Robert Lewandowski, golgeter Bayerna i kapetan poljske reprezentacije te najbolji nogometaš svijeta 2020. godine u izboru Fife, napisao je tekst za web stranicu The Players Tribune koji prenosimo u cijelosti.

PRIJE nekoliko dana probudio sam se u krevetu, okrenuo i ugledao nešto čudno pored sebe na jastuku. Znate kad se probudite nakon zaista dobrog spavanja i sve se još uvijek doima poput sna? Pa moja prva reakcija kad sad vidio tu stvar pored sebe bila je: "Što? Kako je ovo dospjelo ovdje?"

Imao sam neko maglovito sjećanje da sam bio na svečanosti i primio nagradu. Ali činilo se previše bizarnim da bi bilo istinito. Potom sam zgrabio ovu stvar i pomislio: "Wow... To nije bio san. To se dogodilo."

Proglasili su me najboljim nogometašem svijeta.

I ponio sam taj trofej sa sobom u krevet!

Hahahaha :-D

Morao sam se dobro zagledati u taj trofej da bih shvatio što sam postigao. Zapravo, ne, to nije sasvim točno. Da budem iskren, još to nisam sasvim shvatio.

Dopustite mi da vam objasnim nešto o Poljacima pa ćete možda bolje razumjeti. Prije svečanosti, znao sam da sam imao sjajnu godinu s minhenskim Bayernom. Znao sam da bih mogao osvojiti nagradu. Možda sam je čak i zaslužio. Ali u Poljskoj imamo taj kompleks manje vrijednosti. Nijedan Poljak nikad nije proglašen najboljim igračem svijeta. Kad si dijete, nemaš superzvijezde koje možeš slijediti. Skauti obično kažu: "Prilično je vješt... za jedno poljsko dijete." Zbog toga imamo osjećaj da nitko nikad nije dovoljno dobar, da nitko od nas nikad neće doći do vrha.

Poljska djeca ne bi trebala biti najbolja na svijetu. To se jednostavno ne bi trebalo dogoditi. Zato nisam mogao vjerovati kad sam dobio trofej. Znam da mnogi ljudi misle kako se radi o klišeju, ali život mi je zaista bljesnuo pred očima. Mogao sam vidjeti svoje prve korake s loptom, svoje prve utakmice na blatnjavim terenima i sve ljude koji su mi pomogli da dođem do ove točke.

Bilo je kao u filmu. Cijela drama odvijala se u tri čina i želim taj film podijeliti s vama. Zato što znam da trenutačno u Poljskoj ili na drugim mjestima gdje se ne usude sanjati postoji barem jedno dijete koje će to cijeniti.

Evo kako je film započeo.

Čin I: Pričest

Kad sam bio dijete, imao sam prvu pričest u lokalnoj crkvi. Za one koji nisu upoznati s katoličkom religijom, moram reći da je to zaista poseban dan. Sve započinje misom u crkvi, a potom slavimo s obiteljima. Problem je bio što sam tri sata nakon mise imao utakmicu i to stvarno daleko od crkve.

Tako je uoči pričesti moj tata Krzysztof imao razgovor sa svećenikom. Bilo je to u mom rodnom Lesznu, malom selu 40 minuta vožnje zapadno od Varšave, u kojem je moj tata poznavao svakoga.

"Slušajte, oče, možda biste ovo mogli započeti pola sata ranije. I možda završiti 10 minuta ranije. Vidite, moj sin ima utakmicu", rekao je tata.

Možda zvuči pomalo ludo, ali svećenik me tako dobro poznavao da je na trenutak razmislio i potom rekao: "Naravno, zašto ne!? Znamo koliko on voli nogomet. Bit ćemo brzi."

Tako sam se istog trenutka kad je pričest završila prekrižio i zajedno s tatom potrčao prema autu i otišao. Haha!

I da, naravno da smo pobijedili u utakmici. ;-)

Mislim da ova priča zaokružuje moje djetinjstvo. I govori sve o mome tati.

Foto: Privatni album Roberta Lewandowskog, via The Players' Tribune

Kad sam počeo igrati nogomet kao petogodišnjak, u Lesznu nije bilo momčadi za djecu mojih godina pa sam morao igrati s dvije godine starijima. Bilo je teško jer sam bio sramežljiv i mršav, a dvije godine u toj dobi je velika razlika. Godinama sam igrao i za momčad iz Varšave pa sam morao putovati sat vremena u svakom smjeru na treninge.

Da nisam imao roditelje koji su bili voljni voziti me tamo, moji nogometni snovi završili bi i prije nego što su započeli. Oboje su bili učitelji tjelesnog odgoja, a ja sam bio u razredu kojem je predavao moj tata. Tako bi me nakon škole vozio na trening, čekao dva sata da trening završi i potom me vozio kući. Klub nije imao svlačionice pa smo često trenirali po kiši, a potom bih sav blatnjav ušao u auto. Tada bismo se vozili kroz mrak i stigli kući oko 22:00.

Da, za mog tatu bilo je to četverosatno putovanje, samo da bih ja mogao trenirati.

Neki drugi roditelji mislili su da je lud. Zaista jesu.

Ne šalim se. Doslovce sam čuo druge roditelje kako pitaju moje roditelje: "Zašto to radite?"

Nikad nisu rekli da to rade zato što žele da im dijete postane profesionalni nogometaš. Umjesto toga, govorili su da je to zato što Robert ima san i voli nogomet. Nikad nisu rekli: "Oh, moramo učiniti sve za Roberta kako bi postao profesionalac, došao do vrha i kako bismo se obogatili."

Nikad.

Znate, mnogo roditelja vrši pritisak na svoju djecu da uspiju. Vidio sam kako očevi stoje uz aut-liniju i viču na 10-godišnjake. To nije dobra motivacija kad si dijete. Nije ni danas. Zato što ti roditelji ne znaju kako je to biti sportaš. Ne shvaćaju da ljubav prema nogometu mora dolaziti iz srca.

Još dok sam bio mlađi, bilo je ljudi koji su smatrali da sam premalen i premršav da bih uspio. Mrzitelji, kako ih danas zovemo! Ali moji su me roditelji uvijek poticali da razmišljam svojom glavom, da ignoriram ono što drugi govore.

Uvijek su mi govorili jednu stvar, a trebale su mi godine da shvatim na što misle.

Govorili su mi: "Roberte... vjeruj svojim instinktima."

To je dobra lekcija za jednog napadača ili za bilo koga.

Čin II: Odbacivanje

Kad mi je bilo 16 godina, moj otac je umro nakon duge bolesti. I dalje mi nije lako opisati koliko mi je teško bilo. Kad si dječak, postoje određene stvari o kojima možeš razgovarati samo s ocem. O odrastanju i o tome kako se postaje muškarcem.

Nakon njegove smrti, često sam s njim želio porazgovarati o tim stvarima. Toliko sam puta poželio da ga mogu nazvati telefonom. Makar na 10 minuta. Ali nisam mogao.

Moja mama pokušala mi je pomoći koliko je mogla i jako poštujem ono što je učinila za mene. Morala je biti majka i otac.

U to vrijeme igrao sam za drugu momčad varšavske Legije, za pričuve jednog od najvećih poljskih klubova. Igrali smo u trećoj ligi. Otprilike godinu dana kasnije, 2006. godine, moj ugovor je upravo završavao i klub je trebao odlučiti hoće li ga produljiti na još godinu dana.

Foto: Lewandowski dvije sezone prije dolaska u Borussiju igra za Lech (Guliver)

Nažalost, upravo sam pretrpio ozbiljnu ozljedu koljena i neki ljudi u klubu smatrali su da se nikad neću oporaviti. Bilo je to užasno vrijeme i pitao sam u klubu što namjeravaju učiniti. Nisu čak poslali trenera ili tehničkog direktora da razgovara sa mnom. Poslali su tajnicu koja mi je rekla da sam otpušten.

Bio je to jedan od najgorih dana u mom životu. Mog tate više nije bilo, a sad mi se i karijera počela raspadati. Kad sam čuo vijest, vratio sam se do auta u kojem je čekala moja mama. Odmah je vidjela da nešto nije u redu. Nisam si mogao pomoći... Počeo sam plakati. Rekao sam joj što se dogodilo.

Bila je tako jaka. Rekla mi je: "OK, dakle, imamo posla. Nema svrhe razmišljati o prošlosti. Moramo nešto poduzeti."

Tako je stupila u kontakt sa Zniczom iz Pruszkówa, mnogo manjim klubom iz iste lige. Tamo su me zapravo htjeli još nekoliko mjeseci ranije, ali ja sam rekao da to ne dolazi u obzir. Zašto bih iz Legije otišao u Znicz Pruszków?

Ali sad sam bio sretan da me i dalje žele. Otišao sam u Pruszków i započeo oporavak, jer sam bio u tako lošem stanju da nisam mogao pravilno ni trčati. Vukao sam jednu nogu kao da mi je blok cementa oko gležnja. Izgledalo je komično.

Zamislite da sam slušao mrzitelje. Možda bi me ta ozljeda zaustavila. Veliki talenti već su igrali za klubove kao što su Bayern, Barcelona i Manchester United. A ja sam bio u poljskoj trećoj ligi, pokušavao trčati.

Naravno, mnogo sam naučio iz sve te neizvjesnosti i patnje. Morao sam puno raditi na svom samopouzdanju. I trebalo mi je puno vremena da se vratim u formu. Ali kad sam se oporavio, počeo sam zabijati utakmicu za utakmicom.

Četiri godine kasnije bio sam zatrpan ponudama da napustim poljski nogomet. Bilo je toliko glasina, toliko mi je ljudi govorilo što da radim. Mogao sam otići u mnoge klubove, ali sjetio sam se onoga što su mi govorili roditelji: "Vjeruj svojim instinktima."

Duboko u sebi, uvijek sam znao kamo želim ići.

Njemačka me zvala.

Čin III: Oklada

Jednom sam se okladio s Jürgenom Kloppom.

Bilo je to 2010. godine, nakon nekoliko mjeseci u Borussiji Dortmund. Iskreno, bilo je tako teško. Kad sam stigao, jedva da sam znao poneku riječ njemačkog. Znao sam „danke“. Hvala. Znao sam „scheisse“. Vrijeme je bilo kišovito i sivo. A kod Kloppa je intenzitet treninga bio vrlo, vrlo visok.

Očajnički sam se želio nametnuti, a Jürgen me želio izazvati. Pa smo se u prvim mjesecima okladili.

Ako postignem 10 golova na treningu, dat će mi 50 eura.

Ako ne postignem golove, ja ću njemu dati 50 eura.

U prvim tjednima morao sam platiti gotovo svaki put. Smijao se. No nakon nekoliko mjeseci, situacija se promijenila. Ja sam bio taj koji je zarađivao.

Tako je jednog dana rekao: "Stop! OK! Dosta je bilo. Sad si spreman."

Ali zapravo nisam bio spreman. Utakmice su bitno različite od treninga.

Te sezone često sam ulazio s klupe. U drugom dijelu sezone igrao sam više, ali kao broj 10, iza napadača. Najdraža pozicija bila mi je broj devet. Ipak, moram zahvaliti Jürgenu na tih šest mjeseci. Naučio sam mnogo o tome kako igrati dublje i kako bi se igrači trebali kretati iza napadača.

Foto: Klopp i Lewandowski dok su zajedno bili u Dortmundu

I dalje sam se mučio na početku druge sezone. Osjećao sam da Jürgen nešto želi od mene, ali nisam sasvim razumio što. Nakon teškog poraza od Marseillea u Ligi prvaka, mislim da smo izgubili 3:0, otišao sam k njemu. "Jürgen, moramo razgovarati. Samo mi reci što očekuješ od mene", rekao sam.

Ne sjećam se svega što mi je rekao, moj njemački i dalje nije bio najbolji, ali kroz riječi koje sam znao i iz njegova govora tijela, razumjeli smo se. Bio je to odličan razgovor.

Tri dana kasnije postigao sam hat-trick i imao još jednu asistenciju protiv Augsburga. Pobijedili smo 4:0 i za mene je to bila prekretnica. Bilo je to mentalno pitanje, neka vrsta prekida. Mislim da je to imalo veze s mojim ocem.

Tada nisam razmišljao o tome, ali danas shvaćam da je moj razgovor s Jürgenom jedan od onih za koje bih volio da sam mogao voditi sa svojim ocem. Jedan od onih koje nisam mogao voditi mnogo godina. Mogao sam s Jürgenom razgovarati o bilo čemu. Mogao sam mu vjerovati. Obiteljski je čovjek i ima puno empatije prema onome što se događa u privatnom životu. Jürgen mi nije bio samo očinska figura. Kao trener, bio je i poput "lošeg" učitelja. I to mislim u najboljem smislu te riječi.

Dopustite mi da pojasnim. Sjetite se kad ste išli u školu. Kojeg učitelja najbolje pamtite? Ne onoga koji vam je olakšao život i nije ništa očekivao. Ne, ne, ne. Sjećate se zlog učitelja, onoga koji je bio strog prema vama. Onoga koji je vršio pritisak na vas i koji je činio sve da iz vas izvuče ono najbolje. To je učitelj koji vas je učinio boljim, zar ne? A Jürgen je bio takav.

Nije bio zadovoljan vrlo dobrim ocjenama. Jürgen je želio odlikaše i to ne zbog sebe nego zbog nas.

Toliko toga me naučio. Kad sam stigao u Dortmund, sve sam želio raditi brzo, snažna dodavanja, samo jedan dodir. Jürgen mi je ukazao da se smirim, da po potrebi dvaput dodirnem loptu.

Bilo je to potpuno protiv moje prirode, ali uskoro sam postizao više golova. Kad sam to postigao, izazvao me da se ponovno ubrzam. Jedan dodir. BUM. Gol. Prvo me usporio da bi me ubrzao. Zvuči jednostavno, ali zaista je bilo genijalno.

Jürgen nikad nije zaboravio da smo prvo ljudi, a tek onda nogometaši. Sjećam se kad smo se jednom našli u svlačionici nakon slobodnog vikenda. I znate onaj klasični trik kad igrač koji je popio drugo jutro pojede puno češnjaka kako mu se ne bi osjetio alkohol. Jürgen je došao prije treninga i počeo njuškati uokolo.

Njuškao je poput lovačkog psa. I na kraju rekao: "Osjećam... nešto... je li to češnjak?"

Naravno, znao je o čemu se radi. I mi smo znali da on zna. Ali pitanje je ostalo visjeti u zraku dok se on udaljavao bez ijedne riječi više. Na trenutak je sve utihnulo, a onda smo se svi pogledali i počeli smijati. Hahaha!

Lekcija: nikad ne pokušavaj prevariti Jürgena Kloppa. Previše je pametan!

Dakako, Jürgen nije jedini koji mi je pomogao da budem bolji. Kad sam prešao u Bayern, mnogo sam naučio od trenera kao što su Jupp Heynckes, Pep Guardiola, Carlo Ancelotti i sada Hansi Flick. Samo igranje za Bayern je zaista edukativno iskustvo, jer su zahtjevi tako visoki, a klupska kultura tako profesionalna da si prisiljen povisiti svoje standarde. Ipak, ne bih mogao igrati na ovaj način bez pomoći mojih bližnjih. A najvažnija je bila moja supruga Anna.

Upoznali smo se na sveučilištu dok sam igrao za Znicz Pruszków. Studirala je nutricionizam i tjelesnu kulturu. Kad mi je bilo 26 godina, počeli smo razmatrati kako iskoristiti njeno znanje za poboljšanje moje prehrane i mog mentalnog pristupa igri. Razgovarali smo o svakom problemu. Shvatio sam tada nešto što bih volio da nauče svi mladi nogometaši. Kad se otvoriš oko svojih problema, umjesto da ih zakopaš u sebi, oni odmah postaju lakši za rješavanje.

Bio je to jako veliki korak u mom razvoju kao nogometaša i kao čovjeka.

Kad se osvrnem na sve što mi se dogodilo u životu, kad mi ovaj film zaigra u mislima, shvatim koliko sam sreće imao. Titule nikad ne možete osvojiti sami. Svaki trofej koji sam ikad držao  u rukama ili odnio sa sobom u krevet osvojili su svi moji suigrači koji su mi pomogli da budem bolji. Uključio bih tu i svoje prijatelje iz djetinjstva. Moje trenere. Moju sestru. Svećenika koji me ranije pustio s pričesti. Moju mamu, koja je bila uz mene kad mi je bilo najteže.

I, naravno, mog tatu. Nije doživio vidjeti me kako postajem profesionalni nogometaš, ali volim misliti da danas gleda sve moje utakmice s višeg mjesta, s najboljih pozicija na stadionu. On mi je stavio loptu pred noge i nikad nije dopustio da zaboravim zašto igram nogomet.

Ne igram zbog trofeja, novca i slave.

Ne, igramo zato što to volimo.

Hvala ti, tata.

Posljednja scena tog filma koji vrtim u glavu... bila je s njim.

Bila je to uspomena na vrijeme prije nego sam išta postigao.

Prije nego što je itko znao moje ime izvan našeg sela.

Prije nego što sam osvojio bilo koji naslov ili učinio bilo što.

To sjećanje neće imati nikakvog smisla za vas.

Ili možda hoće.

Rano je jutro i tata me vozi na utakmice negdje na drugu stranu Poljske i mi samo razgovaramo o nogometu ili o školi ili uopće ne razgovaramo.

Sjedimo zajedno u autu, gledam kroz prozor drveće koje prolazi, uzbuđen zbog još jedne utakmice. Što ću učiniti. Kako ću zabiti. Kako će sve proći.

Nogomet.

To je to. To je uspomena. Najbolja uspomena.