organizirao turnire u školi, nogomet mi je bio sve i uvijek sam maštao o tome da budem profesionalni nogometaš. Na sreću, to mi je uspjelo. 

Prvotimcem u Budućnosti kao klinca vas je učinio Špaco Poklepović. Kakav je bio pokojni Špaco i kako ga danas pamtite?

Špaco je znao koliko sam ga puno volio. Kad sam došao u prvu momčad Budućnosti, Špaco je bio trener i unio je neke novine i upoznao nas je s novim trendovima u nogometu. Imao je petlju da pokloni povjerenje mladim igračima. Sjećam se svojih prvih priprema s Budućnosti. Kad je došao, Špaco je naravno poznavao neke iskusnije igrače, prvotimce kao što su bili Savićević, Dragoljub Brnović ili Janović.

Momčadi je priključio neke mlađe igrače poput mene, Drobnjaka i mlađeg Brnovića. Špaco nas, naravno, nije poznavao, posebice nije mene jer sam tad tek potpisao profesionalni ugovor. Uoči jedne utakmice, na treningu, Špaco mi je prišao i s finim, dalmatinskim naglaskom mi je rekao: ''Asti Gospe, mali, pa ti si dobar igrač. Ti ćeš meni igrati.'' Nisam mogao vjerovati.

Prvo, trener mi se uopće obratio, a onda mi je još rekao da ću igrati. I stvarno, već u prvom kolu te sezone stavio me je od prve minute, što je bilo iznenađenje i za mene i za sve ostale. Od tada je krenula moja karijera. Siguran sam, da te godine nije došao Špaco, ne bih odmah dobio šansu.

Vjerojatno kasnije bih, ali tada, nema šanse. Hvala mu na tome. Svaki put kad bismo se sreli, zahvalio bih mu na svemu. Špaco je u svakom slučaju bio čovjek koji je odigrao golemu ulogu u mojoj karijeri.

Poznata je priča da ste 1989. sve dogovorili s Hajdukom, a Torcida vam je u znak dobrodošlice u Titograd slala mandarine. Možete li ispričati detalje kako ste umjesto već dogovorenog transfera u Hajduk otišli u Partizan i je li istina da su vas crno-beli oteli Jurici Jerkoviću na titogradskom aerodromu? Jeste li vratili Hajduku 50 tisuća maraka avansa, koliko su vam platili kao potvrdu transfera? 

Nije istina, nitko me nije oteo s aerodroma. Znam da je oko tih događaja postojalo mnogo različitih priča, ali reći ću vam što se točno dogodilo. Kao klinac bio sam hajdukovac, a tih '80-ih Hajduk je imao sjajnu generaciju. Premda mi je otac bio navijač Partizana, s 13, 14 godina, kad sam počeo ozbiljnije trenirati, bio sam zaljubljen u Hajduk i nikad to nisam ni krio, čak i danas u svakom intervjuu ću reći da sam navijao za Hajduk.

Naravno, samim time želja mi je bila da jednog dana zaigram u Hajduku. Poljud, koji je tada bio najljepši stadion u Europi, pa navijači, sve mi je to bilo jako interesantno. Kad se pojavila mogućnost, naravno da smo otišli u Split i praktički smo sve dogovorili. Da, čak sam uzeo i tu famoznu kaparu, taj avans od 50 tisuća maraka, koje smo kasnije uredno vratili Jurici Jerkoviću.

Uvjeren sam da on nije ni mislio da ćemo mu vratiti taj novac, ali otac i ja smo smatrali da ne bi bilo fer da novac koji smo dobili ne vratimo. E sad, što se dogodilo i zbog čega je propao već dogovoreni transfer: Nakon što smo se otac i ja vratili iz Splita, na kućnim vratima pojavio se jedan čovjek, neću ga imenovati, ali netko tko je tada bio na jako važnim funkcijama, i dao nam je informacije što će se dogoditi u Jugoslaviji.

Naravno, mislim na politički kontekst tog vremena i rat koji je ubrzo uslijedio. Dobro smo se zamislili i na kraju smo ipak promijenili odluku. Moram priznati, teška srca jer veselio sam se odlasku u Hajduk. Ipak, odlučili smo se za Partizan.

Je li vam žao što niste igrali u Hajduku?

Da, jako mi je žao. Sve što je Hajduk u to doba predstavljao, od mene je napravilo hajdukovca. Pa ti navijači, koji su bili totalno ludi za svojim klubom, a vidim da je tako i danas. Krivo mi je što nikad nisam kao igrač Hajduka osjetio tu atmosferu. Ipak, dogodilo se to što se dogodilo, promijenili smo odluku i otišao sam u Partizan, gdje sam se u tri godine formirao i kao igrač i kao čovjek. 

''Peđa, jabuka razdora'' bio je naslov tada u Slobodnoj Dalmaciji. Slavni crnogorski sportaši Zoran Simović i Duško Ivanović, koji su ostavili dubok trag u Hajduku i Jugoplastici te srpska atletičarka Biljana Petrović, u to vrijeme članica splitskog ASK-a, zvali su vas da dođete i da ne nasjedate na srpsku propagandu jer je njima bilo predivno u Splitu. 

Ne bih rekao da je to bila srpska propaganda, daleko od toga. Tada smo svi skupa živjeli u Jugoslaviji, tada su i dalje bila neka sretna vremena. Znam jako dobro da su tih godina sportaši iz cijele Jugoslavije bili jako dobro prihvaćeni u Splitu, neki od njih su mi kasnije i pričali o fantastičnim iskustvima života tamo, ali informacije o tome što će se sve dogoditi u Jugoslaviji, koje je tog dana dobila moja obitelj, u tom je trenutku imao jako mali broj ljudi i one su bile ključni razlog zbog kojeg smo promijenili odluku. Partizan mi je pružio fantastičnu priliku da se dokažem i hvala mu na tome, ali da, premda je prošlo puno godina, ipak mi je žao što nikad nisam mogao iskusiti tu bliskost navijača Hajduka sa svojim klubom.

Jednom ste dali zanimljivu izjavu da ste u karijeri bili najprije Jugoslaven, pa Srbin, pa Crnogorac i da niste jedan od onih koji zazivaju Jugoslaviju, ali  razumijete sve one koji se etiketiraju kao jugonostalgičari. Kako danas gledate na tu izjavu i općenito na sve veći porast nacionalizma na prostorima bivše Jugoslavije?

Svi mi koji smo odrasli u finoj zemlji koja se zvala Jugoslavija, imali smo sreću da smo djetinjstvo i mladost proveli u jednoj zdravoj i mirnoj atmosferi, bez puno trzavica i problema. Bugarska, Mađarska, Češka, Poljska, redom zemlje koje su nas danas prešišale, u to su vrijeme bile daleko iza nas. Doslovce, za njih je Jugoslavija bila zapad.

Kasnije, život vas odvede na neke druge strane i postanete europski građanin i polako gubite osjećaj nekog pretjeranog identiteta s nacijom kao takvom. Ja sam Crnogorac, u redu, ali što s tim? Što, sad bih ja trebao biti veći Crnogorac od bilo kojeg Crnogorca koji živi u Crnoj Gori? Ili bi neki Srbin trebao biti veći Srbin od Srbina koji živi u Srbiji ili Hrvatskoj? Totalne gluposti.

Tim se stvarima i nacionalizmima opterećuju neki ljudi koji nisu nikad imali priliku da vide malo više svijeta. Ako je netko moj prijatelj ili moj suigrač, nikad me nije bilo briga odakle dolazi i koje je nacionalnosti. Jedino mi je važno ono što osjećam prema toj osobi.

Sjećam se 1994., kad je Hrvatska igrala protiv Španjolske u Valenciji. U to sam vrijeme bio igrač Valencije, a situacija u bivšoj nam državi je bila izuzetno komplicirana. Rat je i dalje trajao i odnosi su bili katastrofalni. To se mene nije ni najmanje ticalo.

Godinama sam bio suigrač i prijatelj s Bobanom, Jarnijem, Šukerom, Štimcem, Prosinečkim i naravno da sam ih želio vidjeti i pozdraviti se s njima. Ti su momci bili moji prijatelji. Saznao sam u kojem se hotelu nalaze i otišao sam do njih. Nakon toga su me u Jugoslaviji žestoko kritizirali i doslovce su me proglasili izdajnikom.

Zbog toga što sam želio vidjeti ljude s kojima sam godinama igrao u mladoj i A reprezentaciji. To, naravno, nema nikakve veze sa zdravim razumom. Isto bih napravio i danas. To su moji prijatelji. S njima se čujem i vidim redovito i uvijek kad se nađemo, osjećaj je fenomenalan.

U to doba su brojni sportaši puno više pratili političku situaciju u zemlji, ali nisam siguran da bi većina njih napravila ono što sam tada napravio ja. Meni je to bilo nešto najnormalnije i baš me briga što su me neki ljudi zbog toga osudili. Važno mi je da svoje prijatelje mogu vidjeti kad ja to hoću, a to nema veze s nikakvom političkom situacijom.

Apsolutno sam siguran da se danas mnogi kaju zbog nekih stvari, što su u to vrijeme radili ili govorili. Neovisno o tome što se događa, čovjek mora biti svoj i mora imati svoj stav.

Moja životna filozofija je da će mi neki ljudi koje smatram prijateljima uvijek biti prijatelji, bez obzira na to što netko na to ima neku kritiku. Za te ljude i njihove kritike me ni najmanje nije briga. Imamo samo jedan život i treba ga živjeti onako kako vi mislite da treba, a ne onako kako vam netko drugi nameće. 

Fabiju Capellu je u Realu napadački duo bio Šuker-Mijatović, isti kao jugoslavenski Mirka Jozića u Čileu 1987. Da vam je netko rekao u Čileu što će se dogoditi za 10 godina, što biste mu tada rekli?

Rekao bih mu da je potpuno lud, da je potpuno nenormalan i da to nema nikakve veze sa životom. Međutim, život vas kasnije odvede nekim svojim putevima. Naravno, da bi se neke stvari poklopile, potrebno je donijeti i neke teške odluke. Konkretno, odluka da odem iz Valencije u Real nije bila laka i bilo je dosta turbulencija i problema.

Ipak, prelomio sam da odem u Real kako bih osvajao titule. Te sezone je stigao i Šuker te smo na kraju opet zaigrali zajedno i skupa smo osvojili nekoliko jako važnih trofeja. U te tri godine smo bili nerazdvojni.

Supruzi i danas u šali znam reći da sam više spavao u sobi s Davorom nego s njom. Te stvari ostanu za čitav život. Kad nekoga volite kao prijatelja, kao osobu, onda je to do kraja života. Barem ja tako razmišljam. 

Vi ste igrali u Valenciji, Realu i Fiorentini. Prosinečki u Realu i Barceloni. Šuker u Sevilli, Realu i Arsenalu. Boban je osvojio sve s Milanom. Jarni je bio član Juventusa i Reala. Igor Štimac je s uspjehom igrao u Engleskoj. Čileanci su bili nevjerojatna generacija, zar ne?

Strašna generacija. Nogometna kvaliteta koju smo imali bila je dominantna, ali kasnije, s obzirom na količinu vremena koje smo proveli skupa, postali smo odlični prijatelji. To je jako važno radi atmosfere u momčadi. Karijere iza dobrog dijela te generacije su fascinantne.

Kad smo stigli u Čile, nitko nije ništa očekivao od nas, a onda smo postali prvaci svijeta. To je nešto nezaboravno. Čile je za sve nas bio lansirna rampa za sve što smo kasnije napravili u nogometu i danas mi je jako drago kad se navijači sjete Čilea jer za mene je on jedna od najdražih uspomena u životu.

Darko Pančev je ljetos u intervjuu za Index rekao da bi ta generacija i oni nešto stariji godinama harali svjetskim nogometom da nije bilo rata. Slažete li se s tim?

Po nekoj logici, generacija koja osvoji prvenstvo svijeta do 20 godina ima sve predispozicije da u desetogodišnjem periodu bude najprije prisutna na svim velikim natjecanjima, a onda i zbog kompozicije ekipe i kvalitete igrača koje smo tada imali, siguran sam da bi reprezentacija imala ozbiljnu ulogu u svjetskom nogometu.

E sad, ne znam bi li ta ekipa harala jer ponavljam, nije bitno imati samo kvalitetne igrače za uspjeh, ali siguran sam da bismo bili jedna od najatraktivnijih reprezentacija barem desetak godina. Pričam o dva, tri svjetska i dva, tri europska prvenstva, a uz malo sreće te uz dobro vodstvo, možda bismo i osvojili nešto. Nažalost, to se nije dogodilo i svatko je morao krenuti svojim putem. 

Na SP-u 1990. u Italiji Boban nije bio zbog suspenzije FSJ zbog sukoba s milicajcem 13. svibnja te godine. No od svih ostalih Čileanaca koji su kasnije napravili fantastične karijere, samo vi niste dobili poziv Ivice Osima. Je li vam žao što vas Osim nije zvao na SP i što mislite o kritikama da nije imao dovoljno hrabrosti riskirati s mlađim igračima, već je više vjerovao starijima i iskusnijima?

Naravno da mi je žao što nisam bio u Italiji. Premda smo Osim i ja kasnije imali fantastičan odnos i iako sam ga izuzetno volio, znam zbog čega me nije zvao u Italiju. Tog sam siječnja na polusezoni stigao u Partizan i u prvih nekoliko mjeseci se nisam najbolje snašao.

Konkurencija je u Partizanu bila strašna i s obzirom na sve to, nisam se iznenadio što se nisam našao na popisu za Italiju. Iz današnje perspektive mogu reći da me Osim zasluženo nije zvao jer nisam bio u formi u kakvoj su bili neki drugi, mlađi igrači moje generacije u drugim klubovima.

Kasnije smo imali onu nesretnu epizodu kad smo vraćeni iz Švedske s Eura 1992., pa su bile sankcije i do Francuske 1998. nisam imao priliku igrati na nekom velikom natjecanju. Te situacije su bile traumatične, posebice za mlade igrače, ali dogodilo se što se dogodilo i protiv toga se nije moglo.

Što se tiče vašeg pitanja je li Osim trebao više vjerovati mladim igračima, treba znati da je on bio trener starog kova, a takvi treneri su se jako teško odlučivali pružiti šansu mladim i talentiranim igračima. Iako treba reći da je konkurencija u reprezentacija tada bila žestoka.

Da je Osim tada pružio šansu Bokšiću ili Šukeru, možda bi se neke stvari drugačije odvijale, no u svakom slučaju, za mladog igrača je fantastično iskustvo već samo biti na SP-u, osjetiti atmosferu ili ući na par minuta. Ja nisam ni to imao jer nisam bio u Italiji, ali zavidio sam svima njima na svakom treningu koji su tamo odradili.

Znam da su mi mnogi govorili da je možda i bolje da nisam tamo bio jer mi Osim ne bi dao ni minute. To nema nikakve veze, užasno je važno biti tamo i osjetiti ambijent Svjetskog prvenstva iz prve ruke. U redu, mogu se složiti da su neki igrači trebali dobiti više minuta, ali trener je taj koji odlučuje i tu se ne treba previše buniti ni raditi dramu oko njegovih odluka.

Sjećam se da je Dejan Savićević igrao, ali ne onoliko koliko je možda trebao s obzirom na formu i talent koji je imao i sjećam se da mu to nije bilo po volji. No trener nekad donese dobru odluku, a nekad pogriješi. 

Nakon tog SP-a Osim je praktički sve Čileance uveo u A selekciju i dao im je naslovne role. Jugoslavija se rutinski prošetala kroz kvalifikacije, a onda, pred njihov kraj, reprezentaciju su zbog agresije Jugoslavije i krvavog rata napustili hrvatski i slovenski igrači. Kako ste vi koji ste ostali između sebe komentirali tu prilično nadrealnu situaciju?

Bila je to jedna ogromna trauma za sve nas. Da, kroz te smo se kvalifikacije prošetali. Tada su kvalifikacije za Euro bile drastično drugačije nego danas. Onda je išla samo prva ekipa iz svake skupine i jako se teško bilo plasirati. EP je igralo zaista samo najboljih osam ekipa u Europi. Kako nisam bio u Italiji, jako sam se veselio tom Euru.

Osim je bio i izbornik i trener Partizana, a tada sam stvarno dobro igrao i on mi je potvrdio da ne samo da ću biti u sastavu nego ću biti standardan. U Švedsku sam zbog toga otišao tako nabrijan da napravim nešto važno, a onda su nas vratili kući.

Bila su to užasna vremena, trauma je to bila velika. Najprije su otišli Hrvati i Slovenci pa se čekalo da vidimo što će odlučiti Makedonci i igrači iz BiH. Jedna sjajna generacija se odjednom raspala i osula. Politika je tada igrala ogromnu ulogu u čitavoj toj priči. Udisali smo totalno nezdravu i toksičnu atmosferu gdje se puno više pričalo o politici nego o nogometu.

Molio sam se samo da odigramo prvu utakmicu jer sam vjerovao da nas tada više neće moći vratiti, no vratili su nas. Užasno doba. Tijekom sankcija smo shvatili da više nećemo moći igrati za reprezentaciju niti ćemo s klubom moći igrati u europskim kupovima.

Nakon početnog šoka prihvatio sam situaciju i dao sam sve od sebe da odigram što bolje u Partizanu kako bih što prije mogao otići van. Drugog izbora nije bilo. 

Rusija je zbog agresije na Ukrajinu izbačena sa svih sportskih natjecanja. Slično se dogodilo Jugoslaviji 1992. Smatrate li da je i ono što se dogodilo vama i sad Rusima nepošteno, odnosno da sportaš ne smije biti žrtva politike, ili mislite da je to opravdan pritisak na vladu zemlje koja vrši agresiju?

Tada sam mislio isto što mislim i danas. To je jedna velika nepravda prema sportašima. Sport je nešto najčišće na svijetu, sport je natjecanje, sport je traženje sebe kroz jednu zdravu atmosferu. Kakve veze ima politika sa sportom? Kakve veze imaju političke odluke sa sportom? Tko ima pravo da sportašima jedne zemlje zabrani da se natječu zbog nekih političkih odluka s kojima oni nemaju ništa? To je potpuni apsurd.

Potpuno mi je nelogično da se ruski sportaši ne mogu natjecati. Nejasno mi je da jedna nacija, prepuna fantastičnih sportaša kroz povijest, ne smije sudjelovati ni na jednom natjecanju. Zbog čega? Kakve veze ruski sportaši imaju s politikom? Jasno mi je da političke odluke mogu biti usmjerene k nekim drugim sferama socijalnog života i s tim se apsolutno slažem, ali sport pustite na miru.

Ti su ljudi čitav svoj život uložili u sport, krvavo su trenirali i sad im netko ne dopušta da se bave onim što najbolje rade. Zašto? Zato što brane boje neke zemlje pa zbog toga? Ne razumijem. Potpuno nelogična i glupa odluka i da se mene pita, a ne pita se, sport bi sigurno bio izuzet iz svih paketa sankcija nekoj državi jer je ovo potpuni apsurd.

Pretpostavljam da vam je najteže na tom Euru 1992. bilo gledati kako Danci podižu taj pehar, znajući kako su i zbog čega uopće stigli u Švedsku?

Naravno. Zbog čitave situacije sam bio toliko ljutit i istraumatiziran da to prvenstvo nisam želio ni gledati. Ogavno mi je bilo sve to. Gledaš jednu ekipu koja je bila iza tebe, a ona ne samo da igra nego vidiš neku dinamiku igre i shvaćaš da bi lako mogli i osvojiti, što se na kraju i dogodilo.

Još mi je teže bilo gledati Dance kako se vesele kad sam znao da smo mi ti koji su to trebali napraviti umjesto njih. To su te sportske nepravde koje mi nisu jasne, zbog čega se uopće događaju. Nije mi jasno zbog čega smo bili vraćeni. Kome smo to smetali? Ne razumijem.

Tijekom razgovora ste rekli da vam je traumatičan bio odlazak iz Valencije u Real. Pitam vas to jer mi je malo neobično da bi transfer u Real bilo kojem igraču predstavljao problem. Što se tu dogodilo?

Valencia je bila moj prvi klub u inozemstvu. Po nekoj logici i razmišljanju, svi mi s Balkana smo bili puno više orijentirani ili prema Italiji ili prema Njemačkoj, a meni posebno je Serie A bila zanimljiva jer je u to doba, a pričam o početku devedesetih, talijanska liga bila najjača na svijetu, bila je nogometni NBA.

Intimno sam se nadao da ću završiti u Italiji, ali eto, izbor je pao na Valenciju, koja je bila najkonkretnija. Nisam imao vremena čekati i birati jer su te godine bile teške i problematične. Španjolski nogomet sam pratio, ali ni izbliza kao talijanski. Valencia je u to vrijeme bila klub srednje klase u Španjolskoj, ni blizu Realu, Barceloni ili Atleticu.

Međutim, našao sam se u jednom zdravom okruženju. Odmah sam dobio punu podršku kluba, suigrača i navijača te sam od prvog dana igrao na jako visokom nivou. Posebno sam bio motiviran pokazati sve što znam jer, zbog razloga o kojima smo pričali, na internacionalnoj razini nisam imao priliku pokazati koliko vrijedim. U Valenciji mi je bilo predivno, klub mi je dao šansu i tamo sam se formirao kao internacionalac.

Kad kažem da mi je odlazak bio traumatičan, onda u prvom redu mislim na sve ono što se događalo nakon mog odlaska u Real. Nikad do tada se za jednog igrača nije platila tako visoka klauzula. Moj transfer u Real je u tom trenutku bio najveći u povijesti španjolskog nogometa. Nisam iz Valencije otišao zbog toga što mi je tamo bilo loše, štoviše, bilo mi je fenomenalno, međutim, dosta mi je bilo drugih mjesta.

U tri godine, koliko sam tamo proveo, jednom smo bili drugi u kupu, a u mojoj zadnjoj sezoni drugi u prvenstvu. Želio sam otići u klub koji će mi garantirati trofeje, a bolju sredinu za to od Reala nisam mogao naći. Valencia me željela zadržati, čak su mi davali više novca od Reala, ali već sam odlučio otići.

Naravno, navijači su se naljutili i posljednjih nekoliko mjeseci koje sam proveo tamo bili su dosta mučni zbog negativnog odnosa navijača prema meni. Zbog mog transfera u Real čak su bili narušeni odnosi između Madrida i Valencije. Ipak, nije mi žao što sam otišao. S Realom sam osvojio i prvenstvo i Ligu prvaka i još neke trofeje koji su mi bili veoma važni. 

Znači, zbog vas su ''zaratili'' Madrid i Valencia, kao što i danas postoji velika mržnja između Firenze i Torina zbog transfera Roberta Baggija iz Fiorentine u Juventus?

Otprilike tako. Fraza kaže da postoji jedna nit koja dijeli veliku ljubav od velike mržnje, ali vjerujte mi, upravo sam to iskusio na vlastitoj koži. U Valenciji su me navijači obožavali, njihov odnos prema meni je bio nevjerojatan, da bih nakon odlaska u Madrid postao daleko najomraženija osoba u gradu. I mržnja nije trajala kratko. Za njih sam bio izdajnik valjda sve dok nisam završio karijeru. 

Otišli ste u Fiorentinu s 30 godina i u tri sezone tamo zabijali ste jako malo iako ste imali sjajne suigrače i momčad predvođenu Trapattonijem, koja je igrala Ligu prvaka. Zašto vam nije išlo u Italiji?

Otišao sam u Fiorentinu pomalo ljut na Real zbog toga što je na klupu Reala došao John Toshack, s kojim nikako nisam mogao pronaći zajednički jezik. Bila je to 1999., kad je NATO bombardirao Srbiju i Crnu Goru. Moram priznati da su to bili jako teški trenuci za mene i moju obitelj, a Toshack mi nikako nije bio legao. Tada sam od Uprave Reala tražio transfer premda sam imao ugovor još tri godine.

Naravno da sam pogriješio, ali tada nisam imao nikoga da me savjetuje da ne radim gluposti. Bio sam pun sebe, bio sam jedan od najpopularnijih igrača Reala i odluku sam donio potpuno ishitreno. Zvao me Trapattoni, Fiorentina je imala odličnu momčad s Batistutom, Ruijem Costom, Balbom, Torricellijem i igrala je u Ligi prvaka, što mi je bio razlog da odlučim otići.

No talijanski nogomet je bio totalno drugačiji od španjolskog i nisam se odmah dobro snašao, zatim je stigla i koja ozljedica i ušao sam u jednu negativnu dinamiku. Nisam puno igrao, bio sam više statist.

Kod Trapattonija na početku sam još i nešto igrao, kasnije ne. Onda su stigle i godine kad su mi prioriteti postali drugačiji, Fiorentina se rasformirala, a ja sam se 2002. vratio u Španjolsku, u Levante, gdje sam iduće sezone završio karijeru.

Kakav je bio Gabriel Omar Batistuta?

Kad vam kažem da mu je nadimak Batigol savršeno pristajao, onda sam vam sve rekao. Čovjek je samo živio za gol, ništa drugo ga nije zanimalo. Kako na treninzima tako i na utakmicama. Sjajan dečko. Imali smo fenomenalan odnos. Iako se danas slabo čujemo, stalno preko nekih zajedničkih prijatelja dobivamo informacije jedan o drugome. Kao igrač bio je fenomen. Njegov osjećaj za gol bio je nevjerojatan, a pri tome je bio i pravi fajter. Fantastičan igrač koji je napravio čudesnu karijeru. 

U svibnju 1998. ste zabili gol Juventusu u finalu Lige prvaka za prvi naslov Reala nakon 32 godine. Mjesec dana kasnije s reprezentacijom Jugoslavije nastupali ste na SP-u u Francuskoj, vašem prvom velikom natjecanju. U osmini finala Jugoslavija je igrala protiv Nizozemske, a kod rezultata 1:1 dosuđen je penal za Jugoslaviju. Na Facebooku postoji jedna stranica koja se zove Mijatova prečka. Sanjate li i danas tu prečku? Da ste zabili gol, mislite li da biste prošli Nizozemce, koji su na kraju slavili 2:1?

Da, ta famozna prečka. Ne mogu baš reći da je sanjam i dalje, ali taj trenutak za mene je bio jedna velika, kako nogometna tako i osobna trauma. Na to smo SP otišli nakon dugo godina neigranja zbog sankcija, a na posebno smo impresivan način pregazili Mađarsku u baražu. Imali smo odličnu momčad i jako velike ambicije na tom prvenstvu.

No, splet okolnosti, nešto nesreće, malo umora i nismo najbolje počeli turnir. Nismo bili dobri onoliko koliko smo mislili da smo dobri. Grupu smo prošli, a onda je stigla ta utakmica s Nizozemskom i taj penal. Bio sam igrač koji je stalno izvodio penale i bilo je normalno da preuzmem odgovornost i uzmem loptu.

I eto, dogodilo se to što se dogodilo. Lopta je pogodila prečku. Mislim da ne postoji navijač koji je pratio reprezentaciju te male Jugoslavije u to vrijeme a da s vremena na vrijeme ne spomene tu prečku. ''Sve je to sjajno, Real, Liga prvaka, ali kako promaši onaj penal? Kako je moguće da si promašio?''

To su komentari koje slušam sad već pune 24 godine. Pa naravno da je moguće. Tko šutira, taj može i promašiti, a tko ne šutira, taj neće nikad promašiti. Kao što je 20. svibnja 1998. u finalu protiv Reala bio najsretniji dan moje nogometne karijere, samo mjesec dana kasnije dogodio se najtraumatičniji trenutak u karijeri. To je nogomet. Zapravo, točnije, to je život. 

Je li vas iznenadila hrvatska bronca u Francuskoj 1998.?

Koliko me iznenadila, toliko i nije. Da je netko rekao pred prvenstvo da će Hrvatska osvojiti broncu, rekao bih mu da je previše ambiciozan, no kako je turnir odmicao i kako je Hrvatska igrala, taj rezultat je bio potpuno zaslužen. Čak bih rekao, da je bilo malo više sreće, da je Hrvatska mogla i do finala.

Bila je to sjajna generacija, predvođena fantastičnim trenerom Blaževićem. Baš sam ga nedavno sreo. Čovjek je genijalac. Koliko su zaslužni igrači za to treće mjesto, jednako je zaslužan i on načinom na koji je vodio ekipu. Bio je to nevjerojatan spoj. Bio im je i trener i otac, i brat i majka. 

Hrvatska i SRJ su se susreli u kvalifikacijama za EP 2000. Nakon 0:0 u Beogradu u Zagrebu je bilo 2:2, dovoljno da vi idete na Euro, a Hrvatska ostane doma. Zabili ste i gol. Kako je bilo igrati protiv dojučerašnjih suigrača, cimera i prijatelja i kako je bilo igrati u naelektriziranim uvjetima u Beogradu i Zagrebu?

Što se tiče samog terena i svega onog što se događalo između nas igrača, tu nije bilo nikakvih problema. Štoviše, u prvoj utakmici u Beogradu svi smo mi kao domaćini imali obavezu prema svojim prijateljima iz Hrvatske, s kojima smo igrali u klubovima ili davnih dana u reprezentaciji, da im damo dodatan osjećaj sigurnosti i da znaju da im se ništa ne može dogoditi.

Identično je bilo kasnije na Maksimiru. Kad je tijekom prve utakmice u Beogradu na stadionu nestalo struje, osjetio sam mali strah kod hrvatskih igrača, no istog trenutka smo im prišli i uvjerili ih da će sve biti u redu i da nema potrebe da se brinu sve dok smo mi tu.

Ne znam što se događalo izvan terena, na ulicama ili na tribinama, ali na travnjaku i u svlačionicama su bili apsolutno zaštićeni i sigurni. Ne zbog osiguranja na utakmici, već zbog nas igrača, koji smo imali obavezu da ih zaštitimo i da budu sigurni da im se ništa ne može dogoditi.

Potpuno ista stvar je bila u Zagrebu. Sjećam se da je osiguranje bilo nevjerojatno. Od aerodroma do hotela na svakih dvadesetak metara stajao je po jedan policajac. Mislim da nije baš bilo potrebe za tim i da je sve bilo malo preuveličano jer pričamo o sportu i mišljenja sam da nije bilo potrebe za nenormalno velikim osiguranjem. Što se može dogoditi jednom sportašu? Apsolutno ništa. 

Dovoljan je samo jedan luđak da se dogodi katastrofa.

Slažem se, ali i danas na svakoj utakmici ćete naći jednog ili dva luđaka. I što da radimo? Protiv luđaka se jednostavno ne može.

Zabili ste gol Hrvatskoj na Maksimiru. Je li vam taj gol bio poseban u karijeri ili ga doživljavate kao jednog od mnogih, kao ''običan dan u uredu''?

Kad bih rekao da je to bio ''običan dan u uredu'', onda bih vam lagao. Tim remijem smo otišli izravno na Euro, dok je Hrvatska ostala doma. S rezultatske strane je bio strašno važan, a također smo željeli i suparniku u ključnoj utakmici za obje ekipe pokazati da smo bolji od njega. Bila je to viteška borba dvije sjajne ekipe i za napadača je gol na takvoj utakmici ogromna stvar. Taj gol mi je jedan od dražih u karijeri, ali nije najvažniji. Bilo je i bitnijih.

Rekli ste da ste s prilično narušenim odnosima otišli iz Reala u Fiorentinu. Kasnije ste postali sportski direktor Kraljevskog kluba. Kako je došlo do toga?

U Realu je najlakše i najljepše biti igrač. Sve ostale funkcije su jako komplicirane i stresne. Kad netko gleda sa strane, sve to zvuči prekrasno, no nije baš tako. U redu, lijepo je bilo obavljati i taj posao, ali puno je ljepše biti igrač Reala. Tu ste vi i vaših 25 suigrača. Kad ste sportski direktor Reala, onda sve odluke donosite sami i za njih odgovarate.

U Realu je nemoguće stalno donositi dobre odluke, taj kapacitet nema nitko i potrebno je znati nositi se sa stresom. Naravno da sam imao i pogrešnih odluka, ali kad je postotak dobrih veći od onih loših, onda morate biti zadovoljni.

Tri godine, koliko sam radio taj posao u Realu, bile su nevjerojatno iskustvo i zahvalan sam predsjedniku što mi je dao mogućnost da odlučujem o svim sportskim pitanjima u najvećem klubu na svijetu. Bila je to velika čast i veliko zadovoljstvo.

Svjetsko prvenstvo je pred vratima. Koliko po vama može Hrvatska u Kataru?

Vratio bih se četiri godine unatrag. Premda je Hrvatska i dalje sila, iako je Luka i dalje lider, a Dalić izbornik, rekao bih da je finale nemoguće. U redu, možda ne nemoguće, ali jako teško ponovljivo. Hrvatska je u Rusiji imala reprezentaciju u najboljim godinama, tamo su bili neki vrhunski igrači koji više nisu tu i bio je to savršen spoj.

Bili su nabrijani, motivirani da naprave nešto povijesno. Na kraju su to i napravili i svaka im čast na tome. Igrati finale SP-a u nogometu, barem kad su u pitanju zemlje s naših prostora, nešto je nemoguće. U redu da smo Brazilci, Nijemci ili Talijani, pa se to i očekuje, ali to što je Hrvatska napravila u Rusiji je za naklon.

Posebice ako znamo kakav nam je ligaški nogomet i koliko ulažemo u sport. Hrvatska i sad ima super momčad i mislim da će u Kataru igrati zapaženu ulogu. Zbog prijateljstva s Lukom bih volio da se ponovi Rusija, ali mislim da će to biti jako teško. 

Godinama ste bili suigrač Draganu Stojkoviću Piksiju, koji je preporodio reprezentaciju Srbije. Jeste li tijekom igračke karijere mogli naslutiti da će Piksi biti dobar izbornik?

Da. Nije me iznenadilo ovo što je napravio sa Srbijom. Desetljećima smo prijatelji i znam koliko je ambiciozan. Pričali smo puno o tome i prije nego što je postao izbornik. Točno je znao što hoće i kako doći do toga. S njim je Srbija dobila ono što joj je godinama nedostajalo, a to je pobjednički mentalitet.

Piksi ih je naučio da moraju vjerovati u sebe i da shvate da nisu autsajderi. Imaju odličnu generaciju, kvalitetnu generaciju. Ti igrači možda nisu najbolji na svijetu na svojim pozicijama, ali su jako bitni u svojim klubovima. Tadić je kapetan Ajaxa, Mitrović zabija kao lud u Engleskoj, Vlahović je došao u Juventus…

Mislim da Srbija može napraviti nešto veliko i da će nakon toga europska i svjetska javnost obratiti pažnju na nju. Piksijeva ogromna prednost je to što osim velike ambicije ima i talent da zna s igračima, zna kako ih motivirati, zna na koji način razgovarati s njima.

Igrači ga slušaju i vjeruju u njega, kao i on u njih. Mislim da Srbija može iznenaditi na SP-u. Kad kažem iznenaditi, ne mislim da će igrati finale, ali očekujem da će proći grupu i ostaviti dobar utisak. 

Za koga ćete navijati u Kataru?

Ne znam koliko netko kao ja može za nekoga navijati. Simpatiziranje puno bolje zvuči. Ispratit ću sve utakmice reprezentacije Srbije, kao što ću biti pozitivan i prema reprezentaciji Hrvatske. Kao netko tko je toliko godina igrao i živio u Španjolskoj, volio bih da i oni nešto naprave.

I to je manje-više to. Da je Crna Gora na Mundijalu, naravno da bih i njih posebno pratio. No za nikoga neću ludo navijati niti ću sa šalom neke reprezentacije oko vrata sjediti pred televizorom i gledati utakmice. To nisam nikad radio, pa neću ni sad.

Međutim, tijekom SP-a u Rusiji, kad je krenula fenomenalna serija Hrvatske, i zbog odnosa s Lukom i zbog svega, jer to je Balkan, to smo mi, naravno da sam želio da Hrvatska bude prvak. Francuzima sam u finalu želio sve najgore.

Bilo mi je jako krivo što Hrvatska nije osvojila prvenstvo. Ovo vam pričam da vam dočaram kako ja razmišljam. Zašto bih navijao za Francuze protiv Hrvatske kad nemam apsolutno nikakve veze s Francuskom? 

Je li bilo nezgodno na treninzima Reala stajati u živom zidu dok je slobodnjake pucao Roberto Carlos?

Sreća da sam igrao napadača pa nisam često bio u živom zidu. Na utakmicama bih stajao u zidu samo da malo zaklonim pogled golmanu, a kad bi se on zaletio, samo bih se maknuo. Imao je lud, ali baš lud udarac. Kad već pričamo o njemu, za mene je Roberto Carlos najbolji lijevi bek u povijesti. Bilo je puno jako dobrih igrača na toj poziciji, ali ono što je on radio, to nije bilo normalno. 

Pamtite li koju zanimljivu anegdotu tijekom igranja u Realu?

Bilo je svašta. O nekim stvarima možemo pričati, a o nekim možda bolje ne, ha-ha. Pamtim noć pred finale Lige prvaka 1998. U sobi smo bili Davor i ja, a on je znao da neće početi jer smo u napadu igrali Morientes i ja. Unatoč tome, bio je totalno pozitivan, nije nimalo bio ljut što neće početi.

Dok je on bio totalno opušten, ja nisam mogao nikako zaspati od uzbuđenja. Dok je Davor mirno spavao, ja sam se usred noći digao i otišao u kupaonu. Dok sam se gledao u ogledalo, imao sam osjećaj da mi je taj netko iz ogledala rekao da se ne brinem ništa, da ćemo sutra pobijediti i da ću ja zabiti gol odluke. Euforično sam se vratio u sobu, probudio sam Davora i rekao mu: ''Brate, sutra pobjeđujemo.'' Samo me pogledao i rekao: ''Budalo, spavaj.''

Tko je bio najbolji igrač s kojim ste igrali?

Bez ikakve dvojbe Davor Šuker. Osjećaj za gol, lakoća zabijanja. Nešto nevjerojatno. Davor je mogao zabijati iz svih pozicija. Igrao sam s Batistutom, ali on je bio drugačiji profil napadača. S Davorom sam igrao čitav život, još u mladoj reprezentaciji Jugoslavije, pa kasnije u Realu. Često je bio i egoist jer je vidio samo gol.

Bilo je situacija kad bih ja bio u boljoj poziciji, a on bi me vidio, ali nema šanse da bi dodao. Samo bi šutirao jer mu je gol bio sve. Lopta mu ide 50 metara, a on je primi onom svojom golemom butinom i ona se zalijepi. Nevjerojatne stvari je radio. Užitak ga je bilo promatrati kako se priprema za šut.

Nimalo me nije iznenadilo što je u Francuskoj bio najbolji strijelac prvenstva. Davor je ne samo najbolji igrač s kojim sam ikad igrao već je bio i igrač s kojim sam se najbolje razumio. Sjećam se prve godine kad smo obojica stigli u Real. Kako smo se poznavali od ranije, na terenu smo samo jedan drugoga gledali.

Kad bih primio loptu, najprije bih gledao gdje je Davor, a ako ga ne bih vidio, tek bih onda tražio Raula i ostale. Raulu se to nije sviđalo i jednom je otišao kod Capella da mu se požali kako stalno dodajemo samo jedan drugom, a njega ignoriramo.

Fabio nas je pozvao svu trojicu i kritizirao je Davora i mene: ''Sve super, igrate odlično, zabijate golove, ali dajte malo gledajte i ovog malog i dajte mu koju loptu.'' Mi smo mu rekli: ''Ma može, šefe, nema nikakvih problema, naravno da ćemo mu dodavati.'' Već na prvoj idućoj utakmici ista stvar. Samo sam tražio Davora.