KAD JE IMAO samo 17 godina, jedan je mladi Dinamov veznjak dobio kompliment kakav nije mogao ni zamisliti. Zvonimir Boban rekao je da je taj klinac bolji nego što je on bio sa 17 godina.

Nedugo zatim taj je klinac prešao u Real Madrid i tko zna gdje bi mu bio kraj da nije bilo nekoliko pehova, od kojih je svakako najveći bila teška ozljeda ligamenata, nakon koje više nije bio isti igrač, a kad ju je devet godina kasnije obnovio, karijera je bila gotova.

Ipak, ostao je u nogometu, odrastao, danas mu je 46 godina i upravo je postao novi trener Dinama, kluba u kojem je započeo karijeru.

Sin nedavno preminule Dinamove legende

Igor Jovićević sin je nedavno preminule Dinamove legende Čede Jovićevića, no nije ga nepotizam ugurao u omladinsku školu maksimirskoga kluba, brzo je postalo jasno da se radi o izvanserijskom talentu.

Toliko izvanserijskom da ga je na jednom turniru u Veroni, gdje je Dinamo odsjeo u istom hotelu kao Real Madrid, Radomir Antić pozvao na probu u Kraljevski klub.

"U dvije utakmice sam zabio pet golova i dobio sam ugovor. Direktor omladinske škole bio je Vicente del Bosque koji mi je pružio ruku i rekao da sam na njegovom popisu već dvije godine", ispričao je Igor Jovićević u starom intervjuu za Tportal.

U Realu uz Raula i Gutija

Kao rođenom Zagrepčaninu, san mu je bio zaigrati za prvu momčad Dinama. Ali san mnogih mladih nogometaša, koji je kudikamo teže ostvariti, zaigrati je za Real. Prihvatio je poziv iz Madrida te za početak u drugoj momčadi, kojoj je trener bio Rafa Benitez, dijelio svlačionicu s budućim zvijezdama Reala Raulom i Gutijem.

Međutim, u tri godine nije dobio priliku u prvoj momčadi, igrao je samo za Castillu, dok su njegovi suigrači i vršnjaci uredno uskakali među velike. Jovićević, naime, nije ni znao da u ugovoru ima klauzulu prema kojoj mu Real mora isplatiti 1,8 milijuna dolara kad odigrao prvu minutu za prvu momčad.

"Da sam to znao, sigurno bih se odrekao klauzule i siguran sam da bih dobio šansu u prvoj momčadi kao ostali", rekao je Jovićević.

Strašna ozljeda koljena

No pravi peh stigao je 1995. kad je s mladom reprezentacijom igrao protiv Ukrajine. U 13. minuti stradali su mu ligamenti u koljenu i to je bio trenutak u kojem, iako to nije znao, povratka više nije bilo. Liječio se dvije i pol godine, bio je na tri operacije, a odbio je produljenje ugovora u Realu jer nije bio zadovoljan liječenjem u klubu.

Kad se oporavio, više nije bio isti igrač. Igrao je u Zagrebu, u Japanu, Brazilu, u Metzu, pa zatim u Kini i Ukrajini. Kad je 2004. ponovno pokidao ligamente, igračka karijera je bila gotova. Upisao je trenersku akademiju, otišao je raditi u Ukrajinu, a u sezoni 2016./2017. bio je trener Celja. 

Iako nikad nije dobio priliku zaigrati za Dinamo te godine mu je klub ponudio mjesto u omladinskoj školi. Iz druge momčadi, preko U-23 došao je do U-19 selekcije koju je ove sezone preko Bayerna uveo u četvrtfinale juniorske Lige prvaka. 

Pandemija ga je zaustavila u juniorima, ali mu je otvorila vrata prve momčadi

A tada je pandemija koronavirusa paralizirala sport i prekinula Jovićevićev pohod prema europskoj kruni. No posredno mu je otvorila još veću priliku. Ista ta pandemija pokrenula je ekonomsku krizu zbog koje je Dinamo krenuo u rezanje troškova te se naposljetku rastao s trenerom Nenadom Bjelicom. Njegovu je ulogu danas preuzeo Jovićević.

Iako nikad nije dobio priliku zaigrati u prvoj momčadi Dinama, sad će je voditi. U toj je momčadi njegov otac Čedo, koji je prije dva tjedna preminuo u 68. godini života nakon duge i teške bolesti, igrao punih 10 godina.

Crnogorac iz Cetinja stigao je na Maksimir 1972. iz lokalnog Lovćena te sakupio čak 390 nastupa za Modre i osvojio onaj nezaboravni naslov prvaka 1982. godine. Kasnije je, baš poput sina, trenirao mlađe kategorije, na klupi prve momčadi bio je kao pomoćni trener, ali nikad nije uskočio u ulogu koju je danas dobio Igor.

Dinastija Jovićević

"Trener Jerković gledao me kako igram, pozvao me na probu i - prošao sam. Tada sam mu obećao da ću pristupiti Dinamu. U međuvremenu su me zvali i drugi klubovi, najuporniji je bio Partizan, pa Olimpija, u kojoj je godinama igrao moj stariji brat Miško. Obećavali su mi kule i gradove, mamili me raznim pričama, ali me nisu mogli odvratiti od dolaska u Dinamo. Za mene je dana riječ bila svetinja. Došao sam suočen s mnogim pričama da u Zagrebu igrači sa strane teško prolaze. Već prvi dani demantirali su sve te priče. Svi su me izvrsno primili", ispričao je svojedobno Čedo kako je stigao na Maksimir.

No priča o Jovićevićima u Dinamu ne staje na njima dvojici. Igorov sin Filip trenutačno igra za Dinamo II, a u mlađim kategorijama je i najmlađi sin Marcos. Koliko je obitelj raznovrsna najbolje pokazuje činjenica da su svi okupirali različite dijelove terena. Čedo je bio desni branič, Igor kreativni veznjak, Filip je krilni napadač, a Marcos golman.