MLADA Alphina Kamara više nije imala izlaza. Te 1996. godine građanski rat je bjesnio u njezinom Sierra Leoneu i svaki dan duže koji je provodila u Freetownu davao joj je manje šanse da ostane živa. Ljude su ubijali na svakom koraku, glad je bila svakodnevica i ljudski život nije vrijedio baš ništa.

Iz te joj se perspektive ideja da će 20-ak godina kasnije imati sina koji će Sjedinjene Države odvesti korak do finala Davis Cupa i u džepu imati gotovo dva milijuna dolara činila kao neki ludi san. No, njezin život odavno nije bio san nego prava noćna mora. Noćna mora iz koje je željela izaći kako god zna. Odlučila se za očajnički potez. S još 20-ak milijuna ljudi prijavila se u redovnu lutriju za dobivanje “zelene karte” za ulazak u SAD i, za divno čudo, bila je jedan od 50.000 sretnih dobitnika.

Kad je doselila u Hyatsville u saveznoj državi Maryland, upoznala je Constanta Tiafoea, koji je tri godine ranije pobjegao iz Sierra Leonea u SAD. Alphina je zatrudnjela i 1998. godine rodila blizance Franklina i Francesa. No, iako su bili daleko od ratnih strahota, život u SAD-u bio je vrlo težak. Jako teško su nalazili posao, novca praktički nisu imali, a onda se 1999. godine Constant prijavio kao građevinac na izgradnji golemog teniskog kampa za djecu u okolici Washingtona.

Tenis je odabrao njega

Dobio je posao i bio je, kako je kasnije potvrdio direktor Junior Tennis Champions Centrea (JTCC), apsolutno najvrjedniji radnik od svih. Nakon što je centar izgrađen, da bi ga nagradili za predani rad, šefovi su mu ponudili posao domara u novom centru.

“Ja nisam odabrao tenis kao dijete. Tenis je odabrao mene”, kaže nam Constantov sin Frances Tiafoe kojeg smo prošlog vikenda imali priliku gledati u Davis Cup susretu protiv Hrvatske.

Njegova mama Alphina dobila je u međuvremenu posao kao pomoćna sestra u 50-ak kilometara udaljenoj klinici i živjela je tamo u jednosobnom stanu. Kako bi im olakšao skrb oko djece, Constant je s klincima svaki dan bio u teniskom centru i s vremenom se polako uselio u jedno od skladišta. Centar i direktori za to nisu imali dozvolu, ali Constant i njegova dva simpatična blizanca bili su dobro čuvana tajna. 

“Tenis mi je bio svakodnevica od malih nogu. Od kad znam za sebe bio sam oko tenisa budući da smo živjeli s tatom na terenima. Kad smo malo narasli tata bi nam dao da malo igramo navečer kad više nikoga nije bilo, a preko dana bismo nabijali lopticu u zid”, prisjeća se Frances Tiafoe s kojim smo razgovarali ispred svlačionica Višnjika.

Obitelj Tiafoe postala je praktički dio inventara u JTCC-u, i kad su dečki malo narasli, Constant, koji je bio omiljen, zamolio je šefove mogu li njegovim sinovima omogućiti besplatno treniranje jer on novca za plaćanje tog skupog programa nije imao. Na njegovo oduševljenje, direktori su pristali i Franklin i Frances su počeli ozbiljnije trenirati tenis. Franklin nije bio toliko zainteresiran, ali Frances je tenis jednostavno gutao.

“Gledao sam Federera, Rafu i ostale na televiziji i pokušavao sam kopirati ono što oni rade. Rekao sam njemu i mami da ću jednog dana biti kao oni i da ću nam promijeniti živote. Smijali su mi se, ali vjerujte mi, ja sam s osam godina znao da ću biti tenisač”, kaže simpatični Frances.

Budući da tata nije imao novca za skupu tenisku opremu, Tiafoe je trenirao s reketima koje su drugi klinci odbacili, a nije imao ni adekvatnu odjeću pa je na terenu izgledao smiješno i pomalo neugledno. Ostala djeca su ga zbog toga zadirkivala.

“Pitao sam tatu zašto moram igrati u poderanim čarapama i majicama s Pikachuom i ostalim Pokemonima. Žalio sam se na to što imam”, kaže Frances.

Tata Constant, ljutit što se Frances žali na takve trivijalne stvari, rekao je Alphini da ga povede u Freetown gdje je putovala na svadbu. Alphina je povela i Franklina i Francesa nazad u zemlju koja je bila jedna od najsiromašnijih na svijetu.

Roditelji su ga odveli u Sierra Leone da vidi gdje je mogao živjeti

“To putovanje mi je potpuno promijenilo pogled na život i svijet. Shvatio sam koliko mogu biti zahvalan za sve ono što imam. Brat i ja smo shvatili da možda nismo najbogatiji klinci u kampu, ali da možemo biti sretni što imamo krov nad glavom i roditelje koji nas obožavaju, što nismo gladni, gledamo televiziju i igramo tenis”, kaže Tiafoe kojemu je još jedan detalj usmjerio život.

U JTCC-u ga je spasio trener Miša Kuznjecov, ruski trener koji je sa 100 dolara u džepu deset godina ranije otišao iz Moskve na Floridu. U novom teniskom centru je dobio posao trenera i tražio je klinca kojeg bi uzeo pod svoje. Francesa je spazio kad je imao osam godina. Fascinirala ga je njegova opsjednutost tenisom.

Kuznjecov mu je obećao da će ga odvesti na prvi turnir ako bude marljivo radio. Kad je odlučio da je Tiafoe ispunio dogovor, prijavio ga je za turnir koji je mali i osvojio. Imao je devet godina. Ostalo je povijest. Kuznjecov je odveo Francesa do drugog mjesta na juniorskoj svjetskoj ljestvici. S 14 godina je osvojio prestižni juniorski turnir Le Petit As u Francuskoj, a s 15 je postao najmlađi osvajač Orange Bowla, najuglednijeg juniorskog turnira na svijetu. 

“Da nije bilo njega, vjerojatno ne bi bilo ni moje karijere. Zauvijek ću mu biti zahvalan. Uzeo me pod svoje, plaćao mi je kotizacije za turnire, nabavljao opremu, a i spavao bih u stanu s njim i njegovom djevojkom kad sam putovao na turnire”, prisjeća se Tiafoe, danas 40. tenisač svijeta.

Suradnja je prestala prije dvije godine kad se Tiafoe preselio u nacionalni teniski kamp u Boca Ratonu na Floridi jer je postalo jasno da je riječ o iznimnom talentu. Mama Alphina nije se isprva slagala s time da Frances krene teniskim putem. Željela je da njezini sinovi završe fakultet, no kad je postalo jasno da je pred Francesom velika karijera, podržala je njegov put.

Američki tenis, osim Johna Isnera, godinama nema pravog, velikog igrača na kojeg su se  Amerikanci kroz povijesti naviknuli. Brojne mlade nade osvajale su Orange Bowl, ali nikad nisu ispunili očekivanja. Pritisak na Tiafoea je ogroman.
“Pritisak? Znate što je pritisak? Život u Sierra Leoneu, u to sam se uvjerio iz prve ruke. Ovo je sve pozitivni pritisak. Volio bih inspirirati još klinaca poput mene da krenu prema vrhu, da realiziraju svoje snove. Ja svoje još nisam ostvario, ali budem. Ne želim biti najbolji američki igrač. Time se ne zamaram. Želim biti najbolji na svijetu. I bit ću”, samouvjeren je Tiafoe.

Nije znao da se igra na tri dobivena

Sa 17 godina je igrao svoj prvi Grand Slam u karijeri. Skupio je najviše bodova na challengerima od svih mladih američkih igrača i dobio je jedinu američku pozivnicu za Roland Garros 2015. godine. U prvom kolu je izgubio od Martina Kližana u tri seta, a nakon drugog je mislio da je meč gotov pa je krenuo na mrežu, da bi mu Slovak rekao da moraju igrati još jedan set. Prve seniorske godine služile su mu za skupljanje iskustva, a shvatio je da može prošle godine kad se dvaput sastao s Rogerom Federerom. U Miamiju je izgubio u dva seta, a na US Openu je najboljeg igrača u povijesti otjerao u peti set.

“Do tih mečeva sam ga gledao samo na televiziji, a tad sam bio na terenu protiv njega. Protiv Rogera Federera! Osjećao sam da se mogu s njime nositi i to mi je dalo strašno puno samopouzdanja. Kad sam ove godine osvojio prvi turnir u karijeri i Delray Beachu, bio sam izvan sebe. Ne mogu vam opisati taj osjećaj. Roditelji su bili presretni, a osobito tata koji nije mogao putovati sa mnom na juniorske turnire jer nismo imali novaca, ali me pratio u profesionalnoj karijeri. To neću nikada zaboraviti”, kaže Tiafoe.

Zaštitni znak na terenu, osim zaraznog osmijeha, mu je neobičan forhend koji izgleda kao da je riječ o amaterskom igraču.

“Mladim tenisačima poručujem: Ako me gledate, nemojte to kopirati, ha, ha. Nije vam pametno. Često sam mijenjao forhend kao junior i ostao sam na ovom načinu igranja i mislim da je to dobro oružje. A smijeh je lijek. Uživam na terenu, smijem se i iz svake teške situacije pokušavam izvući nešto pozitivno. To neću nikad promijeniti. Mislim da bi svi tako trebali živjeti jer život jako brzo prođe i često propuštamo puno toga dobroga”, priča Frances koji zvuči puno starije od jednog 20-godišnjaka.

Protiv Čilića nije mogao puno, ali protiv Ćorića je pokazao koliko može biti opasan.

Puno naučio u Davis Cupu

“Meč protiv Ćorića neću nikada zaboraviti i jako puno ću iz njega naučiti. Borna se napokon probio i konačno njegov talent dolazi do izražaja. On vam je veliki radnik i to mu polako dolazi na naplatu. Čilić apsolutno zaslužuje mjesto na ljestvici na kojem jest i ne vidim razloga zašto ne bi osvojio još neki Grand slam. Protiv njega je jako teško igrati jer je konstantan i teško ga je slomiti”, rekao je Tiafoe.

Mladi Amerikanac dio je nadolazeće generacije tenisača koja ipak još nije ostvarila rezultate koji se od njih očekuju. Federer, Rafa i Nole djeluju i dalje nedodirljivo i ne čini se da će tako skoro pasti.

“Hvala bogu, nemaju više puno vremena, je l' da? Čast je igrati u njihovo vrijeme, oni su najveći i nisu slučajno tu gdje jesu. No, mislim da mi mlađi dolazimo i da ćemo ih uskoro skinuti”, dodaje Tiafoe kojeg smo za kraj pitali gdje se vidi za tri godine:

“U deset najboljih na svijetu. To mi je cilj, a želim biti konkurentan u finalima Mastersa i Grand Slamova. Za tri godine, ali možda i prije. Dobio sam ove godine Del Potra, Berdycha i Raonića i znam da mogu. Znam! Želim svojim roditeljima vratiti za sve što su za mene napravili. Jedan dio već jesam jer nam je novac koji sam zaradio potpuno promijenio život i time sam ostvario ono što sam si zacrtao. Sljedeći cilj je biti najbolji na svijetu”, zaključio je sjajni Amerikanac.