25. SVIBNJA 1995. u američkom Baltimoreu prestalo je kucati srce jednog od najvećih europskih košarkaša svih vremena, Krešimira Ćosića.

 

Krešo je bio avangarda u pravom smisli te riječi. Onako golem i krakat mogao je sve. Mogao je driblati, dodati, šutirati, razigravati, blokirati. Ukratko, bio je genij. Još kao dječak, mršav, lak kao perce, nesiguran i sramežljiv, upao je u reprezentaciju koja se baš tih 60-ih probijala na europski i svjetski vrh.

 

S nepunih 17 godina debitirao je u prvoj momčadi Zadra, strašnog Zadra (Giergia, Troskot, Marcelić, Stipčević, Valčić i Jelčić) koji je te 1965. osvojio prvi naslov prvaka. Prvi u nizu. Krešo je sa Zadrom bio najbolji i sljedeće tri sezone, a onda je pomalo misteriozno i pod čudnim okolnostima otišao u Utah i priključio se košarkaškoj momčadi Brigham Younga, gdje je svlačionicu dijelio s legendarnim Dannyjem Aingeom.

 

Krešo je već tada bio svjetska zvijezda, igrač zbog kojeg su i čuveni sovjetski treneri Gomeljski i Kondrašin mijenjali taktiku i igru prilagođavali Kreši. Odlazak u nepoznato i pristupanje mormonskoj crkvi u Jugoslaviji su izazvali čuđenje.

 

''Kao čovjek, bio je ljudina. Premda mi je njegov stil života bio pomalo čudan, to nije umanjivalo moje iskreno divljenje prema njemu. Kad kažem čudan, onda pritom mislim na njegovu pripadnost mormonskoj crkvi. Načela koja ta crkva propovijeda u principu su hvalevrijedna i mislim da bi ih se svaki čovjek trebao pridržavati, ali Krešo je po mom mišljenju malo preduboko zaronio u tu vjeru. Ipak, nikad se zbog toga nije udaljio od nas, niti mi od njega. Štoviše, često smo smišljali fore da ga na račun mormonstva zezamo. On nije pio alkohol, a mi bismo mu namjerno sipali alkohol u piće. Ili, mormoni zabranjuju psovanje, a mi smo namjerno ispred njega 'beštimali', samo da njemu dignemo tlak. Bili smo mangupi, a on nas je takve volio'', za Index je rekao Krešin suigrač iz reprezentacije, Zoran Moka Slavnić.

 

 

Izbornik Ranko Žeravica Krešu je pozvao pod nacionalni stijeg 1965., ali na pritisak tada najboljeg igrača reprezentacije Pina Giergie. Zadarska prznica i jedan od najboljih košarkaša koje je Hrvatska ikad dala vodio je rat sa Žeravicom oko mršavog i suhonjavog mladića. Žeravica nije sporio da Krešo ima kapacitete i potencijal da izbori reprezentativni dres, ali smatrao je da je još premlad i preslab da bi se pod obručima hrvao sa sovjetskim gorostasima. Pino je bio neumoljiv i zaprijetio je Žeravici:

 

''Ne zoveš li Krešu, ne moraš ni mene. Uostalom, ti si tu zbog nas, a ne mi zbog tebe.''

 

Jasno, Žeravica je popustio, a sve ostalo je povijest.

 

Kao igrač osvojio je sve što se moglo osvojiti. Ima tri olimpijske medalje, od čega i zlato iz Moskve. Dvaput je bio svjetski prvak, a ima i nevjerojatnih sedam europskih medalja, od čega tri uzastopna zlata. Biran je na NBA draftu kad se u Jugoslaviji sa sigurnošću nije znalo jesu li profesionalci istina ili su pak samo mit. Zaludio je Ameriku. Bio je zvijezda američke sveučilišne košarke.

 

 

Sveučilište Brigham Young u cjelokupnoj svojoj povijesti umirovilo je samo dva dresa – jedan je dres Dannyja Aingea, dvostrukog NBA prvaka i člana legendarne momčadi Celticsa iz 1980-ih, a drugi je Krešin. Stan Watts, bivši Ćosićev trener, izjavio je da su u Provu morali graditi novu, velebnu dvoranu jer ona dotadašnja, kapaciteta od ''samo'' deset tisuća mjesta nije bila dovoljna za sve one koji su uživo željeli gledati Ćosića. 

 

''Bila je velika čast i zadovoljstvo igrati protiv njega. Kakvo li je tek zadovoljstvo bilo igrati s njim'', za Krešu je rekao Sergej Bjelov, legendarni igrač SSSR-a.

  

Takav je Krešo bio igrač.

 

 

Kao trener bio je vizionar. Reprezentaciju bivše države preuzeo je u najnezgodnijem trenutku, 1985., baš kad je prolazila smjenu generacije. Krešu to nije pokolebalo, vjerovao je u svoju viziju, odnosno vjerovao je u igrače koji su nakon nekoliko godina dokazali da su najmoćniji europski košarkaški stroj u povijesti.

 

Vladu Divca vodio je na SP u Madrid 1986., kad je imao samo 18 godina. Sljedeće godine na prvenstvo Starog kontinenta u Grčkoj vodio je Tonija Kukoča s 19 godina, Dina Rađu s 20 godina, Sašu Đorđevića s 20 godina, Žarka Paspalja s 21 godinom. Stvorio je temelje koje je poslije njega Duda Ivković samo kozmetički dotjerao. 

 

Ipak, možda je najbolje da nešto o Kreši kažu ljudi s kojima je na ovaj ili onaj način stvarao košarkašku povijest.

 

S Acom Petrovićem bio je suigrač u Ciboni i reprezentaciji, a kasnije mu je bio trener u nacionalnom sastavu. Cibona je do dolaska Kreše bila vječno druga u prvenstvu. Kupovi su se nizali, no naslov državnog prvaka postala je opsesija. S Krešom je u Zagreb stigla i prva titula državnog prvaka, a te 1982. uz Kup koji se nekako i podrazumijevao, Cibona je digla i trostruku krunu, pobijedivši veliki Real u finalu Kupa pobjednika kupova igranom u Bruxellesu.

 

 

Aco je bio najbolji šuter i prvi strijelac Cibone, no kako nam je rekao, da nije bilo Kreše, bilo bi sve drugačije.

 

 

''Nema tu puno filozofije. Bili smo dobra momčad, svake godine borili smo se za titulu, no uvijek bi na kraju ostajali za korak kratki. Nedostajalo je sreće, hrabrosti, a možda i znanja. U trenutku kad je došao Krešo, i ja, a i cijela momčad dobili smo dimenziju više. Krešo je od dobrih i odličnih igrača, kakvi smo bili, napravio vrhunske. S njim smo dobili dimenziju više i samim tim kvalitetu. Vrlo brzo shvatio sam Krešin način razmišljanja u igri i prilagodio sam mu se. Pazite, bilo je to vrijeme prije 35 godina, kad nisu postojali okviri i šablone u igri kao danas. Imali smo Krešu, onako visokog na high-postu, dali bismo mu loptu, a onda smo samo na čistu imaginaciju i instinkt lomili protivnike. Dvije godine zaredom bio sam najbolji strijelac lige, a više od pola tih koševa idu na Krešin račun. On bi primio loptu i moje je bilo samo da budem na pravom mjestu u pravom trenutku. Lopta bi svaki put došla u pravi čas. Kao igrač je bio čudesan i bila mi je čast što sam imao sreću igrati s jednim takvim velikanom'', rekao nam je Aco, pa je nastavio:

 

 

''Kao trener, vodio me na SP u Španjolskoj 1986. i na Eurobasketu 1987. u Ateni. Na oba turnira osvojili smo broncu. Tada su u Jugoslaviji ti rezultati bili protumačeni kao neuspjeh, no tek nakon nekoliko godina shvatili smo što je Krešo zaista napravio. Već u Madridu 1986. ubacio je u momčad Divca, dao mu je prostor i vrijeme. Divac je u onom čuvenom polufinalu izgubio loptu i mi smo prosuli nevjerojatnih devet razlike za manje od minute do kraja. Cijela Jugoslavija bila je u šoku, jedino je Krešo bio miran. Imao je taj trenerski gen, viziju, nevjerojatan dar za vrhunsku selekciju i jasno mu je bilo da jedan poraz ne znači ništa, ako će se iz tog neuspjeha izroditi nešto puno veće. U Atenu je pozvao također klince Rađu, Kukoča, Paspalja i Đorđevića. Rezultat mu je bio u drugom planu, iako je tada i bronca, u konkurenciji najjače Grčke ikad, koja je bila domaćin, i Sovjeta sa svim onim Litvancima, bila velik uspjeh. Duda Ivković koji ga je naslijedio samo je preuzeo Krešinu ekipu i od nje napravio najveću europsku momčad svih vremena.

 

 

Međutim, o Kreši kao treneru rekao bih još nešto i volio bih da se ne shvati kao kritika. Krešo je bio genijalac, a takve je ljude teško pratiti. Prije Svjetskog prvenstva 1986. u Madridu imali smo jako duge pripreme u Bugarskoj. Dva, tri mjeseca svaki dan smo se ubijali na treninzima i nekoliko dana prije polaska u Španjolsku Krešo je sazvao sastanak. U prvi mah mislili smo da je riječ o običnom sastanku, na kojem ćemo do kraja izbrusiti neke taktičke varijante koje smo dotad na pripremama uigrali, međutim dogodio se šok. Krešo nam je mirno, kao da je to najnormalnija stvar na svijetu, rekao da sve ovo što smo na pripremama koje su, ponavljam, trajale dva, tri mjeseca, zaboravimo i da krećemo iz početka s novim akcijama. Imao je toliko ideja, novih zamisli, da je sve ono na čemu smo krvavo radili mirno stavio ad acta i samo nekoliko dana prije početka turnira nije mu bio problem krenuti od nule. U tom svom geniju moram kazati da je Krešo bio i poprilično neorganiziran. Mislio je da ako on vidi neke stvari, da ih jednako tako vide i drugi.''

 

Povodom godišnjice smrti Kreše Ćosića izvukli smo neke izjave koje su za Index o velikom Kreši prije dvije godine dali njegovi suigrači i prijatelji.

 

 

''Nedavno sam čuo od jednog prijatelja da nitko nikad neće igrati nogomet bolje od Messija. Nikako se ne slažem s tim. Messi je danas najbolji, no već neka sljedeća generacija izbacit će nekog drugog Messija, još boljeg i još bržeg jer to je sport, to je tako. Sve u životu ide naprijed, tako i sport. Igrači postaju sve bolji i bolji, sve dominantniji. Nekad su govorili da se nikad neće roditi novi Maradona. Sad to isto kažu za Messija. Teško je uspoređivati generacije. To se može učiniti jedino ako kao parametar uzmemo utjecaj koji je izvršen. A tu sad dolazimo do Kreše. Neću reći da je Krešo najbolji košarkaš svih vremena, ali hoću reći da je najbolji meni osobno. Barem na ovim našim prostorima. Zašto? Zato što je bio jedinstven.

Bio je zastrašujuće polivalentan igrač. Ne znaš u kojem je segmentu igre bio bolji. Visok, bio je nezaustavljiv pod košem. Imao je pregled igre na razini playa. Ruka mu je bila toliko meka, bekovska. Tehnički je bio savršen. Jednostavno, bio je genij. Također, kad pričamo o Kreši moramo uzeti u obzir to da je bio igrač koji je ''ispratio'' tri generacije, igrao je u trima desetljećima, na četirima Olimpijadama. Poslije je kao trener stvorio onu čuvenu generaciju Kukoča, Rađe, Divca i Paspalja. 

 

Krešo je bio prava zvijezda u Americi, a u ono vrijeme Amerikanci su s predrasudama gledali na košarkaše iz Europe. Zamislite, zbog njega su gradili veću dvoranu. Kvalitetom je mogao biti prvi pick na draftu, ali on se želio vratiti kući. Bio sam mu i suigrač i trener i mirne duše mogu reći da je bio i kao igrač i kao čovjek bez mane. Svojim kako igračkim tako i ljudskim vrlinama izvršio je nevjerojatan utjecaj na buduće generacije i zbog toga je za mene najveći.''

 

 

''Što reći o Kreši? Premda malo stariji od moje generacije, bio je omiljen. Što god rekli o njegovim ljudskim i igračkim vrlinama, premalo je. Kao igrač bio je čudo, kao čovjek bio je ljudina. Sjećam se kad se vratio iz Amerike i kad smo saznali da je mormon, mi smo se najprije zgražali. Što smo mi tada znali što su mormoni? Međutim, umjesto da se naljuti što ga zezamo, on se šalio na svoj račun. Nimalo ljutnje nikad u njemu nije bilo. Bio je čovjek koji nije poznavao što znači bijes, gnjev, mržnja. Kad ga se sjetim, sjećam se samo jednog velikog osmijeha. U svemu je bio avangarda. Evo, ne znam znate li, ali on je prvi od nas pustio malo dužu kosu. Sjećam se jednom da ga Bugari na svojoj granici zbog te frizure nisu željeli pustiti preko granice.

 

Kao igrač, bio je fascinantan, bio je inovator. Sjećam se kad bi onako visok i košćat znao loptu držati u jednoj ruci visoko iznad, a kako je bio ogroman, nitko mu je nije mogao uzeti. Kod njega sam prvi put vidio da se drugačije zagrijava. Taman se vratio iz Amerike i igrali smo u Beogradu neku utakmicu. Mi se onako zagrijavamo preko cijelog terena, trčkaramo, mlataramo rukama i nogama, a on sjedi na parketu pokraj zapisničkog stola i radi neke čudne vježbe. 5000 ljudi u dvorani samo je njega gledalo i pitalo se što to radi. U svakom pogledu revolucionirao je našu košarku.

 

Kad je on počinjao igrati, jugoslavenska košarka tek se počela polako dizati. Prije su Rumunji, Mađari, Česi, Bugari, o Sovjetima neću ni pričati, bili puno jači od nas, no generacija predvođena Đerđom, Sašom Gecom, Daneuom, Koraćem, Rajkovićem ubrzo ih je sve prešišala. Mi smo samo nastavili ono što su oni započeli. A Ćosa je najduže trajao zato što je bio najbolji. Inače centri malo sporije pale, ali Krešo nije bio centar, on je bio sve u momčadi. I play, i bek, i krilo, i centar. Kao trener bio je jednako dobar. Vratio me u reprezentaciju na SP u Madridu 1986. Nikad neću zaboraviti to prvenstvo i ono polufinale protiv SSSR-a. Imali smo devet razlike manje od minute prije kraja i izgubili smo. Cijela Jugoslavija bila je u šoku. Znate tko jedini nije? Krešo. Zato što je i tada pokazao da je mudriji i pametniji od većine. Shvaćao je da je to sport i da se iz jednog takvog poraza, ma koliko on šokantan bio, može samo izaći jači. Neki su poslije spominjali Divca i one njegove korake na toj utakmici nakon čega smo primili tricu, a poslije u produžecima i izgubili. Divac je nakon toga bio posve potonuo, ali Krešo nije dao na njega. Pogledajte Divčevu karijeru poslije toga.

 

Sjećam se i kad sam bio na probi u Celticsima. Zadovoljio sam i nudio mi se ugovor, ali znate kakva su to bila vremena. Nije postojao normalan kontakt između FIBA-e i NBA-a, da sam ostao tamo bio bih profesionalac i ne bih mogao igrati za reprezentaciju. A tako nešto nije dolazilo u obzir. Kad sam bio u Bostonu, Krešo mi je bio pratnja. Bio je cijelo vrijeme uz mene, bio mi je podrška. Znao je engleski i pazio je na mene. Što da vam kažem, bio je velik čovjek i ostat će velik. I rekao bih samo za kraj, ne možete vjerovati koliko ga je ova raja u Srbiji voljela. Jednostavno, Krešo je bio omiljen gdje god se pojavio.''

 

 

''Čovjek i igrač. Najveći svih vremena. Možete se vi sad zvati ovako, možemo se mi zvati onako, mogu se ovi oko nas zvati nekako treće, no svi skupa smo nekad bili Jugoslavija, bili smo u košarci najbolji na svijetu, a Krešo je bio najbolji od sviju nas. Pa njegova divna supruga Ljerka, pa djeca… Kad ovako, u ovim okolnostima pričam o Kreši, strah me da ne postanem patetičan. 

 

Ljudi kažu da je bio igrač izvan svog vremena, inovator. Pa kako neće biti kad je onoliki, s 211 cm mogao bez problema zabijati sa šest, sedam metara. Uhvatio bi loptu pod svojim košem i prešao bi s loptom cijeli teren da bi zakucao. A blokade, Rusima bi ispadala lopta od straha kad bi ga vidjeli ispred sebe. Kad vam sad ovo pričam, trnci me prođu i ne mogu vjerovati koliku sam sreću imao što sam mu bio suigrač. 

 

Kod mene vam nema laži i prevare, nema kurtoazije, svaka riječ koju kažem odmjerena je i na riječ mi vjerujte kad vam kažem da je Ćoske bio najkreativniji košarkaš na potezu od Amerike pa sve do Kine. Nije bio samo zvijezda svog vremena, bio je evergrin i danas bi mogao igrati.

 

 

''Krešo je bio vizionar. Imao je hrabrost nas klince gurnuti u vatru, a nije to bila neka bezvezna ekipa. Bila je to jedna od najboljih momčadi na svijetu. Vjerovao je u nas. Poslije kad sam igrao u Bostonu, on je bio veleposlanik u Washingtonu i često smo se družili. Imali smo puno dublji odnos nego što li je onaj klasični između trenera i igrača. Usudio bih se reći da smo bili prijatelji. Bio je dva koraka ispred svih. Bio je ljudina i hrvatska košarka izgubila je puno njegovim odlaskom.''