1968. - revolucija koju su pojela vlastita djeca
SLUČAJNO ili namjerno, današnji studentski prosvjedi u Hrvatskoj su koincidirali s 40. obljetnicom "Šezdesetosme" - najpoznatije, ali i najrazvikanije i najprecijenjenije studentske pobune u povijesti.
Mnogi od hrvatskih "šezdesetosmaša", kao i onih koji se smatraju nasljednicima "šezdesetosmaškog" duha, će u samoj činjenici da su se hrvatski studenti udostojili prosvjedom pokušati izboriti nekakva prava vidjeti epohalan događaj, odnosno potvrdu da se, svemu usprkos, u apolitičnim i apatičnim srcima hrvatske mladeži ipak ponekad može razgaliti "starih bitaka plam". Drugi će, pak, zaključiti kako je sve to daleko ispod olimpijskih standarda koje su postavile vatrene pariške ulice u svibnju 1968. Umjesto svojih idealističkih djedova i očeva, današnji studenti se bore za nekakve sitne, materijalne i sebične interese umjesto da pod parolom "budimo realni, tražimo nemoguće" stvore jedan ljepši, bolji i pravedniji svijet.
Međutim, postavlja se pitanje da li ima ikakvog smisla očekivati od ikoga igdje da ponovi znameniti Pariški svibanj, ili barem nešto što se od događaja na pariškim ulicama prenijelo na ulice drugih gradova u "godini koja je promijenila svijet". Mnogi, bez obzira što mislili o tim događajima, se slažu kako je riječ o događajima kakvih nije bilo nikada prije niti će ih vjerojatno ikada biti, odnosno da se oni mogu svrstati uz ono što su svojevremeno označili pucnjevi na nadvojvodu u Sarajevu, plotun s "Aurore" ili juriš na Bastilju.
"Šezdesetosma", s kojom se svi kasniji prosvjedi ili masovni pokreti danas uspoređuju - obično na njihovu štetu - se često opisuje kao nešto što je bilo najbliže drevnom konceptu svjetske revolucije. Pariški je bunt gotovo odmah svoje ekvivalente imao u državama koje su od De Gaulleove Francuske dijelile željezne zavjese, različiti politički sustavi, kulturne vrijednosti ili stoljeća ekonomskog razvitka. Nikad prije i nikad kasnije cijeli planet nije tako snažno zahvatio zanos za globalnom i dalekosežnom promjenom.
Iako se svi slažu da "šezdesetosmaška" revolucija nije dovela do globalne smjene političkog poretka za kojom su žudili njeni predvodnici, njeni zagovornici tvrde kako je ipak promijenila svijet, odnosno kako je svojim napadom na koncept bilo kakvog autoriteta - države, Partije, Crkve, obitelji ili škole - inicirala epohalnu promjenu društvenih vrijednosti. "Šezedesetosmaštvo" je koncept autoriteta zamijenilo inzistiranjem na slobodi, odnosno stvorilo klimu da se dosljedno i konačno sprovedu plemenite ideje liberalnih građanskih revolucija. Slobode bez kojih se danas ne može zamisliti suvremeni svijet - političke, ekonomske, kulturne i seksualne - se tako smatraju tekovinom "šezdesetosme" i svi koji u njima uživaju trebaju biti vječno zahvalni požrtvovnim studentima koji su nekoć dizali barikade i bacali Molotovljeve koktele na parišku policiju.
Revolucija koje nije bilo
Odgovor na to pitanje bi se moglo pronaći u načinu na koji se danas promatra fenomen koji se sve donedavno bio ono što je danas "šezdesetosma" - rock'n'roll. Tako je prije par godina bilo zanimljivo vidjeti kako je taj glazbeni žanr - vezivana uz sveopću liberalizaciju, mirovni pokret, "zdravi đir" i sve pozitivne promjene druge polovice 20. stoljeća - uopće nije dobio nikakvo dostojno obilježavanje svog 50. rođendana od strane svjetskih medija.
Nije teško zamisliti kako sljedeću generaciju -"baby boomere", dakle "šezdesetosmaše" - čeka ista sudbina. Zapravo je to još lakše zamisliti s obzirom da mnogi od njih danas predstavljaju iste one crkvene, političke, roditeljske, ekonomske i druge autoritete protiv kojih su se bunili u svojoj mladosti. Ništa to bolje ilustrira koliko činjenica da su mnogi od danas najzagriženijih "neocona" prije kojih trideset-četrdeset godina mahali crvenim knjižicama i slikama Che Guevare te bili spremni na sve da se zaustave "imperijalistički zločini".
Kako dakle pomiriti idealističku viziju "babyboomerskog" svijeta 1968. godine sa stvarnošću koja se zapravo toliko ne razlikuje od poretka koji se rušio na pariškim ulicama? Možda bi najbolje bilo ustanoviti da, zapravo, nikakve revolucije nije ni bilo, odnosno da su njena dostignuća više rezultat društveno-ekonomskih okolnosti i s njima povezanim kulturnih trendova, mnogi od kojih su se iskazali davno prije prve pariške barikade.
Seks, droga, rock'n'roll… i ništa više
Temelj "šezdesetosmaškog" bunta je prozaična činjenica da su "baby boomeri" rođeni iza drugog svjetskog rata, pa su samim time - barem što se vodećih zapadnih država tiče - bili prva generacija koja je odrasla a da nikada ne iskusi rat, veliku ekonomsku krizu, odnosno glad i siromaštvo koje je morilo njihove roditelje i pretke. Dotad nezapamćeni prosperitet je stvorio temelje nove, masovne potrošačke kulture čiji su "baby boomeri" bili najzahvalniji konzumenti. Materijalno izobilje je sa sobom donijelo hedonizam i bjesomučnu potragu za novim užicima - bilo kroz drogu koja se prvi put masovno koristila u rekreativne svrhe, bilo kroz seks čija je dotadašnja ograničenja uklonio pronalazak kontraceptivne pilule.
Stoga ne čudi što je bunt izbio upravo na sveučilištima, odnosno u trenutku kada su se razmažena djeca po prvi put suočila sa svijetom u kome više nemaju samo prava, nego i obveze. U američkom slučaju je povod bio rat u Vijetnamu, radi kojeg su mnogi trebali prekinuti svoju bezbrižnu mladost kako bi ratovali na drugom kraju svijeta. Sukob "šezdesetosmaša" sa autoritetom, dakle, nije bio konceptualni ili ideološki, nego jednostavno generacijski – djeca su htjela sve ono što imaju njihovi roditelji, ali bez da za to proliju suze, znoj ili krv. Hipijevština, psihodelija, anarhizam, maoizam i drugi tada pomodni "izmi" su u pravilu bili izgovor za nastojanje da se dobije kruha bez motike.
Naravno, stvarni svijet se nije moglo poraziti i mnogi radikalni buntovnici su već za godinu-dvije od neponovljive "šezdesetosme" počeli šišati kose, odijevati kravate i "revolucionarnu" marihuanu i LSD mijenjati za establishmentski kokain. Tada je, u prozaičnoj stvarnosti "olovnih godina" stvoren romantični mit o "šezdesetosmoj", a "baby boomeri" su svoju sebičnost i egocentričnost pokazali pripisavši sebi sve zasluge za društveni i civilizacijski napredak koji im je prethodio. Tako se u društvu fanova Che Guevare pet godina nakon smrti našao i desničarski militarist John Kennedy, transformiran u ljevičarskog mučenika i ikonu, isto kao i pokret za prava američkih crnaca započet dok je većina "šezdesetosmaša" bila u vrtiću.
Četiri desetljeća nakon revolucije koja je trebala promijeniti svijet, "šezdesetosmaši" više nisu dio rješenja nego problema. Njihovi ideali o svijetu bez autoriteta su se u socijaldarvinističkoj praksi "japijevskih" 1980-ih pretvorili u vlastitu karikaturu, omogućivši mnogima od njih ideološko opravdanje vlastite - sada nikakvim "višim interesima" ili samoprijegorom ograničene - pohlepe ili želje za vlašću.
Današnja izborna utrka u SAD daje najjasnije oličenje tog fenomena u obliku Hillary Clinton, nekadašnje "šezdesetomašice" i njenog supruga koji se smatrao najuspješnijim ostvarenjem "šezdesetomaških" ideala. Licemjerno raspirivanje najnižih rasističkih strasti, pozivanje na rat, cinizam i beskrupuloznost, a sve u svrhu dolaska na vlast po svaku cijenu - sve to pokazuje kako su plemeniti ideali bili samo krinka za sebični interes.
Nakon iskustava sa "šezdesetosmom" i drugim revolucijama koje su pojele vlastita djeca, današnji prosvjedi na hrvatskim ulicama se, bez obzira što mislili o njihovim motivima, moraju doimati simpatično.
Dragan Antulov
Facebook
Google