26. TRAVNJA 1986. nebo se zlokobno zabijelilo nad ukrajinskim gradom Černobilom, uslijed čega je nekih 200-tinjak kilometara južnije jednog plavokosog dječaka majka panično pozvala da ostavi loptu te se odmah vrati kući s igrališta. Taj dječak zvao se Andrej Ševčenko, i tu počinje priča o jednom od najtalentiranijih napadača u povijesti Starog Kontinenta.

 

 

''Vlast je željela sve zataškati. Barem onoliko koliko je mogla. Ljudi su i nakon incidenta u elektrani svakodnevno odlazili na posao. Nije bilo panike. Pretpostavljam da su ljudi više paničarili u ostatku Europe nego u Sovjetskom Savezu, jer su imali puno više informacija od nas. Iz tiska i preko malih ekrana danima, pa i tjednima nismo dobivali precizne informacije o tome što se točno dogodilo i koliko je stvar ozbiljna. No, znali smo da se nešto užasno zbilo. Moj je otac radio u vojsci i nešto je znao, ali to su tada bile samo glasine'', pripovijedao je Andrej Ševčenko o katastrofi koja je njemu, ali i milijunima građana SSSR-a, iz temelja promijenila život.

 

U vrijeme nesreće Andrej, koji još nije napunio desetu godinu, važio je za jednog od talentiranijih dječaka u Ukrajini, pa ga je kijevski Dinamo uzeo pod svoje. Andrejev otac, vojnik, pripadnik generacije koja se naučila na red, rad i stegu te vjernost partiji nije želio da mu sin gradi svoju budućnost gurajući loptu, već da krene njegovim stopama. Međutim, majka je podržala Andreja i otac je ubrzo popustio. Svega četiri godine kasnije, nakon što je mlada momčad Dinama osvojila turnir u Walesu, a Andrej par novih kopački dobio kao nagradu iz ruku svog dječačkog idola Iana Rusha, njegovo ime imali su u notesima svi poznatiji europski skauti. Vrijeme je prolazilo, a iz godine u godinu mladi je Andrej polako, ali sigurno gradio status zvijezde u Ukrajini. No nije bio klasičan nogometaš tog doba. Dobro odgojen, odmjeren u izjavama i pristojan te dječačkog osmijeha na terenu i van njega, odskakao je od dobro poznatog prototipa tmurnih i tihih sovjetskih nogometaša. 

 

 

No da bi ispričali priču o Andreju Ševčenku, moramo se vratiti dvadeset godina unatrag na čovjeka bez kojeg ne bi bilo ni njega. Valerij Lobanovski, legendarni Pukovnik, bio je jedan od najvećih nogometnih umova svih vremena. Nizozemsku varijantu Totalnog nogometa odveo je na jedan viši nivo. Lobanovski nije bio običan trener koji je igračima tupio o taktici i tehnici. Ne, Pukovnik je bio nogometna avangarda. Danas je analitika sastavni dio nogometa i vjerojatno ne postoji vrhunski klub koji ne koristi raznorazne softvere. Lobanovski je i prije 40 godina posezao za sličnim metodama, samo što je njemu računalo bilo u glavi. Matematičar, fizičar, kemičar, alkemičar – što god je trebalo – to je Lobanovski bio. U svakom je trenutku znao koliko mu određeni igrač može, koliko ne može, na kojoj je poziciji deficitaran, a na kojoj može napraviti prednost.

 

Kao igrač nastupao je za Dinamo iz Kijeva, Šahtar i Černomorec iz Odese. Dva puta je zaigrao za reprezentaciju SSSR-a. Kao igrač bio je solidan, no kao trener bio je izniman. Nakon što je četiri godine vodio Dnjipro, 1974. preuzima kijevski Dinamo i tamo počinje pisati nogometnu povijest. Naravno, Lobanovski je imao sreće što je došao u momčad koja je bila na neki način reprezentacija-klub. Gotovo cijela momčad Dinama igrala je za SSSR, a predvodio ju je jedan od najboljih igrača ''Istočnog bloka'' svih vremena, legendarni Oleg Blohin, tada najbolji europski nogometaš.

 

 

Lobanovski je u svijet nogometa implementirao posve drugačiji način treninga, baziran na dostignućima iz medicine, sociologije, psihologije i nutricionizma. Momčad Dinama tu je sezonu igrala fantastično i u finalu Kupa pobjednika Kupova s 3:0 srušila moćni mađarski Fernecvaroš. Tada je najbolja momčad Europe bila Bayern, predvođen Seppom Maierom, Franzom Beckenbauerom, Rummeniggeom i Gerdom Mullerom. Bavarci su tri godine uzastopce osvajali naslov prvaka Europe, no u dvije utakmice europskog Superkupa protiv Kijeva nisu mogli ništa. U prvoj utakmici u Munchenu Dinamo je slavio s 1:0, da bi u uzvratu u Kijevu bio još uvjerljiviji i s 2:0 (ukupnih 3:0) uzeo trofej.

 

 ''Možda smo mi najbolja momčad u Europi, ali oni su najbolji na svijetu'', rekao je tada Kaiser Franz, impresioniran igrom sovjetske momčadi.

 

Dinamo je s Lobanovskim na klupi osvojio KPK i 1986. Tada je imao i jaču momčad nego 11 godina ranije, a za Kijevljane su tada igrali Sergej Baltača, Oleg Kuznjecov, Vasilij Rats, Aleksandar Zavarov, Voldomir Besonov, Oleg Blohin te najbolji europski igrač te sezone Igor Belanov. (Svi oni su to ljeto na Mundijalu u Meksiku bili u početnih jedanaest Sovjetskog Saveza, koji je igrao fantastičan nogomet, možda i najljepši na turniru). U finalu KPK-a madridski Atletico nije imao nikakve šanse i Dinamo je s 3:0 uzeo svoj novi europski trofej.

 

Dinamo Valerija Lobanovskog dominirao je europskim nogometom baš kao i Ajax i Nizozemska Rinusa Michelsa. Čak su i igrali slično. Automatizam i brojna ponavljanja, usavršena na treninzima, dovedeni su do savršenstva i rijetke su bile momčadi koje su imale ''protuotrov'' za Pukovnikov sistem. Ipak, između Michelsovog Ajaxa i Nizozemske, kako one Cruyffove, tako i one Van Bastenove (upravo su Nizozemci na krilima ''Labuda iz Utrechta u finalu Eura 1988. slomili SSSR koji je vodio Pukovnik) i Dinama Valerija Lobanovskog postojala je i jedna drastična razlika.

 

 

Nizozemci kojima je težio uništavali su svoje protivnike igrajući se, uživajući na terenu, dok su igrači Dinama više podsjećali na vječno namrgođene partijske službenike koji igraju isključivo da bi dokazali svijetu superiornost sovjetskog društvenog uređenja. Dok su se Cruyff, Rep i Neeskens zabavljali i na travnjaku se ponašali kao razuzdane rock zvijezde, Blohin, Rats i Belanov pobjeđivanjem su izražavali zahvalnost majci Partiji. Toga je bio svjestan i Lobanovski, na koncu on je stvorio laboratorij iz kojeg su izlazili igrači roboti. Međutim, Pukovnika je kopkala jedna stvar. 

 

''Godine i godine sam potrošio na stvaranje super momčadi i u tome sam uspio. Nije bilo lako, ali sam ipak ostvario svoj cilj. No, to mi nije dovoljno. Zašto, dovraga, ne mogu izmisliti igrača koji će biti savršen baš kao što su savršene moje momčadi?'', kao da se pitao Lobanovski dok je nervozno ispijao jednu za drugom votkom. Blohin i Belanov su bili osvajači Zlatne lopte kao najbolji igrači Europe. Međutim, obojica, baš kao i svi igrači kijevskih mega timova, bili su nogometaši koje je izbacio kolektiv. Bili su vrhunski kotačići u dobro podmazanom stroju, ali ništa puno više od toga. Dinamo nije mogao funkcionirati bez njih, ali nisu ni oni mogli bez Dinama. Na koncu, obojica su nakon odlaska iz Dinama u Europi imali razočaravajuće karijere. Sustav ih je izbacio i bez tog sustava nisu ni mogli ni znali kako dalje. Pukovnik je shvatio da mu treba netko tko će biti drugačiji. Lider, vođa, znalac, frajer koji se fantastično uklapa u kolektiv, ali i netko tko zna egzistirati i van njega. Trebao mu je netko tko će upijati znanje, ali ga jednako tako i nesebično davati.

 

 

Lobanovski je po cijeloj Ukrajini imao razgranatu mrežu skauta koji su pažljivo i sistematično pratili svakog,  ali baš svakog iole potencijalnog mladog igrača. Tako je jednom dobio izvještaj da se u okrugu Obolonskyi, umjetnom naselju sagrađenom od nepreglednog niza sivih nebodera sagrađenih u tipičnom soc-realističnom stilu u predgrađu Kijeva, doselio jedan dječak čija je obitelj pobjegla od posljedica katastrofe u Černobilu.

 

''Taj dečko nije fizički jak, čak nije uspio proći ni obvezne testove za upis u Srednju školu tjelesne kulture. Ima neku tehniku, ali ni dribling mu nije pretjerano dobar. Međutim, imam dojam da je jako vrijedan, da želi učiti i znati te da ima nevjerojatnu glad za uspjehom. Mislim da je taj dečko ono što si tražio'', iznio je raport taj skaut Lobanovskom, i povijest se počela stvarati.

 

Lobanovski se od prvog trenutka zaljubio u mršavog, uvijek nasmijanog i pristojnog dječaka. U njemu je na neki način vidio sebe, tu neutaživu glad za znanjem i baš zato, da ga ne uništi, pažljivo ga je docirao. Kod Ševčenka nije bilo preskakanja stepenica. Iako je bio pod budnim okom učitelja Valerija, Ševa je morao proći sve mlađe kategorije Dinama i tek je s navršenih 18 debitirao za prvu momčad. Iskusni stručnjak već tada nagrižen godinama i alkoholom, shvatio je da mu vrijeme otkucava i znao je da ako želi ostati zabilježen u povijesti mora stvoriti svoje životno djelo po kojem će ga se pamtiti. Taj Magnum opus bila je momčad Dinama. Sakrivena od očiju svjetske javnosti, u vrijeme kad nije bilo interneta i kad su informacije s one strane ''Željezne zavjese'' u ostatak Europe pristizale na kapaljku, ta je momčad rasla iz mjeseca u mjesec. 

 

 

Prvi put za ime Andrej Ševčenko čuo sam u lipnju 1995. kad je mlada hrvatska reprezentacija igrala s Ukrajincima. Završilo je 1:1. Gol za Hrvatsku postigao je Miki Rapaić, a za Ukrajinu – pogađate – Andrej Ševčenko. Nakon utakmice jedan od reprezentativaca Hrvatske, stvarno se ne mogu sjetiti koji, izjavio je: ''Ne mogu vjerovati da nismo izgubili. Ne sjećam se da nas je itko ikad ovako razbio. Ševčenka jednostavno nismo mogli čuvati. Taj momak nije nogometaš, on je zvijer.'' U-21 reprezentacija Hrsvtake te je kvalifikacije završila kao četvrta u skupini, Ukrajina je bila druga, a samo je Italija s Tottijem i Canavarom kao prvoplasirana izborila završnicu te je na koncu postala prvak Europe. Međutim, Valerija Lobanovskog to nije bilo briga. Pukovnik je ciljao puno više i gledao je na duže staze. Iz te je reprezentacije dobio ono što je želio – osovinu Dinama. Na golu je bio Aleksandar Šovkovski, ofenzivni vezni bio je Sergej Rebrov, a naprijed je igrao Andrej Ševčenko. Tercet koji je obilježio ukrajinski, ali u europski nogomet krajem devedesetih.

 

 

Lobanovski je znao da u Ševi ima ''smrtonosno oružje'', no znao je i da bi to oružje pucalo ćorke da plavokosa sedmica u napadu za partnera nije imala Sergeja Rebrova, fantastičnog polivalentnog igrača s kojim je činio jedan od najčuvenijih tandema modernog nogometa. Ono što su za United bili Cole i Yorke, za Kijev su bili Ševa i Rebrov. Fascinirala je lakoća s kojom su se nadopunjavali, mijenjali mjesta, zbunjivali, a onda uništavali suparnike. Recept koji je uvijek palio izgledao je tako prokleto jednostavno, a opet toliko ubitačno. Rebrov bi počeo kao prva špica, a Ševa bi se muvao iza njega, a onda kad bi osjetili, a znali su se u dušu, da obrana protivnika puca i gubi koncentraciju, samo bi zamijenili mjesta, i to bi uglavnom bio kraj za rivala. Dinamo je tih sezona bio hit Lige prvaka. U sezoni 1997/98 na svojoj je koži moć kijevskog stroja osjetila Barcelona, koja je u Ukrajini izgubila 3:0, a doma na Camp Nou nestvarnih 4:0. Samo napomena, za Barcu su tad igrali Vitor Baia, Rivaldo, Figo, Couto, Reiziger, Albert Ferrer… Dinamo se prošetao kroz skupinu, ali je u četvrtfinalu bio zaustavljen od Juventusa.

 

Nikakve drame nije bilo. Sve je to Pukovnik isplanirao. Prva godina bila je naukovanje, a u sljedećoj su se očekivale prave stvari. Tako je i bilo. Dinamo je s lakoćom osvojio grupu ispred Lensa, Arsenala i Panathinaikosa, a u četvrtfinalu bez nekih većih problema izbacio aktualnog prvaka Europe, Real. Ako je do tog trenutka netko i sumnjao u snagu Kijevljana, nakon rušenja kraljevskog kluba svima je postalo jasno da se na istoku Europe rađa nogometna avangarda. U polufinalu protiv Bayerna, Kijevljani su doma do pred sam kraj utakmice imali 3:1. Ipak, poslovična njemačka upornost pomiješana sa slavenskom ležernosti i onim prokletim ''lako ćemo'', bili su krivac što su Nijemci pred sam kraj susreta zabili dva gola (3:3), a s 1:0 u uzvratu izborili su finale protiv Manchester Uniteda. Da, ono finale u Barceloni. Ševa je kraj sezone dočekao kao najbolji strijelac Lige prvaka s osam postignutih golova, ali slaba je to bila utjeha za nogometaša koji je znao da može i mora puno više.

 

Ako je Dr. Manhattan, jedan od glavnih likova kultnog stripa ''Watchman'' uslijed djelovanja radijacije postao najjači čovjek u galaksiji, onda je možda černobilska katastrofa od Ševčenka stvorila najmoćnijeg nogometaša na planeti. Jer način na koji je taj mladić igrao bio je ravan nogometnoj poeziji. Postoje napadači koji imaju sjajnu motoriku, brzinu, fizičku moć i snagu, ali su tehnički inferiorni. Ima i onih drugih koji posjeduju vrhunsku tehniku, igru glavom i nogometnu inteligenciju, ali im nedostaje motoričkih sposobnosti. Međutim, postoje i oni, doduše rijetki, koji su dobili sve to, a to nešto zove se prirodan talent natopljen hektolitrima znoja. Takav je bio Marco van Basten. Takav je bio i George Weah. Takav je bio Ronaldo, pravi Ronaldo, a takav je bio i Andrej Ševčenko.

 

 

Dinamo Kijev više nije bio tajna duboko skrivana u mračnim zakucima laboratorija nogometnog alkemičara Valerija Lobanovskog. Pogotovo ne njegova prva violina. Ševčenko je prerastao gabarite Dinama, bio je žedan i gladan velikih trofeja i svjetske slave, i sasvim je bila logična odluka da prijeđe u neki od europskih velikana. Igrom slučaja, Milan je bio najuporniji jer je u mladom Ukrajincu Silvio Berlusconi vidio nasljednika neprežaljenog  Van Bastena, čovjeka koji će klub sa San Sira vratiti u vrh Europe. No, malo je nedostajalo da do transfera uopće ne dođe. Adriano Galliani, Berlusconijeva desna ruka, nije bio pretjerano entuzijastičan, no direktor kluba Ariedo Braida bio je uporan.

 

''Ševčenko mi se odmah svidio na televiziji, tako da smo odlučili pogledati ga kako igra uživo. Baš je tu utakmicu loše odigrao, tako da sam počeo raspravljati s Gallianijem, koji mi je ironično odgovorio:'Ti si lud ako želiš kupiti ovakvog igrača?'. Ali ja sam bio uvjeren da sam u pravu, zato što nitko ne može odigrati dobro svaku utakmicu. Tako da sam se vratio u Kijev, odnio sam Ševčenku Milanov dres i rekao mu:  'U ovom dresu ćeš osvojiti Zlatnu loptu. Na kraju je tako i bilo - Ševa je osvojio sve s Milanom, baš kao i Zlatnu loptu".

 

U tih sedam godina (1999.-2006.) Ševčenko je žario i palio popularnom Čizmom. Odmah po dolasku na San Siro bio je najbolji strijelac Serie A, a iste je sezone proglašen i najboljim igračem.  S Milanom je osvojio sve što se osvojiti dalo – od Scudetta do Lige prvaka, a upravo je Ševa pucao zadnji penal protiv Juventusa u finalu Lige prvaka 2003., kojim je donio klubu prvi ''ušati'' pokal nakon punih devet godina posta. Iste je sezone protiv Porta donio Milanu i europski Superkup, a fantastične igre te sezone donijele su mu 2004. i najveće individualno priznanje – Zlatnu loptu.

 

Odmah po osvajanju Zlatne lopte Ševa je otputovao u Kijev, na grob godinu dana ranije preminulom Lobanovskom kako bi mu ''poklonio'' svoju nagradu, znajući da je upravo Profesor za nju najviše zaslužan.

 

Ukrajinac je godinu dana kasnije, svojim golovima Milanu trasirao put do novog Scudetta, ponovno je ponio naslov najboljeg strijelca lige, a gol koji je zabio Romi proglašen je najljepšim te sezone.

 

 

A onda je došlo ono mitsko finale Lige prvaka u Istanbulu. Nakon prvih 45 minuta jedan od najboljih Milana u povijesti imao je nestvarnih 3:0. Nitko, pa ni najzagriženiji navijači Redsa nisu ni slutili što će se dogoditi u nastavku, jer dovraga, ako Talijan ima i 1:0, utakmica je praktički gotova. Ipak, Gerrard i društvo nisu mislili tako. Liverpool se trgnuo i malo po malo je počeo grickati golemu prednost. Kad je Xabi Alonso zabio treći gol za Liverpool, stadion u Istanbulu je eruptirao. Meč je otišao u produžetak, a u 120. minuti Dudek je obranio čisti zicer Ševčenku. Očajan pogled Ukrajinca govorio je tisuću riječi. Najbolje finale u povijesti svog je pobjednika moralo dobiti nakon izvođenja penala. Dvije godine ranije, u finalu protiv Juventusa, Ševa je bio taj koji je šutirao zadnji. Protiv Liverpoola je također bio zadnji na redu. Dudek mu je skinuo šut i taj je promašaj nosio puno simbolike. Svima je bilo jasno da je avantura u Milanu došla kraju.

 

Ševčenko je bio odličan prijatelj Romana Abramoviča i ruski tajkun nikad nije ni skrivao da ga želi u Chelseaju, a želio ga je iz pragmatičnih, nacionalnih i političkih pa tek onda iz nogometnih razloga. Godinama ga je vabio jer je u Ševčenku vidio idealno oruđe s kojim će pomiriti napete odnose između Ukrajine i Rusije, naročito nakon ''Narančaste revolucije'' 2005.

 

 

Nesvjestan da je pristao biti marioneta u političkim spletkama postsovjetskih oligarha, Ševa pristaje na Abramovičevu ponudu i u svibnju 2006., za u to vrijeme rekordnih 30,8 milijuna funti, prelazi na Stamford Bridge. Debitirao je protiv Liverpoola i odmah je postigao gol u porazu od 2:1. Svoj prvi gol u Premierligi postigao je 23. kolovoza u porazu od Middlesbrougha. Na prvi pogled početak kakav se samo poželjeti mogao, no bio je to privid. Jose Mourinho nije ga želio u svlačionici. Taština prgavog Portugalca nije mogla podnijeti da mu gazda za silan novac dovodi igrača koji mu nije trebao. Chelsea je u to vrijeme igrao samo s jednim isturenim napadačem, a Drogba je bio taj u kojeg je Mourinho vjerovao. Portugalac je Ševu cijenio, ali Ukrajinac je na kraju ispao kolateralna žrtva tihog sukoba dva do neba napuhana ega.

 

Mourinho je doskora otišao, a kod novog trenera Scolarija Ševa je dobivao još manje prigoda. Dobrano načet ozljedama i apatijom, nije bio ni sjena onog igrača koji je pokorio Apenine. Odlučio se vratiti u Milan, no bilo je kasno. Nije to više bilo to. Jedna velika karijera bila je gotova i to je bilo svima jasno. U kolovozu 2009. vraća se u svoj Dinamo i već u prvoj utakmici postiže gol, a u studenom iste godine zabija i u Ligi prvaka. Karijeru nije želio završiti sve do 2012., kad je Ukrajina bila domaćin Eura, želeći posljednji put predvoditi svoju zemlju na velikoj sceni. Zabio je Šveđanima, a gol je proslavio sa suzama u očima. Znao je da je to bio labuđi pjev jednog od najboljih nogometaša modernog doba.

 

I onda na kraju, u istoj sezoni u kojoj je njegov brat po lopti Sergej Rebrov postao trener njihovog voljenog Dinama, Ševa  je sjeo za kormilo reprezentacije za koju je odigrao 111 utakmica, zabio 48 golova i koju je vodio do četvrtfinala SP-a u Njemačkoj 2006.

 

Kao igrač mrcvario je Hrvatsku u dva navrata, a u dresu Milana u dvije utakmice ubio je zagrebački Dinamo s četiri komada (3:1,3:0) u pretkolu Lige prvaka 2000 godine. Kao igraču Maksimir mu je ležao i tu se nazabijao ''više od Mandžukića''. U petak ćemo vidjeti je li za isto sposoban i kao trener. Je li išta naslijedio od svog voljenog Pukovnika koji ga je stvorio i odgojio. I kao igrača, ali i kao čovjeka.