1990. smo dobili demokraciju - jeste li sigurni u to?


KADA se govori o povijesti ili političkom sustavu, uvijek se govori u vrlo jasnim odrednicama. Prije 1990. smo imali jednostranačje, diktaturu, a nakon 1990. je došla demokracija. Sudeći po dominantnom pogledu na to, 1990. je tu bila čisti rez. No situacija je zapravo nešto kompliciranija jer, pogledamo li realno, razlike su između vremena prije i poslije 1990. puno manje nego što se misli.

Sloboda govora

Jedina je bitna razlika u slobodi govora. Nije baš tako da se prije 1990. ništa nije smjelo kritizirati ‒ moglo se kritizirati, ali u određenim granicama. No ako bi se pretjeralo, moglo se završiti u zatvoru. Danas toga više nema. Političke elite su shvatile da nema niti smisla niti potrebe rigorozno se boriti protiv slobode govora. Iako se i dalje poprilično pazi što će doći u prime time i iako su okviri dopuštene kritike i rasprave u mainstream medijima i dalje prilično suženi (kao što je to i u drugim zemljama liberalne demokracije), načelno se može govoriti što god se hoće.

Demokracija u sferi ekonomije

No kad pogledamo ekonomsku sferu, tu ne da nije bilo demokratizacije nego upravo suprotno. Na makrorazini je društveno vlasništvo nad poduzećima, tvornicama itd. (dakle, vlasništvo svih nas) zamijenjeno vlasništvom odabrane manjine (novonastalih kapitalista) nad njima. Na mikrorazini je pak preko noći ukinuto radničko samoupravljanje te je tako i unutar poduzećâ nestalo demokracije. Koliko god je samoupravljanje nejednako funkcioniralo u različitim poduzećima te je negdje bilo čista formalnost, a negdje vrlo izraženo, ono je predstavljalo demokraciju na radnim mjestima. Te demokracije više nema, kao što nema ni demokracije u vidu toga da kompanije koje djeluju u našoj zemlji pripadaju svima a ne samo odabranima. Netko može tvrditi da je ekonomija učinkovitija bez demokracije (kao što se može tvrditi i da je politička diktatura učinkovitija od demokracije), no činjenica je da je demokracija iz ekonomske sfere potpuno uklonjena nakon 1990.

Demokracija u sferi politike

Što se pak tiče politike, tu stvarno prije 1990. nije bilo stranačke demokracije. Postojala je samo jedna stranka i nije bilo višestranačkih izbora (zanemarit ćemo ovdje da je npr. u Saboru i prije 1990. bilo zastupnikâ koji nisu bili članovi partije). Ali tu je razlika zapravo samo površinska. Danas imamo oko 140 stranaka. Većinom su minorne i nevažne, a one koje nisu, te pak imaju uglavnom potpuno isti program što se ključnih (ekonomskih) pitanja tiče. Razlike su samo personalne, retoričke ili eventualno "svjetonazorske" (iako ni tu prevelike razlike zapravo nema ‒ niti će SDP ukinuti vjeronauk u školama, niti će HDZ zabraniti pobačaj).
 
Razlika je, ukratko, u sljedećem ‒ prije 1990. su se oportunisti (i rjeđi idealisti), ako su se htjeli politički aktivirati, mogli učlaniti u samo jednu partiju (i to su i činili pa je broj članova Saveza komunistâ bio popriličan), dok danas ti isti (uglavnom oportunisti) imaju na izbor više stranaka različitih imena ali više-manje istog programa. Dakle, prije 1990. je postojala samo jedna partija s više frakcijâ, dok danas postoje nominalno različite stranke koje u stvarnosti funkcioniraju kao frakcije iste partije. Ne govori se uzalud da su SDP i HDZ samo lijevo i desno krilo nekadašnjeg SKH.

Socijalizam, kapitalizam i mediji

Prije 1990. su svi morali biti za socijalizam, danas svi moraju biti za kapitalizam. Ako ste htjeli političku karijeru prije 1990, morali ste biti bar nominalno vjerni socijalističkim idealima. Ako pak danas želite da vas mediji i "intelektualna elita" smatraju ozbiljnim kandidatom za političku poziciju, morate biti za kapitalizam.

Prije 1990. je partija kontrolirala medije, a danas mainstream medije (nacionalne televizije i najprodavanije novine) kontrolira ili frakcija partije koja je trenutno na vlasti (u slučaju javne televizije) ili kapital (u slučaju ostalih, privatnih, medija). Isti onaj kapital koji sve te frakcije financira i koji je kroz njihovo djelovanje i postao privatnim kapitalom. Premreženost kapitala i politike osigurava slaganje oko svih ključnih pitanja.

Nove stranke i novi ljudi?

No što je s osnivanjem neke nove stranke? Ipak postoji mogućnost da će možda neki mladi i sposobni idealisti osnovati neku novu, radikalno drugačiju stranku, koja će, unatoč svim zaprekama, možda sutra pobijediti na izborima i preokrenuti čitavu stvar. Ipak je to nekakva demokracija?

Zapravo ni tu nema neke pretjerane razlike prema onome što je bilo prije 1990. Dakle, da, takva mogućnost formalno postoji. No izgledi da se to napravi nisu baš veliki i tako bi nešto bilo ekstremno teško izvesti ‒ prije svega jer se bez novca realno ne može uspjeti na izborima, a novac i mainstream mediji su u rukama onih koji nemaju nikakvog interesa u promjeni statusa quo. Osim toga, upuštanjem u parlamentarno-politikantski žrvanj je teško izbjeći sve neizbježne kompromise, pritiske i oportunizam u vlastitim redovima.

U svakom slučaju, šanse da se tako nešto dogodi su otprilike jednake onima prije 1990. da u Savez komunistâ uđe velik broj mladih i pametnih idealista, koji će se nametnuti i preuzeti vlast u partiji, sve preokrenuti, pokrenuti ekonomiju i demokratizirati društvo. Kao što danas teoretski postoji šansa da se osnuje nova stranka koja će sve promijeniti, tako je i prije 1990. teoretski postojala šansa da se uđe u jedinu partiju koja je postojala i sve iznutra promijeni. Kao što danas teoretski "svatko" može osnovati stranku i pobijediti na izborima, i prije 1990. je "svatko" mogao ući u partiju i postati šef partije.

Psovanje predsjednika ili psovanje šefa?

Sve u svemu, razlike političkog sustava prije i poslije 1990. su daleko manje nego što se to obično misli. Riječima jednog radnika iz Trpnja na Pelješcu, koji je u 1980-ima radio u SAD-u: Amerikanci misle da im je tamo super jer mogu psovati predsjednika bez da odu u zatvor, ja mislim da mi je tu super jer mogu psovati šefa u facu bez da dobijem otkaz.

Dakle, osim promjene dopuštenog objekta psovanja, suštinska se razlika sistema prije 1990. i onoga sada, što se demokracije tiče, svodi na to da sada mogu ovakav tekst napisati bez bojazni da ću završiti u bajbukani. Nije loše, ali bome nije ni neko preveliko postignuće...

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
;
Učitavanje komentara