100 godina krvave zablude zvane Jugoslavija

100 godina krvave zablude zvane Jugoslavija
Foto: Fran Grabjec, Index

"VAŠE kraljevsko visočanstvo! Osjećamo se sretnima što u ime Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba možemo pozdraviti Vaše kraljevsko visočanstvo u prijestolnici oslobođene Srbije, kao vrhovnoga zapovjednika pobjedonosne narodne vojske, koja je u zajedničkoj borbi s vojskama moćnih saveznika stvorila uvjete za izvršenje velikoga djela našega narodnog ujedinjenja.

Slovenci, Hrvati i Srbi, koji su na teritoriju bivše austrougarske monarhije izveli prevrat i privremeno konstituirali nezavisnu narodnu državu, prožeti idejom narodnog jedinstva i oslanjajući se na veliko načelo demokracije, koje traži, da svaki narod ima sam odlučiti o svojoj sudbini, izjavili su se već u objavi Narodnog vijeća od 19. listopada, da žele i hoće Ujedinjenje sa Srbijom i Crnom Gorom u jedinstvenu narodnu državu Srba, Hrvata i Slovenaca, koja bi obuhvaćala sav neprekinuti etnografski teritorij južnih Slavena."

U strahu od talijanske okupacije Dalmacije, sveopćeg rasula vojske (šume su bile pune "zelenog kadra", odbjeglih domobrana), raspada državne uprave i općeg nepovjerenja pa i straha koji se uvukao među nedorasle hrvatske političare, delegacija Države SHS, na čelu sa Svetozarom Pribičevićem, odustala je od "Naputka" kojim se tražilo okupljanje ustavotvorne skupštine, već je dr. Ante Pavelić (ne "onaj" Pavelić, već stariji hrvatski političar) pročitao gore citiranu "Adresu" regentu Aleksandru Karađorđeviću. Dana 1. prosinca 1918., prije točno stotinu godina, regent Aleksandar je ratificirao adresu. Stvoreno je Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca, nastala je Jugoslavija.

Negdje u zraku ostala je jeka govora Stjepana Radića nekoliko dana prije, na sjednici Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba u Zagrebu, gdje je održao povijesni govor protiv bezuvjetnog ujedinjenja, na kraju kojeg je rekao čuvenu rečenicu: "Ne srljajte kao guske u maglu!".

Ma što bi uopće moglo poći krivo?

Da ne ponavljamo sve što ste učili u školi – jugoslavenska ideja rasla je s jačanjem nacionalne emancipacije južnoslavenskih naroda u 19. stoljeću. Ideja je uvelike razvijana u Hrvatskoj koja je bila pod austro-ugarskom vlašću. Posebno su ugarska presezanja i nametanje mađarskog jezika jačala ideju povezivanja sa srodnim narodima u novu zajednicu – a kako je Srbija stekla neovisnost još 1878., logično je bilo povezivanje sa Srbijom. Ideja je to koja je bila duboko ukorijenjena u hrvatsku politiku od druge polovine 19. stoljeća.

Mnogi Hrvati se u Prvom svjetskom ratu nisu htjeli boriti protiv Srba, tražeći premještaj na front prema Italiji. Oni zarobljeni rado su se javljali u jugoslavenske dobrovoljce. Bila su jednostavno takva vremena. Što je moglo biti logičnije nego da se između Italije, Austrije, Mađarske, relativno mali slavenski narodi i njihova nerazvijena gospodarstva vežu u zajednicu srodnih slavenskih naroda, sličnih običaja i sličnog jezika – Jugoslaviju. Samo su rijetki shvaćali u što se srlja.

Srbija je bila od 1878. samostalna država. Srbija je imala svog kralja i Srbija je bila diktatura. Srbija je također željela Jugoslaviju – ali kao proširenje državnog teritorija, način da se okupe svi Srbi u jednoj državi, a srpska vladajuća klika vidjela je Jugoslaviju kao način da proširi teritorij kojim vladaju. Nikada im nije palo na pamet ostvariti demokratsku državu južnoslavenskih naroda.

Radić: Nikome služiti, nikome robovati!

Dijelom iz straha, dijelom iz naivnosti hrvatski predstavnici odbili su feldmaršala Borojevića koji je nudio okupljanje vojske Države SHS, a odbili su i Stjepana Radića koji je studenoga 1918. grmio: "Upozoravam, da se ljuto varate, ako mislite da se ovako samovoljno može prijeći preko tisuću i više godina hrvatske povijesti i hrvatske državnosti... Mi Hrvati za to nismo. Naš hrvatski seljak - a to je devet desetina hrvatskoga naroda - u ratu postao je potpun čovjek, a to znači da ne će više nikome služiti, nikome robovati, ni tuđinu ni bratu, ni tuđoj ni svojoj državi, nego hoće da se u veliko ovo doba ta država uredi na slobodnom republikanskom i na pravednom čovječanskom (socijalnom) temelju…"

Hrvatska je predana pred noge srpskom kralju. Kako je kasnije netko posprdno objasnio: "Hrvati su austrijskoga cara zamijenili za srpskoga kralja". Uređeno tisućljetno carstvo u kojemu je Hrvat ili Srbin, ako je bio marljiv i radišan mogao doći do statusa inženjera, profesora ili vojskovođe, zamijenjeno je vlašću ljudi kojima je bilo samo do čiste vlasti i diktature. Kralj je samostalno sastavljao vlade, a represija je postala gotovo svakodnevna pojava. Slabašni Vidovdanski ustav donesen je tek 1921., a i on je ukinuti 1929. kada je uvedena otvorena diktatura. U međuvremenu, Stjepan Radić je umro kao posljedica atentata u Narodnoj skupštini.

Godine 1941. Kraljevina Jugoslavija se raspala u samo 11 dana. Kralj Petar i tadašnji ministri pobjegli su iz zemlje. Jugoslavija je raskomadana između sila Osovine, a onda 22. lipnja 1941. hrvatski komunisti osnivaju prvu antifašističku postrojbu. U antifašistički pokret se uključuju stotine tisuća ljudi, dovoljno da 1945. jugoslavenski tenkovi uđu u Trst. U međuvremenu, donesene su odluke kako će se buduća Jugoslavija graditi na federativnom načelu.

Međutim, u nekoliko mjeseci nakon rada Komunistička partija preuzima svu vlast. Dok su primjerice u prvoj vladi NR Hrvatske bili i predstavnici građanskih stranaka, već godinu kasnije svu vlast su preuzeli komunisti. Rođena je Druga Jugoslavija, istina ovaj puta federalna država, ali ponovno diktatura. Iza svih odluka stajalo je vrhuška Komunističke partije okupljena oko Tita.

Krvavi sukobi Hrvata i Srba

Diktature rađaju mržnju, a mržnja rađa ratove. Narodi koji su se stoljećima pomagali, živjeli jedni pokraj drugih, razumijevali se družili, ulazili u brakove, čak i u Prvom svjetskom ratu Hrvati su često tražili premještaj s bojišnice prema Srbiji na druga bojišta – u razdoblju između 1918. i 1996. prolili su međusobno više krvi nego ikada.
No s druge strane – što se moglo i očekivati? U razdoblju od 1918. do 1990. možda se svega nekoliko mjeseci živjelo u kakvoj-takvoj demokraciji, ostatak su bile diktature – Karađorđevića pa poslije Broza, svaki sa svojim krugom odanih ljudi, jedan s dvorom, drugi s partijom. U sustavu gdje vlada diktatura, vlada nasilje, ono rađa novo nasilje i nije se moglo ništa očekivati bolje od nove krvi i novih mržnji inače bliskih i u mnogočemu sličnih naroda.

Najbolje je stvari predvidio Stjepan Radić još studenome 1918., davši nam poruku za sva vremena: "Ma što se dogodilo, nemojte zamrziti Srbijance. Našu sestru Srbiju proglašavaju za našu mater. Naša mati je samo sveta naša domovina."

Svakome svoja kuća, svoja domovina

I tu je bila bit priče. Nakon što je doba nadnacionalnih tvorevina kao što je bila Austro-Ugarska prošlo, pokušalo se stvoriti novu nadnacionalnu tvorevinu, a to nije išlo bez diktature, bez krvi i bez mržnje koje su opet rađale novu krv i nove mržnje. U doba suvremenih nacionalnih država pokušalo se glumiti nadnacionalnu državu i to je bila najveća zabluda, plaćena u krvi. Ne mogu se dva brata dogovoriti oko kuće, kamo li će dva naroda oko države. Zamislite uopće danas Skupštinu Jugoslavije gdje sjede hrvatski političari, ali i jedan Vučić i Šešelj. O čemu bi se oni mogli dogovoriti?

Jugoslavija se pokazala kao promašen politički eksperiment čija cijena je plaćena stotinama tisuća mrtvih i milijunima raseljenih, a bez da je ikada ta država prihvatila demokraciju i ljudska prava, jer u demokratskom sustavu nije bila moguća. Srbija je svoje teritorijalne pretenzije na kraju platila gubljenjem teritorija, a u Hrvatskoj, mnogi željeznički kolodvori, kazališta, škole, ceste i ostale javne zgrade preostale iz Austro-Ugarske podsjećaju kako je zamjena austrijskog vladara srpskim jedna od najglupljih povijesnih odluka.

Južnoslavenski narodi moraju živjeti kao dobri susjedi, no svako ispod svog krova, u svojoj domovini, svaki u svojoj državi, no poštujući tuđe i poštujući svoje manjine. Svako umjetno "spajanje" i zazivanje novog "jugoslavenskog" zajedništva samo je poziv na nove mržnje i nove ratove.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala.

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara